Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4387/16 (A. D.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pravo na odbranu
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Pretpostavka nevinosti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 146
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4387/16
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4387/16, rješavajući apelaciju Alije Delimustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Alije Delimustafića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 16 Kv od 18.
novembra 2016. godine i 09 0 K 026508 16 Kpp 75 od 14. novembra 2016. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 16 Kv od 18. novembra 2016. godine i 09 0 K 026508 16 Kpp 75 od 14. novembra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alija Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. novembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 16 Kv od 18. novembra 2016. godine i broj 09 0 K 026508 16 Kpp 75 od 14. novembra 2016. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi mjera pritvora određena osporenim rješenjima Kantonalnog suda bila ukinuta do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
3. Apelant je dopunio apelaciju 15. decembra 2016. godine, te 21. decembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 24. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore 29. novembra 2016. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Kantonalni sud - sudija za prethodni postupak je Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kpp 75 od 14. novembra 2016. godine apelantu, te J. Š., L. C., S. H. i S. S. odredio pritvor koji, prema ovom rješenju, može trajati jedan mjesec.
8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da Kantonalno tužilaštvo protiv apelanta vodi istragu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa: krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivičnim djelom povreda zakona od sudije iz člana 357. KZFBiH, krivičnim djelom prevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH i krivičnim djelom pranje novca iz člana 272. stav 2. KZFBiH, a sve u vezi sa čl. 31, 32, 54, 55. i
128. KZFBiH.
9. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je, prema ocjeni suda, Kantonalno tužilaštvo prikupilo dovoljno dokaza koji ukazuju na osnovanu sumnju da se apelant, zajedno sa ostalim osumnjičenim, organizirao u grupu ljudi od najmanje tri lica, da je grupa postojala duži vremenski period i djelovala u cilju počinjenja krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, da je grupa djelovala u cilju stjecanja profita, da su organizator i pripadnici grupe svjesno djelovali u okviru naprijed dogovorenih i podijeljenih uloga koje je organizator razradio i koje su pripadnici grupe prihvatili da obavljaju.
10. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da se istraga protiv apelanta, kao i još 14 označenih lica provodi zbog osnovane sumnje da su, koristeći tri označena pravna lica, svjesni i sa znanjem da djeluju kao članovi organizirane grupe koja se bavi nezakonitim stjecanjem prava vlasništva na nekretninama na području Kantona Sarajeva, kontinuirano i u međusobnom dogovoru radi stjecanja imovinske koristi, zajedničkim djelovanjem i s podijeljenim ulogama, preduzimali radnje izvršenja i prikrivanja krivičnih djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, povreda zakona od strane sudije i pranje novca, za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora apelantu i ostalim osumnjičenima zasnovan na predočenim materijalnim dokazima, te dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji određenih u odnosu na osumnjičenu L. F. P., bivšu sutkinju Općinskog suda, te pored ostalih osumnjičenih i u odnosu na apelanta.
12. Postojanje osnovane sumnje da je apelant organizirao grupu u cilju vršenja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret zasnovano je na presretnutim razgovorima od označenog datuma iz kojih proizlazi da je apelant osumnjičenu L. F. P. povezao sa osumnjičenim J. Š. radi obavljanja posla u vezi s nekretninama, o čemu osumnjičena L. F. P. obavještava osumnjičenog N. D. spominjući imena još dva lica. Nadalje, na osnovu presretnutih razgovora od označenog datuma utvrđeno je da je apelant inicirao sastanak sa osumnjičenim L. F. P. i J. Š. radi dogovora oko posla s nekretninama, prvenstveno kupovine koju treba obaviti osumnjičeni J. Š. od osumnjičenog Z. L. Na osnovu presretnutih razgovora između osumnjičene L. F. P. i apelanta od označenog datuma utvrđeno je da nastavljaju kontakt u vezi s nekretninama osumnjičenog N. D., da je apelant obaviješten da je N teško bolestan, da bi moglo biti problema s ostavinskom raspravom i suprugom, da nešto hitno treba preduzeti, te da apelant treba da obavijesti J. Nadalje, na osnovu pobrojanih presretnutih razgovora, te iskaza osumnjičenih P. V. i M. H. utvrđeno je da postoji osnovana sumnja da je apelant organizirao grupu, koju su činili osumnjičeni H. O. i H. E., zaposlenici Zavoda za planiranje, te M. H. i M. D. s ciljem bespravne izgradnje objekta na prostoru Marijin Dvora, a u koju svrhu je planirana, kako se sumnja, nezakonita izmjena Regulacionog plana. Nadalje, na osnovu presretnutih razgovora utvrđeno je da je osumnjičeni Z. L., po prethodnom dogovoru sa apelantom, falsificirao označenu punomoć i prodao stan oštećenog M. M. Nadalje, na osnovu analize označenog sudskog spisa utvrđeno je da je osumnjičena L. F. P., grubim kršenjem Zakona o parničnom postupku i Zakona o obligacionim odnosima, pribavila milionsku imovinsku korist označenom pravnom licu čiji je zakonski zastupnik-direktor apelant. Najzad, na osnovu službene zabilješke Federalne policije od označenog datuma utvrđeno je da osumnjičena L. F. P. obavještava osumnjičenog Z. L. da je od „glavnog“ (apelanta) obaviještena da se protiv njih vodi istraga, da osumnjičeni Z. L. treba doći kod nje u Hrvatsku, pa da zajedno idu do apelanta, koji se već sklonio u Rijeci, da se dogovore o daljnjim potezima.
13. Kantonalni sud je zaključio da je ispunjen posebni uvjet iz člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) za određivanje pritvora apelantu. U vezi s tim ukazano je da apelant, osim državljanstva BiH, nema drugo državljanstvo, ali da iz označenog akta MUP-a Republike Hrvatske proizlazi da se na području Rijeke koristi imenom Ilija, te da iz razgovora od označenog dana sa osumnjičenom L. F. P. proizlazi da bi ime kojim se koristi na području Hrvatske moglo biti Ilija Mustafić ili Ilija Mustapić. Navedena imena apelant je označavao kao oznaku za pošiljku koju mu je na označenom mjestu trebala ostaviti osumnjičena L. F. P. Slijedom navedenog, zaključeno je da se apelant koristi lažnim imenom, te da koristi dokumenta i isprave na neko drugo ime. U prilog navedenom ukazano je i da je prilikom lišavanja slobode i pretresa kod apelanta pronađena lična karta i pasoš BiH, izdati na ime S. K. Nadalje, ukazano je da je apelant u Rijeci saznao da se protiv njega i ostalih osumnjičenih vodi istraga, o čemu ih je i obavijestio, te da je u BiH, nakon informacije da se istraga ne vodi, ušao, a da njegov ulazak nije registriran. Također, ukazano je i da apelant posjeduje imovinu-nekretnine i dvije registrirane firme u Republici Hrvatskoj, te kuću na Tajlandu, gdje je planirao i putovanje na duži period. Slijedom navedenog, zaključeno je da apelant raspolaže značajnim sredstvima koja bi mu omogućila pokrivanje troškova bjekstva i skrivanja (avionske karte, novi automobili i sl.). S obzirom da su pri prvim saznanjima o istrazi apelant i ostali osumnjičeni (Z. L. i L. F. P.) u kratkom roku pobjegli iz BiH, sada kada su i upoznati sa istragom, dokazima iz kojih proizlazi osnovana sumnja, težinom krivičnih djela koja im se stavljaju na teret i zaprijećenim kaznama, apelant i ostali osumnjičeni imaju jak motiv da pobjegnu i da se ne vrate u BiH.
14. Kantonalni sud je zaključio i da je ispunjen posebni uvjet iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH za određivanje pritvora. S tim u vezi je ukazano da se osnovano sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni pripadnici grupe za organizirani kriminal, čiji svi članovi još uvijek nisu razotkriveni, da su neki od njih, kao i drugi članovi ove grupe, zaposlenici institucija u kojima bi se mogli nalaziti dokazi i tragovi važni za krivični postupak, te da imaju značajne društvene veze i utjecaj koji bi mogli iskoristiti radi prikrivanja dokaza i utjecaja na svjedoke i saučesnike koji još uvijek svi nisu saslušani odnosno razotkriveni. Nadalje, iz rezultata presretnutih razgovora između apelanta i osumnjičene L. F. P. zaključeno je da se spominje izvjesni Dado, čiji identitet još uvijek nije razotkriven, a za kog apelant tvrdi da jedva čeka da „propjeva“, da će „sve propjevati“, da ga treba „evakuirati“, a što se može ocijeniti kao pokušaj prikrivanja svjedoka. Također, zaključeno je da je apelant već iskazao spremnost na prikrivanje dokaza s obzirom da je par dana prije hapšenja u garažu osumnjičenog J. Š. dovezao automobil s dokumentacijom u kojem su bile tri spakirane torbe dokumentacije, pa kako je apelant planirao bjekstvo iz BiH vjerovatno bi i ove torbe ponio, a što može predstavljati važan dokaz u daljnjem postupku.
15. Kantonalni sud je zaključio da je ispunjen i posebni uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za određivanje pritvora apelantu i iz ovog pritvorskog razloga. Pored ispunjenosti objektivnog uvjeta, tj. da se radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, zaključeno je i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja, odnosno dovršenja krivičnih djela zbog kojih se vodi istraga. Kantonalni sud je istakao da su krivična djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret, a koja su preduzimali u dužem vremenskom periodu, po prirodi takva da su zahtijevala visok stepen planiranja, preduzimanje pripremnih radnji, izviđanje i pronalaženje nekretnina na kojima bi se nezakonito moglo steći vlasništvo, a što upućuje na izuzetnu upornost, odlučnost i istrajnost u realizaciji nedozvoljenih aktivnosti. Prema ocjeni suda, svi prikupljeni dokazi upućuju na osnovanu sumnju da je apelant kao organizator grupe imao dominantnu ulogu u procesu djelovanja grupe, te da su ga članovi redovno informirali o svim aktivnostima koje su preduzimali u cilju izvršenja krivičnih djela. Na apelantovu naročitu upornost i spremnost na realizaciju planiranih nezakonitih uknjižbi, prema ocjeni suda, ukazuje i presretnuti razgovor između njega i osumnjičene L. F. P. u kojem ga ona obavještava da je N ozbiljno bolestan i da trebaju nešto hitno preduzeti (...), na što apelant odgovara da će odmah pozvati J, te da je M bila vidovita jer je to predvidjela. Nadalje, na osnovu presretnutog razgovora između apelanta i osumnjičene L. F. P. u Republici Hrvatskoj, u kojem ona govori da im sad niko ništa ne može, da su nedostupni organima gonjenja i da mogu slobodno pričati, zaključeno je da su apelant i ostali osumnjičeni, i nakon saznanja da se protiv njih vodi istraga, nastavili s daljnjim dogovaranjima i realizacijom planiranih aktivnosti.
16. Kantonalni sud je zaključio i da je ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH za određivanje pritvora apelantu. Ukazano je da se nesporno radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora od deset i više godina, te da javnost u BiH očekuje da oni koji su se enormno obogatili kriminalnim djelovanjem budu lišeni slobode. S tim u vezi je ukazano da se radi o krivičnim djelima kojima su oštećeni kako pojedinci tako i država, da su pripadnici predmetne grupe zaposlenici institucija vlasti i pravosuđa, a da dokazi upućuju na umiješanost još državnih službenika, kao i nosilaca značajnih državnih, privrednih i pravosudnih funkcija. Zbog važnosti funkcija koje su pojedini pripadnici grupe obavljali, apelant nekadašnji ministar unutrašnjih poslova, osumnjičena L. F. P. bivša sutkinja Općinskog suda, osumnjičena L. C. pomoćnica načelnika Općine Stari Grad, osumnjičena S. H. bivša pravobraniteljica iste općine, te da su uključeni i ugledni sarajevski advokati, da su svojim djelovanjem proizveli teške posljedice za pravnu sigurnost, kreirali nezadovoljstvo i nepovjerenje građana BiH prema institucijama vlasti, a naročito pravosuđu, prema ocjeni Kantonalnog suda, postoji naročit javni interes za procesuiranje i oduzimanje nezakonito stečene enormne imovine. Slijedom navedenog, zaključeno je da u konkretnom slučaju okolnosti izvršenje krivičnih djela, a naročito svojstva izvršioca u okolnostima konkretnog slučaja, imaju karakter vanrednih okolnosti zbog kojih bi odbrana apelanta i ostalih osumnjičenih sa slobode narušila javni red i javnost uznemirila u takvoj mjeri da bi rezultirala stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
17. Kantonalni sud je zaključio da se izricanjem blažih mjera apelantu i ostalim osumnjičenima ne bi mogla postići svrha osiguranja prisustva apelanta i ostalih osumnjičenih iz razloga zbog kojih im je pritvor i određen s obzirom da im pritvor nije određen samo zbog opasnosti od bjekstva.
18. Kantonalni sud je u vijeću od troje sudija Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kv od 18. novembra 2016. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbe ostalih osumnjičenih izjavljene protiv prvostepenog rješenja.
19. Kantonalni sud je zaključio da su u obrazloženju prvostepenog rješenja dati jasni i konkretni razlozi za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja su osumnjičeni, te da su ih počinili zajedno s drugim osumnjičenim u ovom predmetu. Kantonalni sud je istakao da se u ovoj fazi krivičnog postupka, kada se odlučuje o pritvoru, cijeni isključivo postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo, a ne apsolutna dokazanost svih odlučnih činjenica vezanih za krivično djelo i počinioca, pa da je sud pravilno postupio kada se u obrazloženju pobijanog rješenja nije upuštao u ocjenu dokaza, već samo izveo zaključak o postojanju određenog stepena vjerovatnoće (osnovane sumnje) da su osumnjičeni počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. KZFBiH u vezi s pobrojanim krivičnim djelima. Nadalje, ukazano je da su dokazi koji su najprije taksativno pobrojani, a zatim analizirani na stranama 8-13. pobijanog rješenja cijenjeni sa stanovišta postojanja osnovane sumnje kako u pogledu toga da se radi o grupi za organizirani kriminal tako i ulozi apelanta kao njezinog organizatora, te ostalih osumnjičenih kao njezinih pripadnika, pri čemu je apelant kao organizator postupao sa organizacionom i upravljačkom voljom, dok su ostali osumnjičeni kao pripadnici grupe djelovali s pripadničkom voljom, tako da je svaki od osumnjičenih kao član grupe za organizirani kriminal imao određene zadatke koje je izvršavao po naredbi apelanta kao organizatora, a kako je to precizirano za svakog od osumnjičenih ponaosob na strani 4. pobijanog rješenja. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja o nezakonitosti prikupljenih dokaza, konkretno dokaza prikupljenih po osnovu provođenja posebnih istražnih radnji navedenih u pobijanom rješenju, a koje dokaze je, kao rezultat tih radnji, sudija za prethodni postupak doveo u vezu sa ostalim dokazima koje je Tužilaštvo prikupilo u dosadašnjem toku istrage. Također, ukazano je da se prigovor o zakonitosti dokaza u smislu člana 248. stav 1. tačka d) ZKPFBiH može isticati u slučaju eventualnog podizanja i potvrđivanja optužnice.
20. Kantonalni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja na kojima je temeljen zaključak o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka
a) ukazujući, pored ostalog, da se apelant koristi lažnim imenom i ispravama izdatim na ime drugog lica; tačka b); tačka c); te tačka d) ukazujući, pored ostalog, da je javnost putem medija upoznata s kriminalnim aktivnostima navedene grupe, te da svakodnevno kako elektronski tako i printani mediji redovno izvještavaju javnost o toku ovog krivičnog postupka, i to na području cijele BiH, a što govori o značaju i težini predmetnih krivičnih djela i interesu šire javnosti, a zbog čega bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih osumnjičenih, također, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
21. Najzad, Kantonalni sud se saglasio sa zaključkom iz prvostepenog rješenja da nije bilo mjesta izricanju mjera zabrane apelantu i ostalim osumnjičenim umjesto pritvora, te sa razlozima koji su u tom smislu navedeni u prvostepenom rješenju.
22. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kv 6 od 9. decembra 2016. godine odbio prijedlog Kantonalnog tužilaštva od 6. decembra 2016. godine za produženje pritvora apelantu, te odredio da se apelant pušta na slobodu odmah, tj. s danom 9. decembar 2016. godine.
23. Kantonalno tužilaštvo je 12. decembra 2016. godine protiv rješenja Kantonalnog suda izjavilo žalbu, te je spis dostavljen na odlučivanje Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
24. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kž od 15. decembra 2016. godine žalbu Kantonalnog tužilaštva uvažio, rješenje Kantonalnog suda od 9. decembra 2016. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
25. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kv od 19. decembra 2016. godine apelantu odredio pritvor koji, prema ovom rješenju, može trajati najduže dva mjeseca, a koji se ima računati od dana i časa apelantovog lišavanja slobode.
26. Apelant je protiv rješenja Kantonalnog suda izjavio žalbu. Prema dokumentima predočenim Ustavnom sudu, Vrhovni sud još nije odlučio o apelantovoj žalbi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
28. Apelant tvrdi da je pogrešan i proizvoljna zaključak redovnog suda o postojanju osnovane sumnje kao općeg razloga za određivanje pritvora. Apelant tvrdi da u odnosu na krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH redovni sudovi nisu obrazložili na koji način je organizirao ili bilo kako rukovodio organiziranom kriminalnom grupom. S tim u vezi je istakao da nije utvrđeno na koji način je hijerarhijski nadređen ostalim navodnim članovima grupe, odnosno na koji način su oni njemu podređeni. Apelant ističe da su redovni sudovi svoj zaključak u ovom dijelu temeljili na tri presretnuta razgovora, odnosno da su u ovom dijelu samo prepisani navodi Tužilaštva iz prijedloga za određivanje pritvora. U vezi s krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. KZFBiH apelant je istakao da ga može počiniti samo službeno ili odgovorno lice u FBiH, a nesporno je da on nije ni službeno ni odgovorno lice. U vezi s krivičnim djelom povreda zakona od strane sudije iz člana 357. KZFBiH apelant je istakao da nije sudija niti jednog suda, a na koji način je eventualno počinio krivično djelo prevare iz člana 294. stav 2. KZFBiH, pranje novca iz člana 272. stav 2. KZFBiH i pomoć učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. KZFBiH, sve u vezi sa čl. 31, 32, 54, 55. i 128. KZFBiH, a što ni na koji način u pobijanim rješenjima nije konkretizirano.
29. Nadalje, apelant je istakao i da nikad nije bio obaviješten u smislu člana 133. ZKPFBiH da je bio predmet provođenja posebne istražne radnje, odnosno da se radi o nezakonitom provođenju posebnih istražnih radnji, pa da su dokazi prikupljeni na ovaj način nezakoniti. Prema njegovom mišljenju, nezakonit je stav iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda da u toku istrage nije moguće preispitivati zakonitost dokaza. U prilog ovoj tvrdnji apelant se pozvao na stav Vrhovnog suda FBiH iz rješenja od 10. augusta 2016. godine prema kojem sud u svakoj fazi postupka mora preispitati zakonitost dokaza. Apelant je istakao i da je tužilaštvo odbilo da dostavi prijedlog za provođenje posebnih istražnih radnji i naredbi po njegovom zahtjevu u skladu sa članom 61. stav 1. ZKPFBiH, ali da je istom zahtjevu u identičnoj pravnoj stvari u označenom predmetu udovoljilo. Prema njegovom mišljenju, samo ponašanje Tužilaštva je nezakonito, ukazuje na dvojake aršine, te krši načelo jednakosti oružja s obzirom da je zahtjev za dostavljanje prijedloga i naredbi za provođenje posebne istražne radnje bio usmjeren na ispitivanje zakonitosti ovih radnji.
30. Apelant tvrdi da je neosnovan zaključak redovnih sudova da postoje razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. U prilog ovoj tvrdnji je istakao da je nesporno da ima samo državljanstvo BiH, kao i da tvrdnja da se koristi drugim imenom „koje bi moglo biti“ Ilija Mustafić ili Ilija Mustapić nisu održive. Također, ukazuje da je Kantonalni sud i izričito naveo da se koristi lažnim imenom, ali da nije jasno na čemu je zasnovana ova izričita tvrdnja. Nadalje, apelant ističe da je zaključeno da je planirao bijeg u Republiku Hrvatsku, a da je za provođenje istrage saznao dok je bio u Republici Hrvatskoj, ali da se vratio u BiH, pa planirao bijeg na Tajland. Zbog toga se, kako smatra, opravdano postavlja pitanje zašto se vraćao u BiH kada je već znao za istragu ako je planirao pobjeći. U vezi s navodom da je kod njega nađena putna isprava koja ne glasi na njegovo ime, apelant je istakao da se na putnoj ispravi ne nalazi njegova slika s drugim imenom, da isprava nije falsificirana, te da joj je istekao i rok važenja. Najzad, u ovom dijelu je istakao i da dugi niz godina iz zdravstvenih razloga boravi na Tajlandu u periodu od novembra do aprila, a s čim u vezi je predočio i potvrde o rezervaciji aviokarata od 2012. do 2015. godine. Apelant ističe da se redovni sudovi nisu izjasnili ni o jednom od navedenih prigovora.
31. Apelant tvrdi i da je neosnovan zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U ovom dijelu apelant je najprije istakao da su redovni sudovi utvrdili da su osumnjičeni pripadnici organizirane kriminalne grupe, čiji članovi i njihove tačne uloge nisu u potpunosti utvrđene, a zbog čega smatra da je nemoguće da postoji osnovana sumnja da je član ili šef organizirane grupe kada se ne znaju tačne uloge unutar nje. Nadalje, apelant ističe da se samo pretpostavlja da eventualno postoje svjedoci odnosno da, i ako postoje, njihov identitet nije poznat.
32. Apelant tvrdi da je neosnovan i zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U ovom dijelu apelant je istakao da nije konkretizirano u čemu se ogledaju okolnosti koje upućuju na bojazan da bi mogao počiniti krivično djelo, odnosno završiti započeto krivično djelo. Prema njegovom mišljenju, u atmosferi koja je napravljena u medijima i javnosti nemoguće je zamisliti da bi bilo kome mogao učiniti nešto nažao, odnosno ponoviti krivična djela koja su mu stavljena na teret.
33. Apelant tvrdi da je neosnovan i zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Smatra da je neprihvatljiv stav redovnih sudova da javnost očekuje da se on nađe u pritvoru, a pogotovo zato što je bivši ministar unutrašnjih poslova, te jer mediji redovno izvještavaju o toku ovog krivičnog postupka. Na ovaj način je, prema njegovom mišljenju, povrijeđena i pretpostavka nevinosti, odnosno proizlazi da je već osuđen. Prema njegovom mišljenju, u obrazloženjima osporenih odluka ne postoje konkretni i stvarni razlozi iz kojih proizlazi postojanje prijetnje narušavanju javnog reda i mira, odnosno uopćeno i paušalno navođenje razloga o postojanju posebno teškog krivičnog djela i postojanju stvarne prijetnje narušavanju javnog reda ne samo da nije dovoljno već je i nezakonito.
34. Apelant tvrdi i da redovni sudovi ničim nisu obrazložili zašto nije bilo mjesta za izricanje blažih mjera.
35. Nadalje, apelant tvrdi da su u prvostepenom postupku potpuno ignorirani njegovi prigovori na kojima je temeljio tvrdnje da mu se ne može izreći mjera pritvora. Također, tvrdi da je isto postupio i drugostepeni sud svodeći njegove žalbene navode na jednu rečenicu, tj. da osporava postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga. Prema njegovom mišljenju, osporena rješenja ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, odnosno predstavljaju samo reprodukciju navoda Tužilaštva iz prijedloga za određivanje pritvora.
36. Apelant tvrdi i da je osporenim rješenjima prekršena garancija pretpostavke nevinosti. U vezi s tim je istakao da su redovni sudovi zaključili da je šef organizirane grupe, te da je počinio sva krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Ove informacije, prema njegovim tvrdnjama, medijima plasiraju i sud i Tužilaštvo.
37. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi mjera pritvora izrečena osporenim rješenjima bila ukinuta do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
38. U dopuni apelacije od 15. decembra 2016. godine apelant je istakao da je Kantonalni sud rješenjem od 9. decembra 2016. godine odbio prijedlog Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora koji mu je određen rješenjima koje je osporio apelacijom. Apelant tvrdi da mu nije dostavljena na odgovor žalba koju je protiv ovog rješenja izjavilo Kantonalno tužilaštvo, pa da je tako prekršeno pravo na pravično suđenje, konkretno jednakost oružja i pravo na odbranu. Nadalje, apelant tvrdi i da je povrijeđena pretpostavka nevinosti. S tim u vezi apelant je najprije ukazao na saopćenje objavljeno na službenoj stranici Kantonalnog tužilaštva pod naslovom „Odluka Kantonalnog suda u Sarajevu neutemeljena“ kojim je, prema njegovom mišljenju, počinjena identična povreda kao i u predmetu Ustavnog suda broj AP 4319/14. Apelant ukazuje i na tekst objavljen na www.klix.ba : „Tužilaštvo KS: Odluka suda o puštanju Delimustafića na slobodu neutemeljena“ od 12. decembra 2016. godine, te na tekst u dnevnom listu „Oslobođenje“: „Sudijski par za izlazak iz pritvora? Kako se Alija obreo na slobodi?“ Apelant smatra da se na ovaj način u javnosti želi stvoriti utisak da je kriv, da je sudsko vijeće koje je donijelo rješenje kojim je odbijen prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora korumpirano, a sve s ciljem da se stvori pritisak na Vrhovni sud kako bi uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva protiv navedenog rješenja.
39. U dopuni apelacije od 21. decembra 2016. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva, da mu je u ponovnom postupku rješenjem Kantonalnog suda određena mjera pritvora, da je protiv ovog rješenja izjavio žalbu, o kojoj Vrhovni sud do 21. decembra 2016. godine nije odlučio. Apelant tvrdi da iz navedenih rješenja koja je predočio uz dopunu proizlazi da Kantonalni sud nastavlja s kršenjem njegovih prava.
b) Odgovor na apelaciju
40. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se apelacioni navodi svode na žalbene navode o kojima se ovaj sud već detaljno izjasnio u osporenom rješenju, pa da nema potrebe da ih ponavlja i u odgovoru na apelaciju.
41. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su redovni sudovi dali valjanu argumentaciju u prilog zaključku da su ispunjeni opći, te posebni uvjeti za određivanje mjere pritvora apelantu. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da su „izignorirani“ njegovi žalbeni navodi s obzirom na to da činjenica da oni nisu i usvojeni ne znači da su „ignorirani“ jer drugostepeno rješenje sadrži detaljno obrazloženje zbog čega apelantove tvrdnje nisu usvojene kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu posebnih pritvorskih razloga. Nadalje, Tužilaštvo je istaklo da se apelant sumnjiči kao organizator grupe za sva krivična djela koja su počinjena unutar grupe. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da njegovom braniocu nisu dostavljeni prijedlozi i naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, ukazano je da u skladu sa članom 61. stav 1. ZKPFBiH braniocu može biti uskraćeno razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta ukoliko bi to moglo dovesti u opasnost cilj istrage, a što je i bio razlog što zahtjevu apelantovog branioca nije udovoljeno. U vezi sa apelantovim navodima u pogledu razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, Tužilaštvo se pozvalo na razloge i obrazloženja iz osporenih rješenja, te istaklo i da apelant u trenutku lišavanja slobode kod sebe nije imao dokumenta koja glase na njegovo ime. Najzad, Tužilaštvo je zaključilo da su na osnovu dokaza koji su predočeni uz prijedlog za određivanje pritvora redovni sudovi pravilno zaključili da su se stekli uvjeti za određivanje mjere pritvora apelantu i po osnovu razloga iz člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH.
V.Relevantni propisi
42. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16 ) u relevantnom dijelu glasi: Član 272.
Pranje novca (1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela direktno ili indirektno primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili, drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela koje je propisano ovim zakonom, bit će kažnjen kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je učinitelj djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i učinitelj ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovinska korist iz prethodnog stava, bit će kažnjen kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(…) Član 294.
Prijevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(2) Ako šteta prelazi 30.000 KM, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(…) Član 342.
Organizirani kriminal (…) (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom (…) Član 357.
Povreda zakona od sudije Sudija Ustavnog suda Federacije ili sudija suda u Federaciji koji s ciljem da drugom pribavi kakvu korist ili da mu nanese kakvu štetu, donese nezakonitu odluku ili na drugi način prekrši zakon, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Član 383.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(…) (3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine
43. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1)Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(…) Član 6.
Prava osumnjičenog odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.
(2) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(…) Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 61.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1)U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
(...)
Član 130.
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili s drugim licem učestvovalo ili učestvuje u počinjenju krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) kontrola i tehničko snimanje telekomunikacija, (...)
c) kontrola i tehničko snimanje prostorija,
d) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima, (...)
(3) Istražne radnje iz stava 2. tačke a) ovog člana mogu se odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da počiniocu odnosno od počinioca krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da počinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije.
(...)
Član 132.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1)Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži: podatke o licu protiv kojeg se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 130. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, te utvrđivanje trajanja naređene radnje.
(...)
Član 133.
Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o preduzetim radnjama (...)
(2) Ako tužilac odustane od krivičnog gonjenja, odnosno ako informacije i podaci pribavljeni naređenim radnjama nisu potrebni za krivični postupak, uništiće se pod nadzorom sudije za prethodni postupak koji će o tome sastaviti posebni zapisnik. O preduzimanju radnji, razlozima za njihovo preduzimanje, informaciji da dobijeni materijal nije bio osnov za krivično gonjenje i da je uništen, pisano se obavještava lice protiv koje je neka od radnji iz člana 130. stava 2. ovog zakona bila preduzeta. (3) Sudija za prethodni postupak će, bez odgađanja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 130. ovog zakona, da obavijesti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta. Lice protiv kojeg je mjera bila preduzeta može od suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera.
(...)
Član 135.
Postupanje bez sudske naredbe ili van njezinog okvira Ako su radnje iz člana 130. ovog zakona preduzete bez naredbe sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti s njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.
Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 140a.
Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i
e) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.
(2) Mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere. Član 140g.
Posebna odredba o zabrani putovanja (1) Izuzetno, u hitnim slučajevima, a posebno u slučajevima u kojima se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, tužitelj može izdati naredbu o privremenom oduzimanju putnih isprava i osobne iskaznice uz zabranu izdavanja novih dokumenata koji se mogu koristiti za prelazak državne granice.
(…) Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI.Dopustivost
44. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
45. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 16 Kv od 18. novembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 18. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
48. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
50. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je organizirao kriminalnu grupu koju je činilo više od tri lica radi izvršenje više krivičnih djela, a u svrhu daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Stoga, apelantovo lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
51. Apelant, u suštini, tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi temeljili zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje pritvora, te da su redovni sudovi potpuno zanemarili i nisu cijenili njegove prigovore koje je isticao pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi na prvostepeno rješenje, čime su povrijedili načelo jednakosti oružja, kao i da su osporena rješenja zasnovana na nezakonitim dokazima, a o čemu je Kantonalni sud, kako navodi, zauzeo nezakonit stav.
52. Ustavni sud podsjeća da na to da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi iskazao stav da postojanje osnovane sumnje na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Nadalje, osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32; O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora sa sigurnošću biti utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
53. Apelant najprije tvrdi da redovni sudovi nisu obrazložili na koji način je organizirao ili bilo kako rukovodio kriminalnom grupom, te da su u ovom dijelu zaključke temeljili isključivo na tri presretnuta razgovora. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu dokaza koje je predočilo Tužilaštvo, a koji su se odnosili ne samo na tri presretnuta razgovora na koja apelant ukazuje već i na materijalne dokaze, konkretne sudske spise, izvode iz IDDEEA baze podataka, izvode uz matičnih knjiga umrlih za poimenično navedena lica, te ZK izvatke spornih nekretnina, zaključili da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal. Nadalje, iz sadržaja interpretiranih presretnutih razgovora proizlazi da su apelanta ostali osumnjičeni, za koje postoji osnovana sumnja da su bili članovi grupe, označili kao „glavnog“, da su se njemu obraćali za upute i s njim dogovarali plan djelovanja u vezi s preduzimanjem kriminalnih radnji za koje se sumnjiče, kao i njihovo prikrivanje, a koje su preduzimane unutar kriminalne grupe. Stoga, kod činjenice da u trenutku lišavanja slobode ne mora sa sigurnošću biti utvrđena priroda krivičnog djela, zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelima zloupotreba službenog položaja, povreda zakona od strane sudije, prevara, pranje novca, suprotno njegovim tvrdnjama da nema svojstvo službenog ili odgovornog lica, odnosno da nije sudija, a zbog čega nije mogao počiniti krivična djela zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja i povreda zakona od strane sudije, a s njima u vezi i ostala krivična djela za koja se sumnjiči ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
54. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH.
55. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).
56. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključak da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva temeljili na sljedećem: da je apelant iz Republike Hrvatske ušao u BiH, a da njegov prelazak granice nije registriran, da u Republici Hrvatskoj ima značajnu imovinu koja mu može omogućiti sredstva za planiranje bijega i skrivanje, da se spremao da otputuje na Tajland gdje ima kuću, da se u Republici Hrvatskoj koristi dugim imenima, te najzad da je kod njega prilikom lišenja slobode nađen pasoš i lična karta koji glase na drugo ime. Apelantovi navodi da je neodrživa tvrdnja da se u Republici Hrvatskoj koristi drugim imenom se pokazuju paušalnim s obzirom na sadržaj interpretiranog presretnutog razgovora sa osumnjičenom L. F. P. u kojem joj on daje uputu da mu pošiljku ostavi s naznakom imena „Ilija Mustafić“, kao i obavijest MUP-a Republike Hrvatske prema kojoj se apelant na području Rijeke koristi imenom „Ilija“. Nadalje, u prilog tvrdnji da iz zdravstvenih razloga u periodu od novembra do marta već godinama boravi na Tajlandu, Ustavni sud zapaža da apelant ove razloge nije potkrijepio i odgovarajućom medicinskom dokumentacijom, izuzev potvrdom o rezervaciji karata od 2012. do 2015. godine, pa u takvim okolnostima zaključak redovnih sudova da postoje okolnosti koje upućuju na opasnost od bjekstva jer je apelant već imao rezerviranu kartu za putovanje na Tajland ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Najzad, u vezi s naprijed navedenim okolnostima, a imajući u vidu težinu krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči i visinu zaprijećenih kazni, u situaciji kada se protiv apelanta vodi istraga i kada je suočen s dokazima na kojima je zasnovana osnovana sumnja, ne može se zaključiti da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da postoji opasnost da bi apelant pobjegao i da se ne bi vratio u BiH. Naime, apelant je prethodno, i pri samoj sumnji da se protiv njega i pojedinih članova grupe, vodi istraga napustio BiH i to isto savjetovao i nekim od članova grupe koji su još uvijek nedostupni organima BiH, te se nakon toga, i nakon što su, kako je navedeno u obrazloženju osporenih odluka, apelant i J. Š. koji se također nalazio u RH, „provjerama koje su pokušali izvršiti, došli u uvjerenje da ne postoji bojazan da budu uhapšeni“, vratio u BiH, a da njegov prelazak na granici nije registriran.
57. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
58. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da postoji osnovan strah da će apelant boravkom na slobodi uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, te naročite okolnosti da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant par dana prije hapšenja u garaži osumnjičenog J. Š. ostavio automobil u kojem je pronađena obimna dokumentacija, odnosno spakirane torbe s dokumentacijom, shodno čemu je, a u vezi s već kupljenom kartom za Tajland, zaključeno da je apelant već iskazao spremnost da prikrije ili uništi određene dokaze. U prilog zaključku redovnih sudova da postoji opravdan strah da će apelant prikriti dokaze upućuje i sadržaj presretnutog razgovora između apelanta i osumnjičene L. F. P. u kojem se spominje izvjesni Dado, čiji identitet još uvijek nije utvrđen, a za kog apelant tvrdi da će „sve propjevati” i da ga treba „evakuirati”. Najzad, a kako je i ukazano u osporenim rješenjima, apelant i ostali osumnjičeni imaju značajne veze i utjecaj, svi članovi grupe i njihove uloge još uvijek nisu razotkriveni, nisu saslušani ni svi svjedoci niti osigurani svi potrebni materijalni dokazi, posebno imajući u vidu oduzete brojne kompjutere i mobilne telefone koji još uvijek nisu pregledani. Stoga, zaključak redovnih sudova da kod apelanta postoji motiv da utječe na druge osumnjičene, te da prikrije dokaze ne ostavlja utisak proizvoljnosti, kako apelant tvrdi.
59. Nadalje, apelant tvrdi i da je neosnovan zaključak redovnih sudova o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
60. Ustavni sud podsjeća da je prema stavu Evropskog suda, kada se postavi pitanje da li postoji opasnost da kažnjivo djelo bude ponovljeno, razumno očekivati da sud uzme u obzir ozbiljnost posljedica kriminalnog dijela. U tom smislu, Evropski sud smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
61. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje mjere pritvora po ovom osnovu s obzirom da je za krivična djela za koja se apelant sumnjiči propisana kazna zatvora u trajanju od tri ili više godina. U prilog naročitim okolnostima koje opravdavaju bojazan od ponavljanja, odnosno dovršenja krivičnog djela ukazano je da su kriminalne radnje preduzimane u dužem vremenskom periodu i kontinuirano, da je apelant, kao i ostali osumnjičeni navedenim radnjama osigurao imovinsku korist, kao i da je tako nanijeta šteta velike vrijednosti većem broju pojedinaca, kao i samoj državi. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da se naročita upornost apelanta i ostalih osumnjičenih ogleda u činjenici da su krivična djela za koja se terete zahtijevala visok stepen planiranja, preduzimanja pripremnih radnji, izviđanje i pronalaženje nekretnina i zemljišta na kojima bi se nezakonito moglo steći pravo vlasništva. U prilog ovom zaključku ukazano je i na presretnuti razgovor između apelanta i osumnjičene L. F. P. u kojem nastoje prevazići problem oko pribavljanja nekretnina bolesnog N., a zbog eventualnih problema do kojih bi moglo doći u ostavinskom postupku. Također, imajući u vidu sadržaj presretnutih razgovora između apelanta, te osumnjičenih L. F. P. i Z. L., redovni sudovi su zaključili da su apelant i ostali osumnjičeni, i nakon saznanja da se protiv njih vodi istraga, nastavili dogovaranje i realizaciju planiranih aktivnosti. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da je ispunjen i uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
62. Pri tome, imajući u vidu prethodna razmatranja u vezi s postojanjem općeg i posebnih uvjeta za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tač. od a) do c) ZKPFBiH, Ustavni sud smatra u ovom dijelu neosnovanim apelantovo ukazivanje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda u drugim predmetima budući da se poštovanje standarda prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske komisije ispituje u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja, a kako je naprijed navedeno Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nije našao elemente koji bi ukazivali da je apelant proizvoljno lišen slobode, odnosno da nisu poštovane garancije prava na slobodu i sigurnost ličnosti.
63. Apelant tvrdi i da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
64. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51. i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama, npr. br. AP 2930/15 i AP 1971/14 (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).
65. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3210/15 (vidi, Odluku Ustavnog suda broj AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), također, razmatrao apelantove navode u tom predmetu koji su se ticali opravdanosti i postojanja razloga za određivanje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka
d) ZKPFBiH, te utvrdio kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na postojanje tih razloga i osnova. U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog, (tač. 63-65), ukazao na Izvještaj Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine u kojem je u odnosu na poseban pritvorski razlog iz tadašnje odredbe tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH istakao da Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu. OSCE je zaključio da se sveobuhvatan koncept javnog reda zasniva na ugroženosti javne sigurnosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno ili zbog posljedica navodnog djela. Međutim, OSCE je istakao da obrazloženja u vezi s primjenom ovog osnova, također, „ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po sigurnost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsrijeđenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i, najzad, da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivičnoprocesni zakoni“.
66. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 3210/15, uzimajući u obzir standarde Evropske konvencije, praksu Evropskog suda, kao i navedeni izvještaj OSCE-a, zaključio da iz osporenih rješenja, zapravo, ne zapaža da su redovni sudovi predočili relevantne razloge o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanata na slobodu, kako propisuju standardi Evropskog suda i kako, konačno, proizlazi iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH koja, između ostalog, propisuje postojanje „stvarne prijetnje narušavanja javnog reda“. Zaključeno je da redovni sudovi nisu naveli niti jedan konkretan dokaz, niti bilo kakvu indiciju da bi puštanjem apelanta iz pritvora zaista i došlo do narušavanja javnog reda, što je osnovna pretpostavka da bi se uopće moglo govoriti o primjeni ovog zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora, kako nalažu standardi Evropskog suda.
67. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u odnosu na apelante ukazali na visinu propisane kazne zatvora za predmetna krivična djela (kao objektivnog uvjeta za postojanje tog pritvorskog razloga), da je krivičnim djelima pričinjena značajna imovinska šteta privatnim licima, kao i državi. Također, redovni sudovi su imali u vidu i da se apelant sumnjiči da je organizirao i rukovodio kriminalnom grupom čiji su pripadnici zaposlenici institucija vlasti, a dokazi prikupljeni u istrazi ukazuju na umiješanost i drugih lica koja su državni službenici kao i lica koja obavljaju pravosudne funkcije, odnosno i sam apelant je u jednom periodu vršio značajnu izvršnu funkciju. Stoga je zaključeno da se radi o licima koja su, umjesto da budu zaštitnici građana i države u čijem interesu su morali i trebali da djeluju, koristeći svoj položaj odnosno ugled i veze koje su imali, sve podredili svojim interesima u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi u značajnim iznosima. Najzad, s obzirom na činjenicu da se radi o licima koja su zbog funkcija koje su obavljali i svog utjecaja i veza poznati široj javnosti, njihovo lišavanje slobode privuklo je i veliku medijsku pažnju i burne reakcije javnosti iskazane u otvorenom nepovjerenju prema institucijama vlasti, a naročito pravosuđu.
68. Ustavni sud ukazuje da u smislu uspostavljenih standarda organa Evropske konvencije, te shodno citiranom izvještaju OSCE-a, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OSCE-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporena rješenja o određivanju pritvora donijeli usredsređujući se na objašnjenje visine zaprijećene kazne i načina na koji je navodno djelo počinjeno umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantu ne bude određena mjera pritvora. U vezi s navedenim Ustavni sud smatra da je pozivanje redovnih sudova na činjenicu da su apelant, te ostali osumnjičeni bili lica koja su obavljala javne funkcije i da im je obaveza bila da zaštite imovinu građana, da su zbog funkcija koje su obavljali i utjecaja koji su imali poznati široj javnosti, pa da je njihovo lišavanje slobode izazvalo veliku medijsku pažnju širom BiH, te bi njihovim puštanjem na slobodu uslijedila reakcija građana koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iznijeli samo pretpostavku da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda, pri čemu su propustili da utvrde postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za određivanje pritvora i pri čemu nisu naveli kojim radnjama i dešavanjima će se odigrati narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, budući da sama pretpostavka da će zbog položaja osumnjičenih doći do narušavanja javnog reda, sama po sebi, nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga.
69. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli i razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
70. Nadalje, apelant tvrdi da su i prvostepeni i drugostepeni sud propustili da se izjasne o prigovorima koje je isticao i u prvostepenom postupku, kao i u žalbi, te da su osporena rješenja zasnovana na nezakonitim dokazima, kao i da mu je bio uskraćen pristup relevantnim dokumentima, a što je, prema njegovom mišljenju, rezultiralo i povredom načela jednakosti oružja.
71. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Nadalje, postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranka, tj. tužioca i lica u pitanju (osumnjičenog) (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske, stav 59, Graužinis protiv Moldavije, stav 31). Ovo praktično znači da osumnjičeni mora imati pristup svim dokumentima u predmetu koji su suštinski za ocjenu zakonitosti pritvora (vidi, Evropski sud, Lamy protiv Belgije, presuda od 30. marta 1989, Serija A, broj 151, stav 29. i Schöps protiv Njemačke, broj 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Također, osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca (vidi, Evropski sud, Niedbała protiv Poljske, broj 27915/95, stav 67. od 4. jula 2000. godine). Najzad, s obzirom da svaki period trajanja pritvora mora imati ubjedljivo opravdanje, odluka sudije mora biti obrazložena (vidi, Evropski sud, Belchev protiv Bugarske, broj 39270/98, stav 82, 8. april 2004. godine).
72. U ovoj odluci je već ukazano da osporena rješenja sadrže dovoljne razloge i obrazloženja na kojima su redovni sudovi temeljili zaključak o postojanju općeg, te posebnih uvjeta za određivanje mjere pritvora apelantu iz razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka od a) do c) ZKPFBiH, kao i da je zaključak redovnih sudova u ovom dijelu temeljen na objektivnim kriterijima predviđenim zakonom. Nadalje, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da su osporena rješenja zasnovana na nezakonitim dokazima, transkriptima presretnutih razgovora s obzirom da nije bio obaviješten o provođenju posebnih istražnih radnji u skladu sa članom 133. ZKPFBiH. Ustavni sud zapaža da iz navedene odredbe proizlazi da obaveza obavještavanja lica protiv kojeg je preduzeta neka od posebnih istražnih radnji postoji kada tužilac odustane od krivičnog gonjenja, odnosno ako informacije i podaci pribavljeni provođenjem ovih radnji nisu potrebni za krivični postupak, a u kojim slučajevima moraju biti i uništeni. Također, istom odredbom je određeno i da ova lica mogu zatražiti od suda da preispita zakonitost naredbe i načina na koji je provedena mjera. Međutim, u konkretnom slučaju tužilac nije odustao od krivičnog gonjenja, materijal pribavljen provođenjem posebnih istražnih radnji se koristi za krivični postupak i nije uništen. Nadalje, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, posebne istražne radnje provođene su na osnovu naredbi suda, a apelant tvrdi da Tužilaštvo nije udovoljilo i zahtjevu njegovog branioca za dostavljanje naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji. Ustavni sud zapaža da u skladu sa članom 61. stav 1. ZKPFBiH u fazi istrage branilac osumnjičenog ima pravo da razgleda spise i predmete koji idu u korist osumnjičenog, ali da mu ovo pravo može biti uskraćeno ako bi to moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Iz odgovora Kantonalnog tužilaštva na navode iz apelacije proizlazi da apelantovom braniocu traženi dokumenti nisu dostavljeni jer bi to moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je istim članom određeno i da tužilac s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji dostavlja i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca, a apelant ne tvrdi da tužilac ovu obavezu nije i ispoštovao i da njegov branilac nije bio upoznat s dokazima koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora. U tom smislu, apelantova tvrdnja da braniocu nisu dostavljene i naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji u ovoj fazi postupka ne dovodi u pitanje načelo jednakosti oružja kako apelant tvrdi u apelaciji.
73. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje općeg i posebnih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. od a) do c) ZKPFBiH neosnovane.
74. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju osnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije jer su redovni sudovi, pri određivanju i produženju pritvora apelantu iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, u smislu stavova Evropskog suda koji su već citirani u ovoj odluci, postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će apelantovo puštanje na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
75. Najzad, apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja u potpunosti izostali razlozi i obrazloženja zbog čega ista svrha ne bi mogla biti ostvarena izricanjem mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH, zasnivajući ovu tvrdnju, u suštini, na razlozima zbog kojih smatra da su izostali razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, te posebnih razloga za određivanje pritvora. S obzirom da je u ovoj odluci već zaključeno da su u obrazloženjima osporenih rješenja dati relevantni i dovoljni razlozi u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje, kao i razlozima za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. od a) do c) ZKPFBiH, te da je u obrazloženju osporenih rješenja ukazano da je svestranom analizom svih navedenih okolnosti zaključeno da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju određivanje mjere pritvora apelantu, da mjerama zabrane iz već navedenih razloga ne može biti osigurano nesmetano odvijanje daljnjeg toka krivičnog postupka, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode u ovom dijelu.
76. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na određivanje pritvora zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. od a) do c) ZKPFBiH neosnovane.
77. Konačno, Ustavni sud, rezimirajući prethodna razmatranja, konstatira da je ispitujući osporena rješenja djelimično utvrdio povredu prava apelanta garantiranih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa određivanjem i produženjem pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U kontekstu navedenog, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da su osporena rješenja temporalnog karaktera i da su „istekla“. 11. decembra 2016. godine do kada je apelantu trajao pritvor po osporenim rješenjima. Stoga, imajući u vidu da je pritvor koji je apelantu određen osporenim rješenjima u međuvremenu istekao, Ustavni sud ukazuje, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud odluka broj AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, tačka 26), da samim tim nije bilo osnova za ukidanje osporenih rješenja u dijelu u kojem su ona zasnovana na pritvorskom razlogu iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, te smatra da je u takvim okolnostima sasvim dovoljno što je ovom odlukom ukazano na propuste Kantonalnog suda prilikom određivanja mjere pritvora apelantu.
78. Najzad, apelant u dopuni apelacije od 15. decembra 2016. godine tvrdi da mu žalba Kantonalnog tužilaštva na rješenje kojim je odbijen prijedlog za produženje mjere pritvora nije dostavljena na odgovor, pa da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, tj. načelo jednakosti oružja i pravo na odbranu. Također, u dopuni apelacije od 21. decembra 2016. godine apelant tvrdi da Kantonalni sud nastavlja s kršenjem njegovih prava. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje odnose na postupak koji još uvijek nije okončan s obzirom da iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant protiv rješenja Kantonalnog suda kojim mu je ponovo određena mjera pritvora izjavio žalbu o kojoj, kako je sam naveo, Vrhovni sud još uvijek nije odlučio. Stoga, Ustavni sud nije mogao razmatrati navode iz dopuna apelacije u vezi s rješenjima kojima je određena mjera pritvora apelantu, koja su osporena u apelaciji i koja su „istekla“ 11. decembra 2016. godine, a apelant je i prije ovog datuma, tj. 9. decembra 2016. godine već bio pušten na slobodu.
Pretpostavka nevinosti
79. Apelant tvrdi i da mu je osporenim rješenjima povrijeđena pretpostavka nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
80. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
81. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
82. Apelant tvrdi da mu je pretpostavka nevinosti povrijeđena jer se u osporenim rješenjima izvode zaključci da je šef organizirane kriminalne grupe, da je počinio sva krivična djela za koja se sumnjiči, kao i da ove informacije medijima plasiraju i Tužilaštvo i sud. Apelant posebno ukazuje na dio iz osporenog drugostepenog rješenja u kojem je konstatirano da je: „...javnost putem medija upoznata sa kriminalnim aktivnostima navedene grupe, te da svakodnevno, kako elektronski, tako i printani mediji redovno izvještavaju javnost o toku ovog krivičnog postupka, i to na području cijele BiH, što također govori o značaju i težini predmetnih krivičnih djela i interesu šire javnosti, pa bi puštanje na slobodu osumnjičenih, i po ocjeni ovog vijeća, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda …”, a što, prema njegovom mišljenju, upravo predstavlja povredu pretpostavke nevinosti. Apelant se, u prilog svojih tvrdnji, pozvao i na presudu Evropskog suda u predmetu Peša protiv Hrvatske.
83. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske iznio sljedeći stav: „Sud ponavlja da je pretpostavka nevinosti upisana u stavu 2. člana 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavu 1. (…). U svom relevantnom aspektu član 6. stav 2. ima cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a date su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje (…) samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali, također, obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica (…) nadležne sudbene vlasti (…)“ (vidi Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stav 138).
84. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedeća tri elementa: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njezina tačna formulacija i c) njezino značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litve, presuda od 10. listopada 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, na primjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litve, tač.41-45).
85. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant označen kao jedan od osumnjičenih, da su redovni sudovi ovo njegovo svojstvo vezivali za postojanje osnovane sumnje da je bio organizator kriminalne grupe. Nadalje, konstatacija iz osporenog drugostepenog rješenja na koju apelant izričito ukazuje odnosi se na ispunjenost uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, a ne eventualne apelantove krivice i odgovornosti za krivična djela za koja se sumnjiči. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da iz osporenih rješenja ne proizlazi da je Kantonalni sud u osporenim rješenjima naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi sa apelantom, a da prije nje nije postojala odrednica „osumnjičeni”. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da Kantonalni sud u osporenim rješenjima nije prejudicirao apelantovu krivicu na bilo koji način, te da stoga nije prekršeno načelo pretpostavke nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3850/15 od 3. februara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 59).
86. U vezi s navodima iz dopune apelacije, Ustavni sud zapaža da je u tekstu objavljenom na službenoj stranici Kantonalnog tužilaštva, a koji je prenio i portal klix.ba, apelant označen kao osumnjičeni, te je iznijet stav da bi apelant i osumnjičeni J. Š. mogli postati nedostupni organima gonjenja, kao što je to slučaj sa osumnjičenom u istom predmetu L. F. Ustavni sud zapaža da iznesena sumnja Kantonalnog tužilaštva da postoji opasnost od bjekstva osumnjičenih u kontekstu osporavanja pravilnosti zaključka redovnog suda o nepostojanju opasnosti od bjekstva ne predstavlja izjavu javnih zvaničnika kojom se prejudicira apelantova krivica, već se, također, tiče postojanja ili nepostojanja uvjeta za određivanje mjere pritvora, odnosno ne može se poistovjetiti, kako apelant tvrdi, sa okolnostima koje su bile predmet razmatranja u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4319/14 od 18. decembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Nadalje, stav Kantonalnog tužilaštva da je odluka Kantonalnog suda neosnovana i da nije zasnovana na zakonu ne može se smatrati prejudiciranjem apelantove krivice, posebno imajući u vidu da je u tekstu ukazano da je, prema mišljenju Tužilaštva, rješenjem o odbijanju prijedloga za produženje pritvora Kantonalni sud „prejudicirao odluku kao da je odlučivao o krivici osumnjičenih“. Najzad, u vezi s tekstom objavljenim u dnevnom listu „Oslobođenje“, Ustavni sud zapaža da se odnosi na sudsko vijeće koje je odlučivalo o mjerama pritvora, odnosno njihovom produženju u više različitih predmeta protiv više osumnjičenih, uključujući i apelanta, te kakav je bio ishod ovih postupaka, da su u tekstu u svim slučajevima lica koja se spominju, uključujući i apelanta, označena kao osumnjičeni. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz sadržaja tekstova na koje je apelant ukazao u dopuni apelacije ne može se zaključiti da se na bilo koji način prejudicira njegova krivica, odnosno da se u javnosti stvara dojam o njegovoj krivici kako bi se izvršio pritisak na Vrhovni sud prije odlučivanja o žalbi Kantonalnog tužilaštva na rješenje kojim je odbijen prijedlog za produženje pritvora apelantu.
87. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
88. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
89. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o određivanju mjere pritvora apelantu, u postupku u kojem je apelant uživao materijalne i proceduralne garancije ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči, te da postoje i posebni razlozi propisani članom 146. stav 1. tač. od a) do c) ZKPFBiH za određivanje mjere pritvora, pri tome ponudivši dovoljne razloge i obrazloženja zbog kojih daljnje vođenje krivičnog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem blaže mjere prema apelantu.
90. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada redovni sud svojim izražavanjem u osporenim rješenjima o određivanju pritvora ni na koji način nije prejudicirao apelantovu krivicu, te kada to nije učinjeno ni zvaničnim saopćenjem Kantonalnog tužilaštva i pisanjem medija o odluci redovnog suda koja se ticala postojanja odnosno nepostojanja uvjeta za produženje mjere pritvora apelantu koji je označen kao osumnjičeni.
91. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
92. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
93. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman