Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4422/16 (G. S.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4422/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4422/16, rješavajući apelaciju Gorana Suvare, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Suvara, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 014606 16 Kž 2 od 19. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Suvara (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 23. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 014606 16 Kž 2 od 19. septembra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog pet krivičnih djela teški slučaj razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) – posebni dio, u vezi sa članom 150. istog zakona, za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po dvije godine i šest mjeseci, pa je primjenom odredbe člana 48. stav 2. tačka 3. KZ RS apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, dok je obavezan platiti troškove sudskog postupka na ime paušala u novčanom iznosu od 500,00 KM. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se odložiti izvršenje izrečene kazne zatvora i isplate troškova postupka izrečenih presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 014606 14 K od 5. jula 2016. godine, potvrđena presudom Vrhovnog suda od 19. septembra 2016. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelant u pet navrata, u toku 1993. i 1994. godine, po prethodnom dogovoru sa određenim osobama izvršio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude, odnosno da je u sastavu grupe upotrebom sile protiv nekog lica i prijetnjom da će neposredno napasti na život nekog lica, oduzeo tuđu pokretnu stvar, u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da su činjenična utvrđenja prvostepenog suda potpuna i pravilna, te da nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačke 8. i 11. Zakona o krivičnom postupku. Osim toga, konstatovano je da je prvostepenom presudom kritički cijenjen i apelantov iskaz kojeg je dao pred istražnim sudijom Osnovnog suda u Glamoču 28. februara 1994. godine, a u vezi sa svim djelima koja su mu optužbom stavljena na teret i da je u toku saslušanja u istrazi apelant u vezi sa svim djelima detaljno iznio svoju odbranu i opisao vrijeme, način i okolnosti pod kojima su djela učinjena, te je naveo sva lica koja su učestvovala u izvršenju djela kao saizvršioci. U vezi sa apelantovim poricanjem izvršenja djela na glavnom pretresu tvrdnjom da je sve što je konstatovano u zapisniku pred istražnim sudijom izmišljeno, a da potpis na zapisniku nije njegov, Vrhovni sud konstatuje da je prvostepenom presudom kritički cijenjeno u vezi sa drugim izvedenim dokazima na način kako propisuje odredba člana 347. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, te su prihvaćeni iskazi apelanta koje je dao pred istražnim sudijom, kao i iskazi oštećenih i osumnjičenih u izvršenju djela koja su apelantu stavljena na teret. Pored toga, prvostepeni sud je odbio prijedlog za saslušanje određenih svjedoka, a što je kao pravilno prihvatio i Vrhovni sud, iz razloga što je zaključeno da saslušanje ovih svjedoka nije potrebno, obzirom da je u toku postupka u pogledu svih radnji činjenično stanje ostalo potpuno utvrđeno. Što se tiče apelantove vinosti, utvrđeno je da je predmetna krivična djela izvršio sa direktnim umišljajem, jer je u potpunosti bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman