Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-908/15 (Zajednica etažnih vlasnika Banja Luka i D. R.,N. O. i M. S.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-908/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-908/15, rješavajući apelacije Zajednice etažnih vlasnika Banja Luka i Davorina Reljića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zajednica etažnih vlasnika Banja Luka i Davorin Reljić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 008103 13 Uvp od 11. decembra 2014. godine;

Nedeljko Obradović, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 013168 13 U od 10. februara 2015. godine;

Milan Sekulić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004972 15 U od 3. aprila 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-908/15

1. Zajednica etažnih vlasnika Banja Luka i Davorin Reljić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Banja Luke, podnijeli su 26. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 008103 13 Uvp od 11. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 008103 11 U od 14. marta 2013. godine kojom je odbijena tužba apelanata izjavljena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske) od 8. septembra 2011. godine, kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka od 15. juna 2011. godine, a kojim je data urbanistička saglasnost Gradu Banja Luka, kao investitoru za izvođenje radova na konstruktivnoj sanaciji stambenog objekta (pobliže opisan u izreci rješenja), a u svemu u skladu s urbanističko-tehničkim uslovima urađenim od strane Urbanističkog zavoda Republike Srpske usvojenim 25. aprila 2001. godine, koji su sastavni dio ovog rješenja. Također, prvostepenim rješenjem je određeno da naknade troškova uređenja građevinskog zemljišta nema, te su navedeni uslovi pod kojima se daje urbanistička saglasnost.

2. U obrazloženju osporene odluke navodi se, između ostalog, da je urbanistička saglasnost za izvođenje radova na konstruktivnoj sanaciji predmetnog stambenog objekta data primjenom odredbi člana 69. i 76. Zakona o uređenju prostora i da se u konkretnoj stvari radi o investicionom održavanju stambene zgrade, koje je u vrijeme podnošenja zahtjeva bilo regulisano Zakonom o izdvajanju i usmjeravanju sredstava po stambenim interesnim zajednicama u stambenoj oblasti i Odlukom o održavanju stambenih, stambeno poslovnih zgrada, stanova, garaža i stambenog prostora iz 1986. godine. Osim toga, Vrhovni sud konstatuje da se urbanistička saglasnost prema odredbama člana 70. i 71. Zakona o uređenju prostora na izdaje na osnovu dokaza o pravu svojine na stanu ili objektu, već na osnovu urbanističko-tehničkih uslova koji moraju biti u skladu sa planskim aktom i uz posebne uslove koji su u urbanističkoj saglasnosti navedeni pod tačkom 3. izreke prvostepenog rješenja. Nadalje, konstatovano je da apelanti ne osporavaju da je urbanistička saglasnost izdata na osnovu zakonom propisanih uslova i ne konkretizuju u čemu se ogleda nedostatak konstruktivne sanacije objekta. U vezi sa seizmičkom stabilnosti i otpornosti objekta, Vrhovni sud konstatuje da su prvostepenim rješenjem dati detaljni i potpuni razlozi na tu okolnost, na osnovu izvještaja o ispitivanju konstrukcije objekta od 30. oktobra 2000. godine koji je sačinila Komisija za analizu podobnosti postojećeg objekta za adaptaciju i dogradnju prostora potkrovlja u stambeni prostor i ocjenu izvedenih radova, koju je na zahtjev Grada Banja Luka imenovao Institut za ispitivanje materijala i konstrukcija Republike Srpske, Banja Luka.

2. AP-1757/15

3. Nedeljko Obradović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 013168 13 U od 10. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske) kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje, Administrativna služba Grada Banja Luka od 12. septembra 2012. godine, a kojim je odbijen apelantov zahtjev za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za legalizaciju pomoćnog objekta i ograde (pobliže opisano u izreci rješenja).

4. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelant 8. decembra 2008. godine podnio zahtjev za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za legalizaciju pomoćnog objekta i ograde i da je u vrijeme podnošenja zahtjeva na snazi bio Regulacioni plan Paprikovac – Petrićevac zona B i Odluka o Regulacionom planu Paprikovac – Petrićevac zona B, koja je važila do 5. januara 2010. godine kada je na snagu stupila Odluka o donošenju Regulacionog plana stambenog naselja Drakulić, koja je važila u vrijeme odlučivanja prvostepenog organa o apelantovom zahtjevu. U vezi s tim, konstatovano je da je sporno u predmetnoj pravnoj stvari da li se primjenjuje propis koji je važio u vrijeme pokretanja postupka, kako to smatra apelant ili propis koji je važio u vrijeme odlučivanja o zahtjevu, odnosno u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, kako to smatra tuženi. Nadalje, konstatovano je da je odredbom člana VIII Odluke o donošenju Regulacionog plana stambenog naselja Drakulić propisano da stupanjem na snagu ove odluke prestaju da važe ranije doneseni prostorno-planski dokumenti provedbenog karaktera u dijelu koji nisu saglasni sa Planom, dok je odredbom člana IX propisano da ta odluka stupa na snagu osmog dana po objavljivanju u Službenom glasniku Grada Banja Luka, odnosno 5. januara 2010. godine. U vezi s tim, zaključeno je da je u vijeme donošenja prvostepenog rješenja na snazi bila Odluka o donošenju regulacionog plana stambenog naselja Drakulić, te da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je utvrđivao da li je tražena legalizacija pomoćnog objekta i ograde u skladu sa važećim Regulacionim planom stambenog naselja Drakulić imajući u vidu da je predmetna lokacija u obuhvatu tog Regulacionog plana. Osim toga, utvrđeno je da je za predmetno područje vršeno aerofotogrametrijsko snimanje, te da predmetni objekti nisu identifikovani na ortofoto snimku iz 2004. godine, pa shodno tome ne podliježu legalizaciji u skladu sa Odlukom o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina na području Grada Banja Luka, a čemu ide u prilog i činjenica da Situacionim planom od 3. marta 2008. godine nisu evidentirani predmetni objekti. Isto tako, konstatovano je da je u momentu odlučivanja na snazi bio Zakon o uređenju prostora i građenju, kojim je u prelaznim i završnim odredbama propisano da upravni postupak, pokrenut pred nadležnim organom do dana stupanja na snagu ovog zakona, okončaće se po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, osim ako je ovaj zakon povoljniji za investitora. Imajući u vidu da predmetni upravni postupak pokrenut prije stupanja na snagu navedenog zakona, a da odredba člana 125. stav 1. propisuje da su sve jedinice lokalne samouprave dužne da donesu odluku o legalizaciji bespravno početih ili izgrađenih objekata ili dijelova objekata u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, a stavom 3. istog člana zakona da objekti izgrađeni prije prvog aerofotogrametrijskog snimanja smatraju se legalno izgrađenim, zaključeno je da iz navedenog ne proizilazi da je novi zakon povoljniji za apelanta. Imajući u vidu navedeno, zaključeno je da nisu ispunjeni uslovi iz člana 70. stav 1. i člana 92. stav 3. Zakona o uređenju prostora za traženu legalizaciju.

3. AP-2090/15

5. Milan Sekulić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnio je 27. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004972 15 U od 3. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tužene (Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka) od 25. decembra 2014. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja tuženog – Područna jedinica Lopare od 30. juna 2014. godine kojim apelantu nije priznato pravo svojine na uzurpiranom zemljištu (pobliže opisano u izreci rješenja) i dužan je napustiti uzurpirano zemljište u roku od tri mjeseca po pravosnažnosti rješenja.

6. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da predmetne parcele u naravi predstavljaju zemljište pod šumom 2. klase i da je to zemljište bilo pod šumom i u vrijeme donošenja Odluke Skupštine opštine Lopare o utvrđivanju granične linije. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 6. tačka a) Zakona o uzurpaciji propisuje da se neće priznati pravo svojine na zemljištu koje je uzurpirano, ako je to zemljište pod šumom koja je ostala u šumskom kompleksu nakon uspostavljanja granične linije između šuma i šumskog zemljišta s jedne i poljoprivrednog zemljišta s druge strane, dok je odredbom člana 7. stav 2. istog zakona propisano da se graničnom linijom ne mogu izdvojiti u poljoprivredni kompleks zemljišta pod šumom, bez obzira na površinu, ako su vezana za šumske komplekse kojima upravlja preduzeće za gazdovanje šumom. Također, konstatovano je da je naprijed navedeno bilo propisano i odredbama ranijeg Zakona o uzurpacijama, koji je važio u vrijeme donošenja Odluke o graničnoj liniji. Shodno tome, zaključeno je da predmetne parcele predstavljaju zemljište pod šumom koje je vezano za šumski kompleks kojim upravlja zainteresovano lice (JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, Šumsko gazdinstvo „Majevica“, Lopare).

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-908/15.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-908/15 (Zajednica etažnih vlasnika Banja… | Sudska praksa | Aktio