Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4293/16 (E. H.,H. N., Š. K., V. J. i drugi)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ratna šteta
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4293/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4293/16, rješavajući apelacije Esada Herića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Esad Herić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 047166 15 Rev od 11. oktobra 2016. godine;

Hasan Nevesinjac, Šerif Krehmić, Vahida Jašarević, Rifet Aličić, Sabahudin Mulić, Hamid Kobilica i Alija Ćeleš, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 2 P 001045 14 Rev od 18. oktobra 2016. godine;

Ciprijan Klarić, Vanja Lovrenović i Stijepo Skeledžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 006973 14 Rev od 13. oktobra 2016. godine;

Marcel Petrović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 006973 14 Rev od 13. oktobra 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4293/16

1. Esad Herić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zavidovića, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokati Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović, iz Zenice, podnio je 11. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 047166 15 Rev od 11. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se obavežu tuženi (Federacija BiH, Vlada Federacije BiH i Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara BiH) da solidarno isplate apelantu naknadu nematerijalne štete (za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prva ličnosti, za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i za pretrpljeni strah), u određenim novčanim iznosima.

2. Vrhovni sud, pored ostalog, navodi da apelant tužbom i postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio kao zatočenik u logoru Heliodrom u Mostaru, u periodu od 25. juna 1993. do 28. decembra 1993. godine. Dalje se navodi, da je drugostepeni sud, prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, polazeći od činjenice da je apelant zarobljen 25. juna 1993. godine, da je iz zarobljeništva pušten 28. decembra 1993. godine, da početak toka zastarjelosti potraživanja teče od 23. decembra 1996. godine, kada je ukinuta neposredna ratna opasnost, da je predmetna tužba podnesena 12. juna 2008. godine, te je drugostepeni sud izrazio pravno shvatanje da je nastupila zastarjelost zahtjeva za naknadu štete i to sa stanovišta primjene odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni privilegovanog roka zastarjelosti iz člana 377. ZOO, budući da apelant tokom postupka nije dokazao postojanje pravomoćne osuđujuće krivične presude kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnog zločina protiv civila i krivične odgovornosti učinilaca zbog neosnovanog lišenja slobode (zarobljavanja) i boravka apelanta u logorima. Vrhovni sud naglašava, da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO-a, propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Po ocjeni Vrhovnog suda, navedena odredba se može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom protiv osobe (osoba) koje su konkretno počinile takva krivična djela. Izuzetno, nečija krivična odgovornost može se utvrditi i u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen, ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, ili krivičnu odgovornost konkretnog lica kao izvršitelja djela. Vrhovni sud ističe, da postojanje osuđujuće krivične presude, kojom je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost izvršitelja, apelant nije dokazao u konkretnom slučaju, pa je pravilan zaključak drugostepenog suda da se privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO-a, u konkretnom slučaju ne može primijeniti. Vrhovni sud zaključuje, da parnični sud ne može ni kao prethodno pitanje da utvrđuje postojanje elemenata krivičnog djela, jer bi takvo postupanje, prije svega, bilo suprotno ustavnom načelu prema kome niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo, dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom, stoga je neprihvatljiv prigovor apelanta da je parnični sud ovlašten, kao prethodno pitanje, utvrđivati da li je šteta prouzrokovana krivičnim djelom u smislu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku.

AP-4300/16

3. Hasan Nevesinjac, Šerif Krehmić, Vahida Jašarević (nasljednica supruga Ismeta Jašarevića), Rifet Aličić, Sabahudin Mulić, Hamid Kobilica i Alija Ćeleš, (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokati Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović, iz Zenice, podnijeli su 11. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 68 2 P 001045 14 Rev od 18. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se obaveže tužena (Federacija BiH), da na ime nematerijalne štete zbog nezakonitog lišenja slobode, za pretrpljene duševne bolove i strah, isplati apelantima određene novčane iznose.

4. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da kako u konkretnom slučaju ne postoji osuđujuća krivična presuda za određeno lice ili više njih za djela kojim je apelantima prouzrokovana nematerijalna šteta, to se na konkretni slučaj ne može primijeniti odredba člana 377. ZOO-a prilikom odlučivanja o prigovoru zastarjelosti, već samo odredba člana 376. istog zakonskog propisa. Dalje se navodi, da kod činjeničnog utvrđenja da su apelanti bili u zatočeništvu u logoru u Tomislavgradu, u periodu od polovine do kraja 1993. godine, kada im je prouzrokovana šteta koju potražuju u konkretnom postupku, pa kada se ima u vidu da je u to vrijeme u Bosni i Hercegovini bio rat i da rok zastarjelosti nije tekao, jer apelantima nije bilo moguće da zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevaju naknadu štete (član 383. ZOO-a), rok zastarjelosti je počeo teći od 23. decembra 1996. godine kada je na području Federacije BiH ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti. Vrhovni sud ističe, da su predmetnu tužbu za naknadu štete, koja u skladu sa članom 388. ZOO-a dovodi do prekida zastarjelosti, apelanti podnijeli 24. jula 2008. godine, dakle nakon isteka roka zastarjelosti potraživanja od pet godina iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO-a, kada se uzme da je taj rok, u najpovoljnijoj varijanti za apelante, počeo teći od 23. decembra 1996. godine. Vrhovni sud konstatuje, da iz navedenih razloga, suprotno stavu nižestepenih sudova, prigovor zastare potraživanja se ukazuje osnovanim.

AP-4317/16 i AP-4365/16

5. Ciprijan Klarić, Vanja Lovrenović, Stijepo Skeledžić i Marcel Petrović (AP-4365/16) (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Vareša, koje zastupa Advokatsko društvo „Petrušić & Co“ d.o.o. Zenica, podnijeli su 14. novembra 2016. godine, odnosno apelant Marcel Petrović (AP-4365/16) 18. novembra 2016. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 41 0 P 006973 14 Rev od 13. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, kojim su tražili da im tuženi (Bosna i Hercegovina i Federacija BiH) zbog protupravnog lišenja slobode i boravka u logoru, u vojno istražnom zatvori u Varešu, na ime nematerijalne štete, za pretrpljene duševne bolove i umanjenja opće životne aktivnosti zbog pretrpljenog PTSP-a, za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti, prava na slobodu, te psihičkog i fizičkog, nehumanog i nečovječnog tretmana u logoru solidarno isplate određene novčane iznose.

6. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da je predmet spora tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog protupravnog lišenja slobode i boravka apelanata u logoru vojno-istražni zatvor u Varešu u periodu od novembar 1993. do sredine aprila 1994. godine. Dalje se navodi, da pravilno tuženi kroz svoje revizije ukazuju na pogrešan pravni stav nižestepenih sudova o neosnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja, jer privilegovani rok iz člana 377. ZOO-a može se primijeniti samo na neposrednog izvršioca krivičnog djela. Vrhovni sud konstatuje, da na tužene, državu BiH i Federaciju BiH, kao treća lica koja odgovaraju umjesto neposrednog učinioca za prouzrokovanu štetu primjenjuje rok iz člana 376. ZOO-a, te da je takav pravni stav izražen u više odluka Ustavnog suda BiH (AP-4128/10 od 28. marta 2014. godine, AP-2829/15 od 3. februara 2016. godine i dr.). Vrhovni sud zaključuje, da kako je apelantima šteta nastala za vrijeme rata, a stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto je 23. decembra 1996. godine (Odluka o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije BiH), kada je u najpovoljnijoj varijanti za apelante počeo teći rok zastarjelosti potraživanja u odnosu na tuženu Federaciju BiH, to je petogodišnji rok zastarjelosti potraživanja za naknadu štete iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO-a istekao 22. decembra 2001. godine, a tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnijeta je 19. marta 2009. godine, po isteku objektivnog roka zastarjelosti potraživanja. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4293/16.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo da lice ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

14. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ), u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastite stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje.

15. Naime pri odlučivanju u konkretnim slučajevima, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnih slučajeva, navedenu praksu Evropskog suda i relevantne stavove Ustavnog suda navedene u odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je zaključeno da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

16. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je između ostalog naveo da:

28. Dovodeći navedene principe u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da je apelant tužbu za naknadu štete pričinjene neosnovanim lišavanjem slobode u periodu od juna do augusta 1992. godine podnio izvan rokova propisanih zakonom iz odredaba člana 376. ZOO. Naime, redovni sudovi su uzeli u obzir da je apelant za štetni događaj imao saznanja odmah po lišavanju slobode (1992. godina), te za učinitelje, kako je apelant u iskazu naveo. Isto tako, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi rokove za zastarjelost potraživanja nisu računali od tada, već od 19. juna 1996. godine, kada je Narodna skupština RS ukinula ratno stanje, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti, kada su prestale nesavladive prepreke koje su apelanta sprečavale da podnese tužbu nadležnom sudu, pri čemu je nesporno utvrđeno da je apelant predmetnu tužbu podnio u augustu 2008. godine, dakle, izvan rokova propisanih odredbama člana 376. ZOO.

29. U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju.

30. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj potrebno analizirati (i) u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda, kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovna načela).

31. S tim u vezi, ukazuje se na tačku III/4. navedenog dokumenta kojom je propisana obaveza država da (u slučajevima teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu) sprovedu istragu i kada postoje dovoljni dokazi, krivično gone lice navodno odgovorno za ove povrede i ako se odgovornost dokaže, da to lice kazne. Tačka IV sadrži odredbe o zastarjelosti, te se naglašava da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja koja predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava (tačka IV/6). Međutim, u tački IV/7. se naglašava da domaće odredbe o zastarjelosti (uključujući one odredbe o zastarjelosti koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke) ne smiju biti pretjerano restriktivne u odnosu na druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava. Zatim se u tač. VII i VIII propisuju prava na pravni lijek i pristup sudu za žrtve teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava ili ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Dalje, navedeni dokument određuje pojam reparacije za žrtve teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Tako se u tački IX/18. Osnovnih načela utvrđuje da reparacije uključuju sljedeće oblike, i to: restituciju, naknadu štete, rehabilitaciju, zadovoljenje i garanciju da se povrede neće ponoviti.

32. Analizirajući relevantne odredbe Osnovnih načela u kontekstu konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da se ovdje radi o naknadi štete kao obliku reparacije iz tačke IX/18. Osnovnih načela. U tački IX/20. Osnovnih načela detaljnije su pobrojani oblici naknade štete, te je pod a) navedeno: povreda tjelesnog integriteta i duševni bolovi, što bi, imajući u vidu konkretan slučaj (tužba podnesena zbog neosnovanog lišavanja slobode, te boravka u logoru u kojem je žrtva bila izložena fizičkom i psihičkom zlostavljanju), bio oblik štete koji je potraživao apelant. U konkretnom slučaju posebno su značajne odredbe tačke IV. Osnovnih načela s obzirom na to da je apelantova tužba odbijena zbog zastarjelosti potraživanja iz člana 376. ZOO. Prije analize navedenih odredaba Ustavni sud naglašava da je nesporno da su u konkretnom slučaju zadovoljeni zahtjevi iz tač. VII. i VIII. Osnovnih načela koji se odnose na pravo na pravni lijek i pravo na pristup sudu. Naime, nesporno je da je apelantu bilo osigurano pravo na pravni lijek (podnošenje tužbe radi naknade štete), kao i pravo na pristup sudu s obzirom na to da je apelantova tužba meritorno ispitana na dvije sudske instance.

33. Kao što je već rečeno, tačka IV. Osnovnih načela regulira institut zastarjelosti u dva stava. Prvim stavom (IV/6) se propisuje da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava. Međutim, ovaj stav se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može primijeniti na konkretan slučaj. Naime, kada se odredbe tačke IV/6. Osnovnih načela analiziraju u kontekstu odredaba tačke III/4. istog dokumenta, očigledno je da se zabrana primjene odredaba o zastarjelosti odnosi na provođenje istrage, odnosno krivično gonjenje i eventualno kažnjavanje lica koja su odgovorna za teške slučajeve kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Upravo tačka III/4. Osnovnih načela zahtijeva od država da provedu istragu, te, ukoliko postoje dokazi, krivično gone i kazne lica koja su odgovorna za teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu. Osim toga, zabrana primjenjivanja odredaba o zastarjelosti iz tačke IV/6. Osnovnih načela nije apsolutna, jer u tački IV/7. Osnovnih načela propisano je da domaće odredbe o zastarjelosti za druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava, uključujući one odredbe koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke, ne smiju biti pretjerano restriktivne. Dakle, Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne.

34. S tim u vezi, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li su odredbe člana 376. ZOO ( na osnovu kojih je odbijena apelantova tužba zbog zastarjelosti) pretjerano restriktivne. Odredbe člana 376. ZOO propisuju dva roka zastarjelosti od tri i pet godina, te će Ustavni sud ispitati da li su navedeni rokovi pretjerano restriktivni u smislu odredaba iz tačke IV/7. Osnovnih načela. Po mišljenju Ustavnog suda, ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnova za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4293/16 (E. H.,H. N., Š. K., V. J. i drugi) | Sudska praksa | Aktio