Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4432/16 (J. Š.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izdržavanje
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4432/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016.godine, u predmetu broj AP-4432/16, rješavajući apelaciju Josipa Šege, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Josip Šego, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 159637 15 Gž od 11. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Šego (u daljnjem tekstu: apelant), iz Međugorja, kojeg zastupa Igor Markotić, advokat iz Mostara, podnio je 24. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 159637 15 Gž od 11. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužiteljice (M. Š.), te je preinačena presuda Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 159637 15 P od 8. juna 2015. godine na način da je apelant za izdržavanje mldb. djece L. Š. i D. Š. dužan doprinositi mjesečno iznos od po 500,00 KM za svako dijete, najkasnije do desetog u mjesecu počevši od 15. januara 2015. godine pa ubuduće, s tim da je zaostale rate dužan platiti odjednom sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog obroka pa do konačne isplate na ruke tužiteljice.

2. U obrazloženju osporene odluke navodi se, između ostalog, da je prvostepenom presudom razveden brak između tužiteljice i apelanta, da su mldb. djeca povjerena na čuvanje, odgoj i vaspitavanje tužiteljici, te je određeno vrijeme održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata apelanta sa svojom mldb. djecom, dok je apelant obavezan na ime izdržavanja svoje mldb. djece plaćati mjesečni iznos od po 350,00 KM za svako dijete. Nadalje, navedeno je da su i tužiteljica i apelant, žalbama izjavljenim protiv prvostepene presude osporili jedino i isključivo dio presude koji se odnosi na utvrđenu visinu mjesečnog izdržavanja koju je apelant dužan plaćati tužiteljici. Shodno tome, utvrđeno je da tužiteljica sa mldb. djecom stanuje u dvosobnom stanu površine 65 m2, koji je njeno vlasništvo, kupljen na kredit i koje rate otplaćuje tužiteljica, te da je zaposlena u Osnovnoj školi Bijakovići, kao profesorica engleskog jezika i ostvaruje neto plaću u iznosu od 927,88 KM, a imajući u vidu da mjesečna rata kredita iznosi 674,61 KM, za život i egzistenciju joj ostaje iznos od 419,13 KM u koji je uračunata i naknada za topli obrok. Osim toga, utvrđeno je da apelant živi u dvosobnom stanu, u kući koja je površine 1.000 m , da se u sklopu kuće nalazi restoran, te da kuća predstavlja pansione za iznajmljivanje turistima koji dolaze u svetište Međugorje. Također, konstatovano je da se apelant bavi isključivo vjerskim turizmom, ali da nije priložio sudu niti jedan dokaz u vezi njegovih mjesečnih primanja. Obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o dvoje djece starosti 13 godina, odnosno 8 godina, zaključeno je da su njihove potrebe za ishranom, odijevanjem, troškovima školovanja, obavljanjem vannastavnih aktivnosti i bavljenje hobijima toliko izražene, da je iznos dosuđen presudom Kantonalnog suda za svako dijete realan i adekvatan i da će uz taj novčani iznos i uz pomoć i brigu majke moći ostvariti i ispuniti sve osnovne životne i ljudske potrebe. Isto tako, konstatovano je da apelant, izdvajanjem navedenog novčanog iznosa, neće ugroziti svoju osobnu egzistenciju, iz razloga što je notorna činjenica o enormno visokoj posjećenosti turista Međugorju u svim godišnjim dobima i što je izdavanje apartmana unosan i finansijski isplativ posao kojim se ostvaruju visoke zarade koje premašuju opći životni standard i prosječno ostvarene plaće na nivou Federacije Bosne i Hercegovine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4432/16 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio