Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4190/16 (R. V. i R. V.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4190/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4190/16, rješavajući apelaciju Ranka Vukomanovića i Radoslava Vukomanovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ranko Vukomanović i Radoslav Vukomanović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 035700 16 Gž 2 od 28. juna 2016. godine i dopunskog rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 035700 16 Gž 2 od 26. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Vukomanović i Radoslav Vukomanović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Gacka, koje zastupa Obrad Ristić, advokat iz Nevesinja, podnijeli su 2. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 035700 16 Gž 2 od 28. juna 2016. godine i dopunskog rješenja Okružnog suda broj 95 0 P 035700 16 Gž 2 od 26. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, presudom Okružnog suda od 28. juna 2016. godine, uvažena je žalba apelanata u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, te je obavezan tužitelj (B. Ć.) isplatiti apelantima novčani iznos od 2.170,00 KM, umjesto iznosa od 1.800,00 KM. Osim toga, dopunskim rješenjem Okružnog suda od 26. septembra 2016. godine djelimično je usvojen prijedlog apelanata od 17. avgusta 2016. godine, te je obavezan tužitelj da im nadoknadi troškove parničnog postupka za sastav žalbe na rješenje Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 035700 14 P od 30. novembra 2015. godine u iznosu od 100,10 KM, dok je u preostalom dijelu prijedlog apelanata odbijen.

2. U obrazloženju presude Okružnog suda, a u vezi sa dosuđenim troškovima predmetnog postupka, ističe se da je prvostepeni sud pravilno naveo da se putni troškovi advokata čije je sjedište van područja suda pred kojim se vodi parnični postupak, priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda, te da bi se izuzetno ovi troškovi mogli dosuditi ukoliko su isti bili opravdani sa stanovišta odredbe člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a što apelanti nisu dokazali. Pored toga, Okružni sud zaključuje da je osnovan zahtjev apelanata da im pripada pravo na troškove prevoza i odsustva iz kancelarije njihovog punomoćnika na ročištu koje je održano na licu mjesta u Gacku (Avtovac) 19. oktobra 2015. godine, iz razloga što bi ove troškove imao i punomoćnik čije je sjedište kancelarije na području Trebinja, kao sjedišta prvostepenog suda, zbog čega je žalba apelanata uvažena i dosuđeni troškovi uvećani za troškove prevoza punomoćnika apelanata na relaciji Nevesinje - Avtovac – Nevesinje u iznosu od 70,00 KM i nagrade za vrijeme (5 časova) u iznosu od 300,00 KM. Osim toga, u obrazloženju dopunskog rješenja Okružnog suda, navedeno je da je osnovan prijedlog apelanata od 17. avgusta 2016. godine u kome ističu da ovaj sud nije odlučio o troškovima sastava žalbe. Naime, konstatovano je da troškovi sastava žalbe, prema Tarifnom broju 2. stav 1. i 3. Tarifnom broju 9. i članu 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata iznose 455,00 KM, pa obzirom da su apelanti uspjeli sa žalbom u procentu od 22 % (žalba uvažena u iznosu od 370,00 KM), to im za sastav žalbe pripada iznos od 100,10 KM. Dalje, Okružni sud zaključuje da su neosnovani prigovori apelanata u pogledu putnih troškova advokata koji nema kancelariju u sjedištu suda (naknade prevoza i nagrade za vrijeme putovanja za svaki započeti čas odsustva iz kancelarije), i istim su priznati troškovi zastupanja na ročištima pred prvostepenim sudom do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište kancelarije u mjestu suda u Trebinju.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4190/16 (R. V. i R. V.) | Sudska praksa | Aktio