Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4374/16 (A. J. i B. J.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4374/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4374/16, rješavajući apelaciju Armina Jašarevića i Branka Jurića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Armin Jašarević i Branko Jurić protiv rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 022647 16 Kv od 16. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Armin Jašarević i Branko Jurić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Teslića, koje zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnijeli su 18. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 K 022647 16 Kv od 16. novembra 2016. godine. Apelanti su, također, tražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se „zaustavio tok izvršenja pritvora, odnosno pustili apelanti da se brane sa slobode ili da se naloži Okružnom tužilaštvu Doboj da preuzme radnje saslušanja svjedoka i naredi sudu da se apelanti puste na slobodu ili da uputi predmet nadležnom sudu kako bi detaljno obrazložio razloge pritvora, a posebno odnos pritvor sa blažim mjerama“.

2. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana žalba branioca apelanata i potvrđeno prvostepeno rješenje Osnovnog suda 87 0 K 022647 16 Kpp 4 od 15. novembra 2016. godine, kojim je u odnosu na apelante kao osumnjičene određen pritvor radi postojanja osnovane sumnje u izvršenje krivičnog djela zlostavljanje, mučenje i drugo neljudsko i ponižavajuće postupanje iz člana 168. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. KZ RS, a iz razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1. tačka a), b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), te je pritvor određen u trajanju najduže mjesec dana od časa lišenja slobode, a po prijedlogu Okružnog javnog tužilaštva Doboj broj T 15 0 KT 0023325 16 od 15. novembra 2016. godine.

3. U žalbi branioca apelanata je naznačeno da prvostepeno rješenje nije utvrdilo postojanje osnovane sumnje u izvršenje krivičnih dijela koja su apelantima stavljena na teret, kao i da obrazloženje prvostepenog rješenja ne sadrži obrazloženje razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka a), b) i v). ZKP RS, te shodno tome žalba predlaže da se ukine prvostepeno rješenje i apelanti puste na slobodu.

4. U obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja je navedeno da je naprijed navedena konstatacija žalbe neutemeljena, a s obzirom da je sudija za prethodni postupak postojanje osnovane sumnje utvrdio iz prilaženih dokaza uz prijedlog za određivanje pritvora i to prevashodno iz izjave svjedoka Alije Smajlovića koji je neposredni očevidac događaja, a čiji je iskaz razmatran i u kontekstu sa iskazom Sinana Huskića, te Miroslava Jotanovića kao i iskazima svjedoka Arnada Bećarevića i Miroslava Kršića, te također i iz liječničke dokumentacije za oštećenoga. Nadalje, vijeće je ustanovilo iz zapisnika sa održanog ročišta da su braniocu apelanata prezentirani kako prijedlog za određivanje pritvora tako i svi dokazi koji su uz ovaj prijedlog dostavljeni. S tim u vezi je navedeno da je pitanje dokazne snage pojedinih od dokaza sudija za prethodno saslušanje adekvatno obrazložio, a imajući u vidu i fazu postupka u kojem se nalazi.

5. Zatim je istaknuto da prvostepeno rješenje potpuno ispravno tretira pitanja nivoa dokazanosti tvrdnji podnesenoga prijedloga jer članom 197. stav 1. ZKP RS kao preduslov je naznačeno da prije razmatranja razloga za pritvor potrebno je ustanoviti postojanje osnovane sumnje da je određeno lice učinilo krivično djelo, a ne kako to žalba nameće da je potreban nivo utvrđenja dokazane krivice, a što je predmet razmatranja tek na glavnom pretresu. Dakle, drugostepeno vijeće je istaklo da prvostepeno rješenje u svom obrazloženju daje dovoljno argumentacije za utvrđivanje postojanja osnovane sumnje uz apsolutno poštovanje pretpostavke nevinosti. Potom, po ocjeni Osnovnog suda, prvostepeno rješenje je dalo tri jednostavna razloga za određivanje pritvora, a s obzirom na zakonske odredbe i prijedlog Okružnog javnog tužilaštva. U pogledu razloga iz člana 197. stav 1. tačka a) prvostepeno rješenje je dalo obrazloženje, a u vezi sa državljanstvima apelanata, te njihove bliske kontakte sa licima u inostranstvu, kao i da drugostepeno još napominje da razlog za određivanje pritvora nije samo bjekstvo već je dovoljna i sama opasnost od bjekstva. Kada je u pitanju razlog za određivanje pritvora iz tačke b) drugostepeno vijeće konstatuje da prvostepeno rješenje svoj stav argumentuje utjecajem na svjedoke jer je Alija Smajlović izložen pritisku članova porodice, a koju argumentaciju prihvata i drugostepeno vijeće. Također, po ocjeni drugostepenog vijeća, prvostepeno rješenje daje obrazloženje i za razloge iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS, a koji se odnosi na ponavljanje krivičnog djela. Iako, prema mišljenju drugostepenog vijeća, u pogledu ove tačke postoji izvjesna mjera osnovanosti žalbe jer je činjenica da sam prijedlog ne prezentira okolnosti da su osumnjičeni skloni izvršenju krivičnih, dijela, a izraženo kroz podatke o ranijoj osuđivanosti, ipak je drugostepeno vijeće zaključilo da je u obrazloženju prvostepenog rješenja data prihvatljiva argumentacija.

6. Na kraju je navedeno da, kada je u pitanju prigovor žalbe apelanata koji se odnosi na dužinu trajanja pritvora, drugostepeno vijeće konstatuje da je sudija za prethodni postupak pritvor odredio primjenom člana 200. stav 1. ZKP RS, a imajući u vidu sve razloge iz kojih je pritvor određen u konkretnom slučaju. S tim u vezi je navedeno da je činjenica da pritvor može biti određen u kraćem vremenu, jer Zakon predviđa maksimalno trajanje pritvora u istrazi, ali da drugostepeno vijeće prihvata određenu dužinu trajanju pritvora, s obzirom na sva tri naprijed navedena razloga za određivanje pritvora u konkretnom slučaju i potrebe njihovoga trajanja sve do podizanja optužnice, odnosno do ponovne kontrole od strane vijeća, a pri tome drugostepeno vijeće je svjesno obaveze hitnoga postupanja svih organa dok pritvor traje, a koju obavezuje dužno da poštuje i Okružno tužilaštvo, a što kontroliše upravo sudija za prethodni postupak. S obzirom na navedeno odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom člana 337. stav 3. u vezi sa članom 334 stav 2. ZKP RS, te primjenom svih zakonskih propisa koji se odnose na određivanje pritvora.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti svoje navode o povredama prava na koje su se pozvali, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da je Osnovni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo. Osim toga, apelanti su istakli i povredu drugih prava (pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazložili niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava u kontekstu njihovog lišavanja slobode, odnosno određivanja pritvora apelantima u konkretnom slučaju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U konkretnom slučaju, apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP BiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

11. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantima određen pritvor jer je Osnovni sud smatrao da je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje predmetnog krivičnog djela i ličnost apelanata (člana 197. stav 1. tačka a), b) i v). ZKP RS). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje su se pozvali, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo tvrdnje apelanata da njihovo lišavanje slobode i određivanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i ostali navodi, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4374/16 (A. J. i B. J.) | Sudska praksa | Aktio