Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-696/15 (J. M., M. S. i F. H.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zakup
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-696/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-696/15, rješavajući apelacije J. M. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
J. M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 010393 14 Rev 2 od 2. decembra 2014. godine;
Mirnesa Smolo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 009509 12 Rev od 19. februara 2015. godine;
Fahrudin Husukić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 1 P 000509 12 Rev od 26. februara 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-696/15
1. J. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Nedeljko Ripić, advokat iz Mostara, podnijela je 13. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 010393 14 Rev 2 od 2. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi (Ž. M.) isplati određeni novčani iznos na ime ½ zajedničkih primanja po osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostora.
2. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da su apelantica i tuženi, kao bračni partneri, dok je trajala bračna zajednica izdavali u zakup dva poslovna prostora, te da je bračna zajednica faktički prestala tokom 2004. godine, a brak razveden 2006. godine. Nadalje, utvrđeno je da je dvije godine od prestanka bračne zajednice apelantica tražila od jednog zakupca da se njoj isplaćuje polovica mjesečne zakupnine poslovnog prostora, što je zakupac učinio, a da je drugi zakupac na zahtjev apelantice u ljeto 2004. godine njoj isplaćivao zakupnine naizmjenično sa tuženim, kao i da plaćanja zakupnina nisu bila evidentirana u pismenoj formi ni kod jednog zakupca. U vezi s tim, utvrđeno je da u postupku nisu priloženi materijalni dokazi, pa je na osnovu iskaza svjedoka zaključeno da je apelantica primala neke zakupnine naizmjenično sa tuženim, ali nije utvrđeno u kojem iznosu i kada. Obzirom da apelantica nije dokazala da je samo tuženi primao zakupnine po osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostora, to je odbijen njezin tužbeni zahtjev. Prema tome, Vrhovni sud konstatuje da je u predmetnoj pravnoj stvari pravilno primjenjeno materijalno pravo, te je dokazano da je apelantica u spornom periodu ostvarila prihode od zakupnina poslovnih prostora, ali ne i koliki je iznos primila, pa obzirom da je bila dužna dokazati činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev, u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku, zaključeno je da je pravilno primjenjen teret dokazivanja ocjenom da je ove činjenice trebala dokazati apelantica, a ne tuženi.
2. AP-2159/15
3. Mirnesa Smolo (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kaknja, koju zastupa Suad Agić, advokat iz Visokog, podnijela je 30. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 009509 12 Rev od 19. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla na osnovu bračne tečevine pravo suvlasništva sa dijelom ½ na nekretnini (pobliže opisana u izreci prvostepene presude), te da se na osnovu presude apelantica upiše kao suvlasnik tih nekretnina sa dijelom ½ u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Visokom i katastru nekretnina.
4. U toku postupka, utvrđno je, između ostalog, da su apelantica i tuženi (E. M.) 21. februara 1998. godine zaključili brak, da je brak razveden 27. aprila 2009. godine, te da nisu bili u stalnom radnom odnosu. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi ugovorom o kupoprodaji od 30. jula 2003. godine i ovjerenim pred Općinskim sudom u Visokom, za svog oca, koji živi u Njemačkoj, kupio od N. B. predmetnu nekretninu, da se na istim uknjižio tuženi, a da je njegov otac iz Njemačke poslao cjelokupnu kupoprodajnu cijenu i finansirao kasnije radove na stambenom objektu u kojem su apelantica i tuženi živjeli do septembra 2008. godine, kada je faktički prekinuta njihova bračna zajednica. Također, utvrđeno je da je tuženi ugovorom o poklonu predmetne nekretnine prenio na oca koji se na osnovu tog ugovora i uknjižio u zk. uložak. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 251. stav 1. Porodičnog zakona propisuje da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, dok je odredbom člana 252. stav 1. navedenog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili. Imajući u vidu činjenično utvrđenje zaključeno je da predmetne nekretnine nisu stečene radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, niti iz prihoda te imovine, jer su kupljene od novca koji je poslao otac tuženog. Pored toga, konstatovano je da navedene nekretnine nisu mogle biti predmet podjele bračne stečevine u smislu odredbe člana 252. stav 1. Porodičnog zakona, iz razloga što se u vrijeme razvoda braka ni formalno nisu vodile u zemljišnoj knjizi ni na tuženom niti na apelantici, dok je kao neosnovan odbijen apelanticin prigovor da je tuženi nezakonito raspolagao imovinom stečenom u braku, darovanjem iste svom ocu.
3. AP-2532/15
5. Fahrudin Husukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Maglaja, kojeg zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 22. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 1 P 000509 12 Rev od 26. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da posebnu imovinu tužiteljice (D. H.) stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice čini stan u Maglaju (pobliže opisan u izreci prvostepene presude), pa je apelant dužan trpiti da se na osnovu presude, a bez dalje volje i saglasnosti apelanta, tužiteljica upiše u ZK uredu Općinskog suda u Zavidovićima jedinim vlasnikom predmetnog stana sa dijelom 1/1, da zajedničku bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čini PMV „Fiat punto“ sa dijelom ½. Osim toga, obavezan je apelant isplatiti tužiteljici na ime ostatka kredita po osnovu ugovora o kreditu (dva kredita) određene novčane iznose.
6. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da iz ugovora o kupoprodaji predmetnog stana nesumnjivo proizilazi da je kupoprodajna cijena stana isplaćena novčanim sredstvima roditelja tužiteljice, te da se apelant u vrijeme zaključenja ugovora sa N. I. i I. I. saglasio da predmetna nekretnina predstavlja posebnu imovinu tužiteljice, kako je to saglasnim izjavama stranaka unijeto u ugovor. Pored toga, konstatovano je da su sredstva od kredita koje je podigla tužiteljica utrošena za školovanje stranaka i njihovog djeteta, odjeću i obuću, održavanje zajedničkog vozila, te manjim dijelom za rekonstrukciju stana 2009. godine, pa se vraćanje kredita može okarakterisati kao obaveza jednog bračnog partnera – tužiteljice, pošto je nastala u vezi sa podmirenjem tekućih troškova bračne zajednice, za koje obaveze odgovaraju bračni partneri solidarno, kako zajedničkom, tako i posebnom imovinom, po opštim pravilima obligacionog prava. Također, konstatovano je odredba člana 423. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio obaveze koji pada na njega, pa je stoga pravilno prvostepeni sud obavezao apelanta da isplati tužiteljici polovinu ostatka duga po isplaćenim kreditima.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-696/15.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman