Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3126/16 (A. S.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3126/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3126/16, rješavajući apelaciju Adema Salčina, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Salčin, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019388 16 Rev od 11. jula 2016. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019388 16 Gž od 16. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Salčin (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 20. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019388 16 Rev od 11. jula 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 019388 16 Gž od 16. maja 2016. godine, pa Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Suda BiH konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, kojom je odbijena apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, pored ostalog, da se poništi rješenje prvotuženog (Bosna i Hercegovina, Granična policija) i rješenje drugotuženog (Savjet ministara BiH, Odbor za žalbe policijski službenika Sarajevo), i da se naloži prvotuženom da apelanta vrati na prethodno radno mjesto na koje je bio raspoređen prije pobijanog rješenja i rasporeda.
2. Sud BiH navodi, da je pravilno prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe člana 15. stav (2) tačka c) Zakona o Graničnoj policiji BiH, člana 64. stav (1) i (2) Zakona o policijskim službenicima BiH, te odredbe člana 4. Pravilnika o internom premještaju policijskih službenika, iz razloga što je osporenim rješenjem o internom premještaju, od 22. maja 2015. godine, direktor Granične policije, apelanta kao policijskog službenika, u činu „viši inspektor“, sa radnog mjesta „inspektor za granične provjere" u Terenskom uredu Jug sa središtem u Čapljini, na koje je poslove raspoređen dana 23. oktobar 2014. godine, premjestio na radno mjesto „vođa operativnog dežurstva" u Operativni centar, Upravu za operacije, počev od 1. juna 2015. godine, a koje je, također, u činu „viši inspektor". Dalje se navodi, da su paušalni apelantovi žalbeni prigovori da je za radno mjesto „vođa operativnog dežurstva" predviđen niži čin od čina „višeg inspektora“, jer navedenu tvrdnju apelant nije dokazao, niti je na te okolnosti izvodio dokaze i pored tvrdnje tužene da je apelant raspoređen u Operativni centar, također, u činu „viši inspektor", a što proizlazi i iz osporenog rješenja. Nadalje, apelant je premješten na drugu lokaciju koja je ispod 80 km udaljena od mjesta njegovog prebivališta (prebivalište u Konjicu, koje je od Sarajeva udaljeno oko 66 km), a ograničenja u premještaju na drugu lokaciju u smislu odredbe člana 64. stav 2. (udaljenost 80 ili više km od sadašnjeg radnog mjesta policijskog službenika) propisana su u interesu policijskog službenika, međutim, navedena odredba ima u vidu situaciju kada se policijski službenik premješta iz mjesta prvog rada, odnosno iz mjesta gdje je počeo raditi nakon zasnivanja radnog odnosa, a to mjesto je najčešće mjesto sjedišta poslodavca odnosno mjesto prebivališta, odnosno boravišta policijskog službenika. Sud BiH ističe, da se navedenom odredbom štiti policijski službenik, kako premještajem na drugu lokaciju udaljenu 80 ili više kilometara od mjesta njegovog rada nakon zasnivanja radnog odnosa, odnosno mjesta prebivališta, da ne bi bio onemogućen svakodnevno dolaziti na posao i izvršavati svoje radne zadatke, ili bi to bilo znatnije otežano. Naprotiv, po ocjeni Suda BiH, spornim premještajem apelantu se olakšava dolaziti na posao iz mjesta prebivališta (Konjic) u mjesto rada (Sarajevo), a tužena na taj način stvara uslove za ekonomičnije obavljanje svojih nadležnosti i poslova, time što nakon ovog premještaja neće imati izdatke koje je imala dok je apelant svoju policijsku dužnost, nakon prethodnog premještaja, obavljao u TU Jug sa sjedištem u Čapljini, kada mu je tužena plaćala troškove zakupa stana. Sud BiH konstatuje, da su irelevantni apelantovi navodi žalbe, da je na prethodno radno mjesto „inspektora za granične provjere“ u TU Jug sa sjedištem u Čapljini, već interno premješten 23. oktobra 2014. godine, te da se premještaj nije mogao ponoviti. Naime, ograničenje iz člana 64. stav 4. Zakona o policijskim službenicima BiH, prema kojem premještaj policijskog službenika prema stavu 2. tački b) ovog člana ne može trajati duže od jedne godine i ne može se ponoviti, iz razloga što premještaj, u smislu stava 2. člana 64. navedenog zakona, ima u vidu premještaj na drugu lokaciju koja je 80 ili više kilometara udaljena od njegovog sadašnjeg mjesta rada, pri čemu se misli na mjesto rada neposredno nakon zasnivanja radnog odnosa, odnosno sjedišta poslodavca (Sarajevo), a ne od mjesta rada na koje je policijski službenik ranije bio premješten. Sud BiH zaključuje, da prema posljednjem rasporedu, mjesto rada apelanta je udaljeno oko 66 kilometara od njegovog mjesta prebivališta (manje od 80 km) i ne postoji ograničenje u smislu člana 64 stav 4, u vezi stava 2 navedenog zakona u pogledu trajanja premještaja i njegovog ponavljanja.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman