Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4232/16 (B. Č.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Suvlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4232/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4232/16, rješavajući apelaciju Bore Čapljaka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Boro Čapljak protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046741 16 Rev 2 od 21. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boro Čapljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnio je 7. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 046741 16 Rev 2 od 21. jula 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046741 15 Gž 3 od 23. decembra 2015. godine. Presudom Okružnog suda djelimično je uvažena apelantova žalba izjavljena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 046741 14 P 2 od 10. jula 2015. godine i obavezan je tuženi (S. Č.) da apelantu na ime sticanja bez osnova u vidu ostvarene koristi upotrebom i korištenjem nekretnina (poslovnog prostora) u suvlasništvu apelanta sa 2/3 dijela (nekretnine pobliže opisane u izreci prvostepene presude) za vremenski period od 24. oktobra 2005. do 24. aprila 2007. godine isplati iznos od 2.858,90 KM, dok je Presuda Osnovnog suda potvrđena u dijelu u kojem je obavezan tuženi da apelantu, na ime sticanja bez osnova u vidu ostvarene koristi upotrebom i korišćenjem nekretnina (poslovni prostor-hala) u suvlasništvu apelanta sa ½ dijela za vremenski period od 20. maja 2008. do 7. jula 2011. godine isplati iznos od 5.400,00 KM, dok je apelant odbijen u dijelu tužbenog zahtjeva na ime sticanja bez osnova u vidu ostvarene koristi upotrebom i korišćenjem nekretnina (poslovni prostor-hala,) u suvlasništvu apelanta sa ½ dijela za vremenski period od 20. maja 2008. do 7. jula 2011. godine, preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su apelant i pokojni D. Č. (apelantov otac) bili suvlasnici sa po ½ dijela nekretnina, a da je tuženi stekao suvlasnički dio D. Č. na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Nadalje je navedeno da predmetne nekretnine, pored ostalog, u naravi čini i poslovni prostor-hala, površine 277 m , te da je D. Č. nakon 20. maja 200.
godine preduzeću „MilDea“ izdao pod zakup dio poslovnog prostora u površini od 200 m i da je po tom osnovu naplaćivao zakupninu u mjesečnom iznosu od 300,00 KM. Imajući u vidu ugovor o zakupu navedenog poslovnog prostora, kao i izjave direktora i radnika preduzeća zakupca, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi dosudili apelantu iznos od 5.400,00 KM, na osnovu odredaba člana 219. Zakona o obligacionim odnosima, u skladu sa ugovorom o zakupu, a ne na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelantovoj tvrdnji, Okružni sud pravilno dosudio apelantu iznos od 2.858,90 KM na ime sticanja bez osnova u vidu ostvarene koristi zbog korištenja nekretnina (poslovnog prostora) u suvlasništvu apelanta sa 2/3 dijela, dok je odbio apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je tuženi u spornom vremenskom periodu koristio površinu od 16 m predmetnog poslovnog prostora, a nije koristio poslovne prostore, koji prema nalazu vještaka, imaju površine od 44,85 m i 50,89 m , pa je s obzirom na površinu poslovnog prostora koju je tuženi koristio u spornom periodu i srazmjerno veličini apelantovog suvlasničkog dijela, apelantu pravilno dosuđen iznos od 2.858,90 KM.
4. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da u skladu sa odredbama člana 210. st. 1. 2. Zakona o obligacionim odnosima sticanje bez osnova postoji kada se ispune uslovi da imovina jednog lica na bilo koji način pređe u omovinu drugog lica i da taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu, dok je odredbama člana 219. Zakona o obligacionim odnosima propisano da kada neko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsusutvu ove, da mu ovaj nadoknadi korist koju je imao od upotrebe, a ova korist je najčešće u obliku zakupnine. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je upotreba tuđe stvari u svoju korist jedan od oblika sticanja bez osnova i zato mora da ispunjava sve uslove pravila ovog instituta obligacionog prava. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 14. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima propisano da suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika, dok je odredbama člana 15. navedenog zakona propisano da suvlasnici imaju pravo da zajednički upravljaju stvarju (stav 1.), za preduzimanje poslova redovnog upravljanja stvarju potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od polovine vrijednosti stvari (stav 2.), a suvlasnici mogu povjeriti upravljanje stvarju jednom ili nekolicini suvlasnika ili trećem licu (stav 4.). Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je apelant dokazao tokom postupka da ima određene suvlasničke dijelove na predmetnim nekretninama i da ih nije koristio u spornom vremenskom periodu, dok tuženi nije dokazao da je imao apelantovu saglasnost za upravljanje i korištenje predmetnim nekretninama.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant smatra da nisu pravilno primjenjene odredbe čl. 210. i 219. u vezi sa čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima, kao i odredbe čl. 14. i 15. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman