Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4165/16 (I. M. i M. D.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4165/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4165/16, rješavajući apelacije Ibre Mekića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ibro Mekić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 293853 14 Rsž od 20. jula 2016. godine;

Muhamed Džeko, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 224263 13 Rsž od 9. juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4165/16

1. Ibro Mekić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ilidže, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 293853 14 Rsž od 20. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta preko dosuđenih iznosa za isplatu razlike plate sa naknadom za minuli staž, za rad u dane državnih praznika, za razliku naknade za godišnji odmor za 2009., 2010. i 2011. godinu, kao i za uplatu razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. septembra 2009. godine do 31. avgusta 2012. godine, te zahtjev za isplatu naknade za noćni rad u određenom novčanom iznosu za navedeni vremenski period.

2. U obrazloženju osporene odluke, navodi se, između ostalog, da odredba člana 41. stav 2. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) propisuje da najniža osnovna plaća zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, dok odredba člana 42. Granskog kolektivnog ugovora propisuje da se osnovna plaća zaposlenika utvrđuje po grupama složenosti poslova, tako što se najniža plaća pomnoži sa koeficijentom one grupe u koju je zaposlenik raspoređen u skladu sa Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. Nadalje, konstatovano je da su odredbom člana 43. Granskog kolektivnog ugovora utvrđeni koeficijenti grupa složenosti za komunalnu privredu, te je propisano da grupa IV obuhvata srednje složene i raznovrsnije poslove srednje stručne spreme vezane za pripremu i praćenje procesa rada, uključujući i administrativno-tehničke poslove, u koje spadaju i poslovi koje je apelant, kao saobraćajni kontrolor u utuženom periodu obavljao kod tuženog. Pored toga, konstatovano je da je za ovu grupu poslova utvrđen koeficijent složenosti 2,50 do 3,00. U vezi s tim, Kantonalni sud zaključuje da apelantu pripada pravo na isplatu razlike plate prema koeficijentu složenosti poslova 2,50 iz grupe složenosti poslova IV, u koju spadaju poslovi koje je apelant obavljao u spornom periodu. Isto tako, zaključeno je da primjena povoljnijeg prava, u skladu sa načelom iz člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, podrazumijeva da apelant ima pravo na obračun plaće u skladu sa najnižim koeficijentom predviđenim Granskim kolektivnim ugovorom za tu grupu poslova, dok ovo načelo ne podrazumijeva i primjenu najpovoljnijeg koeficijenta predviđenog za tu vrstu složenosti poslova, koji bi se imao primjeniti samo ako je to utvrđeno ugovorom o radu ili internim aktima poslodavca, iz kog razloga apelantu ne pripada razlika plaće obračunata prema koeficijentu 2,90 kako to apelant zahtijeva.

2. AP-4166/16

3. Muhamed Džeko (u daljnjem tekstu: apelant), iz Hadžića, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 224263 13 Rsž od 9. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta preko dosuđenih iznosa za isplatu razlike plate sa naknadom za minuli rad, za rad u dane državnih praznika, za uplatu razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. septembra 2009. godine do 31. avgusta 2012. godine, te zahtjev za isplatu naknade za noćni rad u određenom novčanom iznosu za navedeni vremenski period.

4. U obrazloženju osporene odluke, navodi se, između ostalog, da odredba člana 43. Granskog kolektivnog ugovora utvrđuje najniže koeficijente grupa složenosti poslova, pa grupa III obuhvata srednje složene poslove KV zaposlenika u proizodnji i pružanju komunalnih usluga, uređenju i održavanju komunalnih objekata i poslove rukovođenja sredstvima rada, mašinama i postrojenjima sa rasponom koeficijenta od 2,00 do 2,50, dok IV grupa obuhvata srednje složene i raznovrsnije poslove srednje stručne spreme. Shodno tome, Kantonalni sud zaključuje da apelant, prema članu 43. navedenog kolektivnog ugovora, spada u grupu IV srednje složenih poslova, a koeficijent iz IV grupe poslova se utvrđuje u rasponu od 2,50 do 3. Također, zaključeno je da se prema tabelarnom prikazu složenosti poslova iz Pravilnika o plaćama zaposlenika iz 2009. godine ne može utvrditi veći koeficijent složenosti poslova od 2,50 za saobraćajnog kontrolora I, imajući u vidu da iste poslove mogu obavljati sva zanimanja III i IV stepena, a opis poslova koje obavlja saobraćajni kontrolor I (osiguranje kontinuiranog praćenja prevoznih usluga) je identičan sa opisom poslova saobraćajnog kontrolora II koje može obavljati zaposlenik sa nižom stručnom spremom, konkretno apelant koji je kvalifikovani radnik III stepena, što opredjeljuje Kantonalni sud da je koeficijent složenosti poslova koje je apelant obavljao 2,50, a ne 2,90 kako to apelant zahtijeva. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4165/16.

6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4165/16 (I. M. i M. D.) | Sudska praksa | Aktio