Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2455/14 (S. Z.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2455/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2455/14, rješavajući apelaciju Sulejmana Zulića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sulejmana Zulića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 028771 14 Rev od 9. aprila 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 028771 13 Gž od 5.

decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 028771 07 P od 3. decembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sulejman Zulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miroslav Prerad, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 028771 14 Rev od 9. aprila 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 028771 13 Gž od 5. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 028771 07 P od 3. decembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i tužena su 21, 22. i 23. novembra 2016. godine dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

5. Apelant je 29. juna 2007. godine pokrenuo parnični postupak protiv tužene, podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, radi naknade štete. Apelant je tražio naknadu štete zbog „neosnovanog lišavanja slobode i držanja u zarobljeništvu u periodu od 8. decembra 1993. do 7. oktobra 1995. godine“ u iznosu od 199.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 5. oktobra 1995. godine do isplate.

6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 028771 07 P od 3. decembra 2012. godine, koja je na održanoj sjednici vijeća potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 028771 13 Gž od 5. decembra 2013. godine, izuzev u dijelu o troškovima postupka, odbio tužbeni zahtjev uz istovremeno obavezivanje apelanta da naknadi troškove postupka, sve preciznije navedeno u izrekama presuda.

7. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 028771 14 Rev od 9. aprila 2014. godine reviziju odbio.

8. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je apelant u iskazu naveo da je prije rata radio u preduzeću „1. maj“ u Banjaluci; da je mobilisan u jedinicu radne obaveze na rad u Radnički univerzitet, zatim na Ekonomski fakultet, Tehničku školu i kasarnu Mali logor gdje je radio kao moler; da je od 8. decembra 1993. do 26. avgusta 1994. godine radnu obavezu izvršavao u Rafineriji Brod radeći zanatske i molerske poslove, a da je u popodnevnim satima čistio ulice i cijepao drva; da je u periodu od 28. jula 1995. do 7. oktobra 1995. godine tu obavezu izvršavao u sastavu VP 7290 u Obudovcu i Vitorogu, gdje je kopao rovove i zemunice na prvoj borbenoj liniji u vrijeme kada nisu trajale borbe; da je zatim, 1. novembra 1995. godine, raspoređen na radnu obavezu u DP „1. maj” gdje je radio na poslovima završnih radova u građevinarstvu do 10. januara 1996. godine; da ga niko od pripadnika Vojske Republike Srpske nije tukao ni maltretirao; da je boravio u prostorijama zajedno s pripadnicima Vojske Republike Srpske sa kojima se jednako hranio; da je svakih 15 dana (kada radnu obavezu nije izvršavao u mjestu prebivališta) išao kući na 15 dana; da su ga provocirali civili riječima: „Šta to radiš balijo.“ Navedeno je da je apelant, kao potvrdu navoda u pogledu rasporeda u jedinicu radne obaveze, Osnovnom sudu priložio Uvjerenje Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Administrativne službe Grada Banjaluka broj 06-835-513/2012 od 19. novembra 2012. godine.

9. Slijedom toga, redovni sudovi su zaključili da je apelant, kako je i sam istakao, bio na radnoj obavezi, a ne u logoru ili zatvoru, iako je uz tužbu priložio uvjerenje Saveza logoraša regije Banjaluka (bez broja) od 13. juna 2007. godine kojim mu se priznaje status logoraša zato što je „u vremenu od 8. decembra 1993. do 7. oktobra 1995. godine proveo u agresorskim logorima i zatvorima i to je dokazao odgovarajućim aktom“. S tim u vezi je navedeno da u tom uvjerenju nije naveden „odgovarajući akt“, njegov broj, datum i ime donosioca, niti njegov sadržaj, a nije priložen ni uz tužbu - imajući u vidu naprijed navedene činjenice koje je iznio sam apelant – što, samo za sebe, dovoljno govori o dokaznoj vrijednosti ovog uvjerenja na kojem redovni sudovi nisu mogli zasnovati utvrđenje da je apelant u označenom periodu boravio u logoru ili zatvoru.

10. Ukazano je da je radna obaveza bila obaveza svih građana Republike Srpske koji nisu bili vojno angažovani kao njihov doprinos odbrani u skladu sa tada važećim Zakonom o odbrani Republike Srpske („Službeni glasnik srpskog naroda u BiH“ broj 7/92). Zbog toga se, kako su sudovi zaključili, apelantovo angažovanje kao obveznika radne obaveze ne može smatrati neosnovanim lišenjem slobode. Takođe, kako je navedeno, kod činjenice da apelanta prilikom izvršavanja radne obaveze nisu fizički maltretirali ni zlostavljali pripadnici Vojske Republike Srpske i da je boravio u istim uslovima kao i oni, nikako se, suprotno apelantovoj tvrdnji, ne može zaključiti da je „nesporno da su se pripadnici tužene nehumano odnosili prema njemu“ ili da je tokom izvršavanja radne obaveze pretrpio štetu, čiju naknadu traži u ovom postupku, a pogotovo nema dokaza da je ta eventualna šteta uzrokovana radnjama lica za čije bi djelovanje odgovarala tužena po pravilima objektivne odgovornosti, koje bi predstavljale i radnje nekog krivičnog djela. Slijedom toga redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev.

11. Osim toga, redovni sudovi su, između ostalog, zaključili da tužbeni zahtjev nije osnovan i zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja u skladu sa odredbama člana 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, kako je istaknuto u osporenim odlukama, šteta, čiju naknadu apelant traži u ovom postupku, mogla je nastati zaključno s 10. januarom 1996. godine (kada je apelant oslobođen vršenja dužnosti radne obaveze), pa i pod uslovom da je dokazao njeno postojanje (a nije) i da bi za njenu naknadu (po nekom od zakonom priznatih osnova) bila odgovorna tužena, kako je do podnošenja tužbe (29. juna 2007. godine) proteklo jedanaest godina (isto toliko i od dana prestanka rata i ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti), prošao je rok u kojem je apelant mogao zahtijevati naknadu štete putem suda u skladu sa članom 360 stav 2 u vezi sa članom 376 ZOO.

12. Ocijenjeni su neosnovanim apelantovi navodi da se na sporni odnos nisu mogle primijeniti odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja zbog toga što se radi o pravu na naknadu štete nastale izvršenjem nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela „protiv čovječnosti međunarodnog prava” za koja, prema odredbi člana 100 Krivičnog zakona SFRJ, ne može nastupiti zastara krivičnog gonjenja, slijedom čega se prigovor zastarjelosti potraživanja trebao cijeniti saglasno odredbi člana 377 ZOO. S tim u vezi je ukazano da je odredbama člana 377 ZOO propisano: „Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.“ Ukazano je da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda domaćeg ili međunarodnog krivičnog suda (za koju bi sud u parničnom postupku bio vezan u smislu člana 12 stav 3 ZPP-a) kojom je utvrđeno da je određeni izvršilac počinio neko od krivičnih djela za koje ne nastupa zastara krivičnog gonjenja, a čijim izvršenjem je apelant pretrpio štetu. Uostalom, iz utvrđenog činjeničnog stanja, zasnovanog prvenstveno na apelantovom iskazu, ne proizlazi da mu je šteta nanesena izvršenjem nekog krivičnog djela (u kom slučaju bi, pri rješavanju prigovora zastarjelosti potraživanja, bilo mjesta primjeni odredbe člana 377 ZOO) za koje krivično gonjenje ne zastarijeva.

13. Istaknuto je da odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava Republike Srpske, a ni Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na koje se apelant poziva, ne isključuju primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredaba ZOO koje propisuju rokove i uslove za zaštitu prava na naknadu štete. Zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira - rokova za realizaciju naknade štete, kao u ovom slučaju, opravdana su zbog pravne sigurnosti i funkcionisanja pravnog sistema. Protek vremena, u izvjesnim situacijama (kao ovdje), ima karakter pravne činjenice koja uzrokuje nastanak, promjenu ili prestanak nekih pravnih odnosa. Ukazano je da se dugotrajna neaktivnost titulara nekog prava oduvijek izjednačavala s gubitkom interesa da se to pravo ostvari i da je sankcionisana gubitkom tog prava u materijalnom smislu. Takođe je navedeno da Ženevska konvencija o zaštiti civilnih lica od 12. avgusta 1949. godine i njeni protokoli zabranjuju nečovječno postupanje strana u sukobu, diskriminaciju po bilo kom osnovu, nanošenje povreda kojima se ugrožava život i tjelesni integritet i propisuju obavezu strane u sukobu koja povrijedi Konvenciju da plati obeštećenje. Međutim, u konkretnom slučaju je neosnovano apelantovo pozivanje na njene odredbe jer u ovom postupku nije dokazano da je bilo nečovječnog postupanja u odnosu na apelanta, da je diskriminisan po bilo kom osnovu ili da mu je pri obavljanju radne obaveze bilo ko nanio povrede kojima bi bio ugrožen njegov život i tjelesni integritet. Takođe, ni ta Konvencija svojim odredbama ne isključuje primjenu mjerodavnog prava države, od koje se traži naknada štete, kojim je uređeno pitanje zastarjelosti potraživanja. Stoga je, kako je konačno u svojoj presudi zaključio Vrhovni sud, neosnovano i apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine kojom je, na osnovu drugačijeg činjeničnog stanja i okolnosti konkretnog slučaja, o prigovoru zastarjelosti potraživanja drugačije odlučeno. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naveo je i povredu „IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica, te nepoštivanje tumačenja zakona i prakse domaćih sudova a posebno Ustavnog suda“. Smatra da je osporenim odlukama povrijeđena IV ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica, čl. 2 i 3 koji govore o odnosu koji nije dopušten prema građanskim licima u slučaju sukoba koji nije međunarodni, te da se „ne smije zanemariti da je apelant civil“. Suštinski, apelant je ukazao na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376 ZOO koje, prema apelantovoj ocjeni, u konkretnom slučaju nisu primjenjive. Osim toga, apelant je naveo da su mu u predmetnom postupku povrijeđena navedena prava i zbog činjenice da „ni u žalbenom ni u revizionom postupku, niko nije obratio pažnju da je apelant tražio učešće u drugostepenoj sjednici kako to predviđa ZPP“, zbog čega mu je, kako smatra, bila uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom. Takođe tvrdi da se redovni sudovi nisu osvrnuli ni na Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03. Apelant ukazuje da su tužene bile dužne da postupe i prema „Konvenciji o nezastarijevanju ratnih zločina“, kojom je propisano da ne postoji „vremensko zastarijevanje u pogledu [ratnih] zločina bez obzira na datum kada su počinjeni […]“.

b) Odgovori na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su u konkretnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim. Istaknuto je da je Vrhovni sud iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku, izjašnjavajući se i o pitanjima koja kao sporna ponovo postavlja apelant. Činjenica da apelant nije uspio u ovom sporu, sama za sebe, ne može predstavljati povredu prava na pravično, odnosno pošteno suđenje, a pogotovo povredu prava na imovinu s obzirom na prirodu stavljenog zahtjeva. Naglašeno je da je apelant bio na radnoj obavezi, a ne u zarobljeništvu, da nije ni tvrdio da mu je šteta prouzrokovana izvršenjem nekog konkretnog krivičnog djela, kada bi se, eventualno, u odnosu na počinioca tog djela mogao primijeniti privilegovani rok zastarjelosti potraživanja. Osim toga, istaknuto je da odredbama ZPP-a, suprotno apelantovoj tvrdnji, nije ni predviđena mogućnost „učešća stranke u drugostepenoj sjednici vijeća“. Slijedom toga, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Okružni sud je istakao da je presuda tog donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pa da su stoga svi apelantovi navodi neosnovani.

17. Tužena je istakla da su navodi apelacije neosnovani, te da apelant samo paušalno ukazuje na istaknute povrede ljudskih prava.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 217.

Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 360. st. 1. i 2.

Opšte pravilo (1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361. stav 1.

Kad zastarijevanje počinje teći (1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 377.

Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 028771 14 Rev od 9. aprila 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je apelant primio 13. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena je 26. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

28. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376 ZOO koji propisuje opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete. Apelant, takođe, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili i procesno pravo, te da nisu uzeli u obzir Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. U pogledu apelantovih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj se Ustavni sud pozvao na sopstvene stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj Odluci broj AP 4288/11 „Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje“.

30. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 4288/11 predmetni slučaj analizirao i u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih nacija kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. U tom kontekstu Ustavni sud je istakao da: „Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne.“ U tom kontekstu, Ustavni sud je ukazao „da ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO-a pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima“ (op. cit. AP 4288/11, tač. 33 i 34).

31. Ustavni sud naglašava da je pri odlučivanju u konkretnom predmetu uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, navedenu praksu Evropskog suda i relevantne stavove Ustavnog suda navedene u Odluci broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine u kojoj je zaključeno „da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana

377. ZOO“.

32. Stoga se Ustavni sud, imajući u vidu da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja naknade nematerijalne štete u smislu relevantnih odredbi ZOO, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj Odluci broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine.

33. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i noviju praksu Ustavnog suda i Evropskog suda usvojenu u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u vezi s primjenom rokova zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zaključuje da su osporene presude donesene u skladu sa standardima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da u okviru predmetnog parničnog postupka, primjenom rokova iz člana 376 ZOO, apelantu ni na koji način nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer mu je, kako smatra, bilo uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom, koje povrede je učinio Okružni sud koji mu nije omogućio „učešće“ na sjednici drugostepenog vijeća, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud svoju odluku kojom je djelimično uvažio apelantovu žalbu donio na sjednici vijeća na kojoj stranke ne učestvuju i na nju se ne pozivaju. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 217 stav 1 ZPP-a propisano da: „Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave“, te da je u stavu 2 tog člana pojašnjeno u kojim slučajevima će sud održati raspravu, to jest da će: „Drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.“ Ustavni sud zapaža da iz konkretnog predmeta proizlazi da je Okružni sud, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te da stoga ne treba utvrđivati nove činjenice ili izvoditi nove dokaze ili ponovo izvoditi već izvedene dokaze, te da je ocijenio da u prvostepenom postupku nije bilo povreda odredaba parničnog postupka, pa da je stoga odluku o apelantovoj žalbi donio na sjednici vijeća, što je u skladu sa njegovim ovlašćenjima iz navedene zakonske odredbe. Shodno navedenom, apelant nije pozvan na sjednicu vijeća budući da pred drugostepenim sudom nije održano ročište na koje se stranke pozivaju, pa iz navedenog razloga Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da mu nije omogućeno „raspravljanje pred sudom“. Međutim, iz odluke drugostepenog suda proizlazi da je Okružni sud razmotrio relevantne navode apelantove žalbe, našavši da je djelimično osnovana. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Ustavni sud, takođe, zapaža da su neosnovani i apelantovi navodi da se redovni sudovi nisu osvrnuli na odluku Ustavnog suda budući da je, štaviše, Vrhovni sud u svoj odluci ukazao zašto je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

36. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, ali iz navoda apelacije proizlazi da apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje u kontekstu primjene materijalnog i procesnog prava. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke detaljno obrazložio ovaj apelantov suštinski prigovor, Ustavni sud, shodno tome, apelantovo pozivanje na kršenje prava na imovinu takođe smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja shodno odredbama člana 376 ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377 ZOO i kada su u provedenom postupku redovni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe ZPP-a.

38. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2455/14 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio