Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1162/14 (L. J.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zakup
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1162/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1162/14, rješavajući apelaciju Lejle Junuzović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Lejle Junuzović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048198 14 Rev od 4. februara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048198 13 Gž od 29. augusta 2013. godine i Presude Osnovnog sud u Banjoj Luci broj 71 0 P 048198 12 P 2 od 7.
decembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Lejla Junuzović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijela je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048198 14 Rev od 4. februara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048198 13 Gž od 29. augusta 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 048198 12 P 2 od 7. decembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je apelaciju broj AP 4391/13, koju je apelantica podnijela u roku propisanom članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 048198 13 Gž od 29. augusta 2013. godine (kao konačne odluke u predmetnom postupku), odbacio kao preuranjenu (vidi, Odluka o dopustivosti broj AP 1646/11 od 10. decembra 2013. godine u okviru koje je riješena apelacija broj AP 4391/13).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te od zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske – Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje) zatraženo je 15. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, te zakonski zastupnik tuženog Ministarstva za prostorno uređenje odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 23. augusta do 1. septembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Apelanticina majka Zinajeta Džumhur 6. novembra 2007. godine tužbom je pokrenula predmetni parnični postupak protiv tuženih DI „Vrbas“ a.d. Banja Luka i Stambene zadruge „Vrbas stan“ iz Banje Luke kojim je tražila „da se utvrdi da je Džumhur Safeta sve do svoje smrti 10.12. 1998. godine bila nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu, površine 68 m2, u Banjoj Luci, Ul. Branka Radičevića broj 1“ (u daljnjem tekstu: predmetni stan), „na osnovu ugovora o korištenju ovog stana zaključenog 21.10.1992. godine sa Stambenom zadrugom 'Vrbas stan' Banja Luka, te da tužiteljica Junuzović rođ. Džumhur Zinajeta, kao član porodičnog domaćinstva svoje majke, ima pravo da trajno i nesmetano koristi ovaj stan, zbog čega se tuženom DI 'Vrbas' a.d. Banja Luka nalaže da sa tužiteljicom (apelanticinom majkom) zaključi ugovor o zakupu stana u svrhu njegovog otkupa“.
7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanticine majke, Osnovni sud je rješenjem od 2. decembra 2010. godine prekinuo predmetni postupak zbog smrti tužiteljice (apelanticine majke) koja je umrla 11. februara 2010. godine, kao i zbog činjenice da je tuženi DI „Vrbas“ a.d. Banja Luka prestao da postoji, jer je nakon provedenog stečajnog postupka brisan iz registra privredenih društava nakon čega je apelantica podnijela prijedlog za nastavak postupka kojem je udovoljeno. Osporene odluke
8. Apelantica je podneskom od 26. januara 2012. godine konačno opredijelila tužbeni zahtjev označivši Ministarstvo za prostorno uređenje kao tuženog, tražeći da se “utvrdi da je tužiteljica bila član porodičnog domaćinstva svoje bake Džumhur Safete sa kojom je trajno sa majkom i bratom živjela u dvosobnom stanu, površine 68 m2, u Banjoj Luci, Ul. Branka Radičevića broj 1, prizemlje, na kojem je je Džumhur Safeta imala stanarsko pravo sve do svoje smrti (10.12.1998. godine), a nakon njene smrti, kao član porodičnog domaćinstva svoje majke, Junuzović rođ. Džumhur Zinajeta sve do njene smrti (11. februara 2010. godine), slijedom čega tužiteljica (apelantica) ima pravo da trajno i nesmetano koristi ovaj stan, te da se tužena obaveže da sa tužiteljicom zaključi ugovor o zakupu ovog stana u svrhu njenog otkupa“.
9. Nakon provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da na konkretnu pravnu situaciju treba primijeniti odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova - prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 72/07, u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji stanova), pri čemu je citirao odredbe čl. 8, 9. i 10. tog zakona.
10. Shodno provedenim dokazima, Osnovni sud je utvrdio da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Safeta Džumhur, apelanticina baka, koja je umrla 10. decembra 1998. godine, zbog čega ona, u smislu člana 13. stav 2. Zakona o privatizaciji stanova, nije bila u situaciji da podnese zahtjev za otkup predmetnog stana prodavcu i davaocu stana na korištenje DI „Vrbas“ Banja Luka, jer je navedeni zakon stupio na snagu nakon njene smrti (2. marta 2000. godine), tako da je u svrhu otkupa predmetnog stana njena kćerka Zinajeta, apelanticina majka, 9. decembra 2004. godine podnijela prodavcu DI „Vrbas“ Banja Luka zahtjev za prenos stanarskog prava i utvrđivanje trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana, koji je odbijen uz obrazloženje da apelanticina majka nije bila član porodičnog domaćinstva majke Safete, već sunosilac stanarskog stana sa bivšim suprugom na drugom stanu u Banjoj Luci.
11. U vezi sa takvim činjeničnim utvrđenjem, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 38. Zakona o privatizaciji stanova koja propisuje da, ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2008. godine ili u roku od godinu dana, računajući od dana završetka spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. navedenog zakona i nosilac stanarskog prava dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona. Još je navedeno da je rok za otkup državnih stanova iz ovog člana produžen do 30. juna 2015. godine donošenjem novog Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 118/11).
12. Nadalje je Osnovni sud pojasnio da je u predmetnom postupku utvrđeno da je davalac stana na korištenje DI „Vrbas“ iz Banje Luke kao prodavac, sa jedne strane, i nosilac stanarskog prava Safeta Džumhur ili njena kćerka Zinajeta, kao član porodičnog domaćinstva, odnosno apelantica kao kupac, s druge strane, nisu zaključili ugovor o otkupu predmetnog stana, niti su to bili u mogućnosti s obzirom na to da je davalac stana na korištenje prestao da postoji zaključno sa 12. aprilom 2010. godine, jer je, nakon zaključenog stečajnog postupka, brisan iz sudskog registra. S obzirom na takve okolnosti, apelantica je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom kao tuženog označila Ministarstvo prostornog uređenja. S obzirom na tu činjenicu, Osnovni sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan, jer zahtjev nije osnovano upravljen protiv Ministarstva prostornog uređenja shodno relevantnim odredbama Zakona o privatizaciji stanova. U vezi s tim, Osnovni sud se nadalje pozvao na odredbu člana 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja propisuje da je raspolaganje stranaka zahtjevima ograničeno prinudnim propisima, u konkretnom slučaju Zakonom o privatizaciji koji regulira nastanak, sadržaj i prestanak prava na stanovima u državnom vlasništvu, naglasivši da su imperativne norme tog zakona obavezne za stranke i da ih one ne mogu svojom voljom mijenjati, zbog čega je taj sud dužan da u postupku spriječi kršenje prinudnih propisa koji su od fundamentalnog značaja za cijeli parnični postupak. Shodno tome, prema ocjeni Osnovnog suda, apelanticin zahtjev za pružanje pravne zaštite se ne odnosi na tuženo Ministarstvo prostornog uređenja onako kako je označeno kao organ vlasti, budući da relevantnim odredbama Zakona o privatizaciji nije propisano da je tuženo Ministarstvo dužno postupati po ovakvom zahtjevu, već pravno lice iz čl. 8. i 13. stav 2. Zakona o privatizaciji stanova. Još je navedeno da u konkretnom slučaju Ministarstvo za prostorno uređenje nije građenjem ili po drugom osnovu steklo sporni stan, niti je to ministarstvo pravni sljednik DI „Vrbas“ Banja Luka, koji je bio davalac stana na korištenje, niti u konkretnom slučaju postoji pravna situacija iz člana 16. Zakona o privatizaciji stanova da bi tuženo Ministarstvo bilo dužno postupati po tužbenom zahtjevu.
13. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 048198 13 Gž od 29. augusta 2013. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda i njegov pravni stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, te je u cijelosti prihvatio obrazloženje koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud. Dakle, kako je zaključio Okružni sud, budući da davalac stana na korištenje DI „Vrbas“ iz Banje Luke i nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno član njenog porodičnog domaćinstva (apelanticina majka, odnosno apelantica) nisu zaključili ugovor o otkupu predmetnog stana i kako je navedena firma prestala da postoji kao pravno lice sa 12. aprilom 2010. godine, to je, suprotno žalbenim navodima, pravilan stav prvostepenog suda da bi postupanje tuženog Ministarstva po tužbenom zahtjevu bilo u suprotnosti sa odredbama Zakona o privatizaciji stanova, kao imperativnim normama, jer u konkretnom slučaju tuženo Ministarstvo prostornog uređenja nije ugovorna strana za zaključenje ugovora o zakupu predmetnog stana na neodređeno vrijeme, nego pravno lice (zakupodavac).
14. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 048198 14 Rev od 4. februara 2014. godine odbacio apelanticinu reviziju. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelantica kao vrijednost predmeta spora označila iznos od 400,00 KM, tako da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke ne prelazi 10.000,00 KM, pa stoga nije ispunjen uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP. Kako odlučivanje o reviziji, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, nije bilo uvjeta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelacijom se ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi se da u predmetnom postupku nije sporno činjenično utvrđenje, ali se naglašava da su redovni sudovi pravilno činjenično utvrđenje pogrešno podveli pod član 38. Zakona o privatizaciji stanova, te su, u vezi s tim, pogrešno protumačili odredbe čl. 8. i 13. stav 1, te čl. 9. i 10. istog zakona. Također se prigovora što je Vrhovni sud odbacio apelanticinu reviziju pozivom na član 237. stav 2. ZPP umjesto da je usvoji prema članu 237. stav 3. ZPP, jer stambeni sporovi nisu imovinski. Prema navodima apelacije, brisanje pravnog subjekta iz registra nije razlog za ukidanje apelanticinog prava na otkup stana na kojem ima pravo trajnog korištenja. Nadalje je navedeno da je općepoznata činjenica da nijedan zakon u svojim odredbama nije tako potpun i savršen da bi mogao obuhvatiti svaki konkretan slučaj. Istina je da Zakon o privatizaciji stanova ne sadrži odredbu kako treba postupiti po zahtjevu nosioca stanarskog prava i prava trajnog korištenja stana u slučaju kada je davalac stana na korištenje prestao postojati kao pravno lice, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu. Međutim, prema apelanticinim navodima, posljedice nedostatka zakonskog rješenja za sporno pitanje ne može da snosi apelantica, jer sud u takvim slučajevima mora iznaći rješenje kako da udovolji tužbenom zahtjevu. Prema apelanticinoj ocjeni, pravna praznina koja postoji mora se popuniti na način da se iz cijelog sistema Zakona o privatizaciji stanova uoče njegova namjera i društveni cilj, te da se na osnovu pravilnog tumačenja odredaba čl. 8, 9, 10. i 13. Zakona o privatizaciji stanova apelantici prizna pravo na otkup predmetnog stana. Redovni sudovi nisu tako postupili, nego su proizvoljno protumačili odredbe čl. 8. i 13. stav 1. Zakona o privatizaciji stanova, te svoje odluke utemeljili na čl. 16. i 38. tog zakona zbog čega je došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da apelantica nije u pravu kada tvrdi da je reviziju trebalo dozvoliti s obzirom na to da se radi o stambenom, a ne imovinskom sporu. U vezi s tim je navedeno da, kada je u pitanju dozvoljenost revizije, ZPP ne pravi razliku između stambenih, porodičnih, radnih, imovinskih i drugih sporova, jer je bitna samo vrijednost predmeta spora, bez obzira na to o kojoj vrsti spora je riječ. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora je bila 400,00 KM, a tu vrijednost je označila sama apelantica u svojoj tužbi, pa je zbog tog razloga revizija i odbačena primjenom člana 237. stav 2. ZPP. Još je naglašeno da se stav 3. člana 237. ZPP primjenjuje izuzetno, a u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta da se taj izuzetak primijeni.
17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja datog u osporenoj odluci, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana, jer u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje. Osnovni sud je istakao da ostaje kod pravnog stava iznesenog u osporenoj presudi uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Zakonski zastupnik tuženog Ministarstva prostornog uređenja je, između ostalog, naveo da su neosnovani i da nisu ničim dokazani navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje, jer su osporene odluke pravilne i zakonite sa jasnim obrazloženjem iz kojeg nesporno proizlazi da je tužbeni zahtjev neosnovan. Predloženo je da se apelacija odbaci, odnosno odbije, te utvrdi da ne postoji kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o privatizaciji stanova u državnoj svojini („Službeni glasnik RS“ broj 72/07), koji je prestao da važi stupanjem na snagu novog zakona, u relevantnom dijelu glasi: Član 8.
Stanovima u državnoj svojini, u smislu ovog zakona, smatraju se stanovi na kojima je pravo svojine zakonom preneseno na ministarstvo nadležno za stambene poslove, kao i stanovi koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli Republika, grad, opština, preduzeća i druga pravna lica sredstvima u društvenoj, odnosno državnoj svojini.
OTKUP STANOVA
Član 9.
Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.
Stan u državnoj svojini, na kojem je sporno stanarsko pravo, ne može se otkupiti do pravosnažnog završetka spora.
Stan koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana ne može se otkupiti.
Stan nabavljen za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida ne smatra se stanom za zbrinjavanje socijalnih kategorija građana.
Ništavan je ugovor o otkupu stana koji je izuzet od otkupa po odredbama st. 2. i 3. ovog člana.
1. Pravo na otkup stana Član 10.
Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.
Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.
Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva uz saglasnost nosioca stanarskog prava iz st. 1. ili 2. ovog člana.
Član 13.
Stan u državnoj svojini daje u otkup Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (u daljem tekstu: prodavac).
Prodavac je dužan da licu koje ima pravo na otkup stana (u daljem tekstu: kupac), na njegov zahtjev u pismenoj formi, omogući otkup stana koji koristi, pod uslovima propisanim ovim zakonom.
Ako se ugovor o otkupu stana ne zaključi u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, kupac može da podnese prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana.
Član 15.
Stanove nepoznatog prodavca kao i stanove preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica koja imaju sjedište van teritorije Republike Srpske, daje u otkup grad, odnosno opština na čijem se području stan nalazi.
Član 16.
Neotkupljene stanove iz stambenog fonda organa ili organizacija bivše SFRJ i njenih republika, kao i stanove bivše JNA i SSNO, te stanove ili dijelove stanova koje su do dana stupanja na snagu ovog zakona nabavili organi ili organizacije Republike Srpske koji su prestali da postoje, daje u otkup Vlada Republike Srpske.
Stanove nabavljene za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida daje u otkup Vlada Republike Srpske, na prijedlog resornog ministarstva.
KORIŠĆENJE NEOTKUPLJENIH STANOVA
Član 38.
Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2008. godine ili u roku od godinu dana, računajući od dana završetka spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.
20. U Zakonu o privatizaciji stanova u državnoj svojini („Službeni glasnik RS“ broj 118/11), trenutno važeći zakon, u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Stanovima u državnoj svojini smatraju se stanovi na kojima je pravo svojine zakonom preneseno na ministarstvo nadležno za stambene poslove, kao i stanovi koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli Republika, grad, opština, preduzeća i druga pravna lica sredstvima u društvenoj, odnosno državnoj svojini.
II OTKUP STANOVA
Član 9.
(1) Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.
(2) Stan u državnoj svojini na kojem je sporno stanarsko pravo ne može se otkupiti do pravosnažnog okončanja spora.
(3) Stan koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana ne može se otkupiti.
(4) Stan nabavljen za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida ne smatra se stanom za zbrinjavanje socijalnih kategorija građana.
(5) Ugovor o otkupu stana iz st. 2. i 3. ovog člana ništav je.
1. Pravo na otkup stana Član 10.
(1) Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.
(2) Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.
(3) Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva, uz saglasnost nosioca stanarskog prava iz st. 1. ili 2. ovog člana.
Član 13.
(1) Otkup stana u državnoj svojini daje Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (u daljem tekstu: prodavac).
(2) Prodavac je dužan da licu koje ima pravo na otkup stana (u daljem tekstu: kupac), na njegov zahtjev u pisanoj formi, omogući otkup stana koji koristi, pod uslovima propisanim ovim zakonom.
(3) Ako se ugovor o otkupu stana ne zaključi u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, kupac može da podnese prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana.
Član 15.
Stanove nepoznatog prodavca, kao i stanove preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica koja imaju sjedište van teritorije Republike Srpske, daje u otkup grad, odnosno opština na čijem se području stan nalazi.
III KORIŠĆENJE NEOTKUPLJENIH STANOVA
Član 38.
Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2015. godine ili u roku od godinu dana, računajući od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.
21. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji stanova u državnoj svojini („Službeni glasnik RS“ broj 60/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Član 15. mijenja se i glasi:
"Stanove u državnoj svojini koje su kao investitor izgradila ili po drugom osnovu stekla preduzeća koja su privatizovana ili koja su zbog stečaja, likvidacije ili iz drugih zakonom propisanih razloga prestala da postoje, kao i stanove nepoznatog prodavca, te stanove preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica koja imaju sjedište van teritorije Republike Srpske, daje u otkup Republička direkcija za obnovu i izgradnju."
Član 6.
U članu 38. riječi: "30. juna 2015. godine" zamjenjuju se riječima: "30. juna 2018. godine”.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 048198 14 Rev od 4. februara 2014. godine koje je apelantica primila 27. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 13. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da osporeno rješenje kojim je apelanticina revizija odbačena kao nedozvoljena nije konačna odluka u predmetnom postupku koju ima u vidu član 18. Pravila Ustavnog suda, već je konačna odluka, u smislu citiranog člana, Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 048198 13 Gž od 29. augusta 2013. godine, pa će stoga Ustavni sud dopustivost predmetne apelacije sagledati u odnosu na tu presudu. Ustavni sud zapaža da je apelantica 26. oktobra 2013. podnijela apelaciju protiv citirane presude Okružnog suda koju je primila 20. septembra 2013. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako to propisuje član 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 2. ove odluke). Konačno, apelacija u odnosu na konačnu odluku Okružnog suda ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica pobija navedene odluke, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje apelanticinog prava na zakup, odnosno otkup predmetnog stana, u smislu Zakona o privatizaciji stanova, dakle, postupak građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije.
30. U vezi sa apelacionim navodima kojim se ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno Zakona o privatizaciji stanova.
32. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o apelanticinom konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu usmjerenom prema Ministarstvu prostornog uređenja, saglasno odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, pri čemu je dato obrazloženje koje u okolnostima konkretnog slučaja ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je takav stav redovnih sudova utemeljen na činjenici da Zakon o privatizaciji stanova, kao lex specialis u konkretnom slučaju, niti jednom svojom odredbom ne propisuje obavezu tuženog Ministarstva za prostorno uređenje da postupi na način kako je to apelantica tužbenim zahtjevom tražila (da se obaveže da predmetni stan u svrhu njegovog otkupa dâ u zakup apelantici). Redovni sudovi, koji su o tužbenom zahtjevu meritorno odlučivali, na temelju činjeničnog stanja i tužbenog zahtjeva usmjerenog prema Ministarstvu prostornog uređenja zaključili su da to ministarstvo nije prodavac, odnosno zakupac iz člana 13. stav 1. Zakona o privatizaciji stanova, jer navedeni organ nije vlasnik, niti davalac stana na korištenje, niti je građenjem stekao pravo na predmetnom stanu, uz poseban naglasak da je raspolaganje stranaka zahtjevima ograničeno prinudnim propisima, odnosno u konkretnom slučaju Zakonom o privatizaciji stanova. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba koje su primijenjene u konkretnom slučaju, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova ne uočava bilo kakvu proizvoljnost. U vezi sa prigovorima kojima se ukazuje na to da Zakonom o privatizaciji stanova nije regulisano pitanje otkupa stanova u situaciji kada davalac stana na korištenje iz nekog razloga prestane da postoji, kao u konkretnom slučaju, i da posljedice nedostatka zakonskog rješenja ne može snositi apelantica, Ustavni sud takve prigovore u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti opravdanim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Zakonom o izmjenama i dopunama novog Zakona o privatizaciji stanova izmijenjena odredba člana 15. kojom je propisano da Republička direkcija za obnovu i razvoj daje u otkup državne stanove pravnih lica koja su, zbog stečaja, prestala da postoje, dakle, ni tim novim zakonskim rješenjem tuženo Ministarstvo nije nadležno za postupanje po tužbenom zahtjevu apelantice. Ustavni sud, također, zapaža da, suprotno apelacionim navodima, u okviru predmetnog postupka apelantici, kao članu porodičnog domaćinstva, nije uskraćeno pravo na otkup predmetnog stana, jer su redovni sudovi svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjev sagledali isključivo kroz prizmu tuženog Ministarstva za prostorno uređenje, koje imperativnim normama Zakona o privatizaciji stanova nije nadležno za postupanje po tužbenom zahtjevu. Ustavni sud, također, ukazuje na nova zakonska rješenja u svjetlu činjenice da je izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji stanova rok za otkup stana produžen do 30. juna 2018. godine.
33. Konačno, u vezi sa apelacionim prigovorima usmjerenim na odluku Vrhovnog suda koji nije primijenio odredbu člana 237. stav 3. ZPP, Ustavni sud podsjeća da se citirana odredba primjenjuje izuzetno ukoliko revizijski sud ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo korisno za primjenu prava, dakle, radi se o diskrecionom pravu suda, a Ustavni sud nije ovlašten da ulazi u tu sferu ingerencija redovnih sudova. Ustavni sud, također, zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju osvrnuo na ovaj apelanticin prigovor koji je u odgovoru jasno naveo zbog koga razloga nije primijenio odredbu člana 237. stav 3. ZPP, naglasivši da odredbe ZPP u vezi sa dopuštenosti revizije ne prave razliku između stambenih i drugih sporova, već je bitna samo vrijednost spora (u konkretnom slučaju 400,00 KM) koju je označila apelantica. Ustavni sud, imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda koje je dato u osporenom rješenju, kao i odgovor tog suda na apelaciju, u postupanju Vrhovnog suda prilikom razmatranja dopuštenosti revizije ne uočava bilo kakvu proizvoljnost koja bi posljedično dovela do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje.
34. Imajući u vidu sve navedeno u svjetlu sadržaja relevantnih odredaba koje su u konkretnom slučaju primijenjene i tužbenog zahtjeva usmjerenog na tuženo Ministarstvo, kao i novih zakonskih rješenja, Ustavni sud u obrazloženjima redovnih sudova ne uočava proizvoljnost redovnih sudova u segmentu primjene materijalnog prava.
35. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantica tužbeni zahtjev usmjerila na organ koji imperativnim normama Zakona o privatizaciji stanova (ni starim koji je važio u relevantnom periodu, niti novim) nije ovlašten da postupa na način kako je to apelantica tužbenim zahtjevom tražila.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman