Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4423/16 (S. M.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4423/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4423/16, rješavajući apelaciju Samira Mahovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Mahović, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 050214 16 Kž 10 od 5. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Mahović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 24. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 050214 16 Kž 10 od 5. oktobra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela silovanje iz člana 203. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom narušavanje nepovredivosti doma iz člana 184. stav 1. KZ FBiH, pa mu je za krivično djelo silovanje utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a za krivično djelo narušavanje nepovredivosti doma kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, te je na osnovu člana 54. stav 1. i 2. tačka b) KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci. Apelant je dužan platiti troškove krivičnog postupka čija će visina biti određena naknadnim rješenjem i sudski paušal u iznosu od 200,00 KM. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom se privremeno obustavlja izvršenje pravomoćne presude puštanjem apelanta na slobodu, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant u noći 6/7. februar 2015. godine u mjestu Ovčari, u pripitom stanju, u namjeri da izvrši obljubu nad oštećenom V. T. za koju je znao da je starija osoba i da živi sama, došao i uz pomoć ašova nasilno ušao u kuću oštećene, te na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude izvršio obljubu nad oštećenom, usljed čega se oštećena onesvijestila, što je za posljedicu imalo lakše tjelesne ozljede u vidu površne oguljotine kože donje vilice desno i natučenje desne strane grudnog koša, nakon čega je hospitalizirana u JU Opća bolnica Konjic. U obrazloženju osporene odluke se navodi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima apelanta. Nadalje, konstatovano je da je vještak neuropsihijatar A. K. u svom iskazu, prilikom izlaganja nalaza i mišljenja naveo da se ne može tačno reći kolika je bila koncentracija alkohola u krvi apelanta u momentu počinjenja krivičnog djela, jer nema nalaza alkoholemije, odnosno koncentracije alkohola u krvi i urinu, a što predstavlja parametar na osnovu koga bi se moglo govoriti o stupnju alkoholiziranosti. U vezi s tim, navedeno je da se na osnovu iskaza svjedoka, koji su prijatelji apelanta, a koje iskaze prvostepeni sud cijeni kao sračunate u cilju olakšavanja položaja apelanta, a koju ocjenu prihvata i Kantonalni sud, može jedino utvrditi da je apelant prije predmetnog događaja konzumirao alkohol, ali se ne može utvrditi u kojim količinama i da bi njegov stepen pijanstva bio onakav kako su svjedoci prikazivali. Osim toga, utvrđeno je da je oštećena u svom iskazu opisala osobu koja ju je silovala, a zatim je prepoznala tokom provedenog postupka prepoznavanja, što potvrđuje Zapisnik o prepoznavanju osoba –predmeta, sačinjen od strane MUP-a HNK Mostar 16. februara 2015. godine
– oštećena je prvo opisala osobu, da bi između fotografija više sličnih osoba pokazala upravo apelanta. Pored toga, konstatovano je da je apelantov mobitel pronađen u krevetu oštećene, što proizilazi iz službene zabilješke PU Konjic – Odjeljenje kriminalističke policije od 8. februara 2015. godine, kada je prilikom obavljanja očevida u kući oštećene zazvonio mobitel, dok apelant ne spori da se radi o njegovom mobitelu. Isto tako, zaključeno je da nije osnovan apelantov prigovor da je nemoguće da kod oštećene nema povreda vanjskog spolovila, u području rodnice i na grliću materice ukoliko se radilo o silovanju (svjedok ginekologinja S. B. na glavnom pretresu izjavila da na ginekološkom pregledu nije našla povrede), jer je općepoznato da se kod spolnog odnošaja radi o kontaktu mekih tkiva, pa je nelogična tvrdnja da bi na takav način moralo doći do nekih povreda. Najzad, zaključeno je da je apelant prilikom izvršenja krivičnih djela postupao s umišljajem, da je iskazao volju i svijest da upotrebom sile obavi spolni odnos sa oštećenom i da je bio svjestan svih obilježja krivičnog djela, sposoban za rasuđivanje, o čemu svjedoči njegovo bezobzirno ponašanje, okrutnost i upornost, a što ukazuje na oblik vinosti u domenu direktnog umišljaja. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman