Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-315/14 (P. P.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • In dubio pro reo
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-315/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 315/14, rješavajući apelaciju Predraga Petrovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Petrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 003334 13 Kž 5 od 5. novembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 003334 12 K od 26. jula 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Predrag Petrović (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Cvijetin Adamović, advokat iz Bijeljine, podnio je, 18. januara 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 003334 13 Kž 5 od 5. novembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 003334 12 K od 26. jula 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 29. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 4. oktobra 2016. godine. Okružni sud je odgovor dostavio 7. oktobra 2016. godine. Okružno tužilaštvo, kom je apelacija dostavljena na odgovor 3. oktobra 2016. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavilo odgovor.

4. Ustavni sud je 2. novembra 2016. godine zatražio od Okružnog suda da mu na uvid dostavi spis broj 12 0 K 003334 12 K od 7. novembra 2016. godine, a što je i učinjeno 15. novembra 2016. godine. Nakon ostvarenog uvida, spis je vraćen Okružnom sudu 22. novembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Okružni sud je Presudom broj 12 O K 003334 12 K 26. jula 2013. godine u stavu 1 izreke presude apelanta oglasio krivim da je, pod stavom 1 izreke presude, zajedno sa V. L. radnjama bliže opisanim u izreci presude preduzetim prema S. A. i D. A. 17. marta 2006. godine počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu izrekao kaznu zatvora od pet godina. Stavom 2 izreke presude apelant je oglašen krivim da je bliže opisanim radnjama koje je preduzeo 2012. godine počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 233 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS te mu izrekao kaznu zatvora od 15 godina. Primjenom člana 42 KZRS apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 19 godina. Oštećene S. A. i D. A. su, u skladu sa članom 108 stav 3 ZKP, sa imovinskopravnim zahtjevom upućene na parnicu.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantu potvrđenom optužnicom, koja je činjenično i pravno izmijenjena na glavnom pretresu, stavljeno na teret da je u realnom sticaju počinio tri krivična djela. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je prema optužnici u odnosu na stav 1 izreke presude: „V. L. 17. marta 2006. godine oko 00.45 sati u označenom mjestu, sa poluautomatskom puškom u rukama i licem prekrivenim, omotanim zavojem, zajedno sa još jednom muškom osobom, naoružanom karabinom i takođe, licem prekrivenim omotanim zavojem, došao do porodične kuće S.A. te su obojica, nasilno otvorivši ulazna vrata kuće i vrata dnevnog boravka i ušavši u isti, zatekavši S.A. i D.A., uperivši puške u njih, zatražili da im predaju novac, nakon čega je „Nepoznati”, držeći pušku u rukama, krenuo za S.A. u drugu sobu i od nje oduzeo bliže pobrojane predmete, a potom pretresanjem kuće oduzeo i druge pobrojane predmete, nakon čega su sa oduzetim predmetima napustili kuću S.A.“.

8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant tokom cijelog postupka poricao bilo kakvu vezu sa spornim događajem. Pri tom, apelant nije poricao sam događaj u objektivnom smislu (da je od oštećenih, S. A. i D. A. nasilno, uz upotrebu vatrenog oružja, oduzet novac i ostale pokretne stvari, u vrijeme, na mjestu i na način, kako je opisano u tački 1 izreke presude) ali je tvrdio da provedeni dokazi ne ukazuju na njega kao saizvršioca navedenog krivičnog djela (izvršioci su bili maskirani, oštećene nisu mogle identifikovati bilo koje lice, kao saizvršioca, svjedočenje neupitnog saizvršioca tog djela, V. L., ne može se prihvatiti istinitim i vjerodostojnim jer je prvi put svjedočio o tom događaju, po proteku šest godina od istog i očito, pod pritiskom, u cilju pomoći pripadnicima policije da riješe stari neriješeni slučaj, pa je apelanta označio kao saizvršioca).

9. Okružni sud je zaključio da su suštinske činjenične tvrdnje optužbe, u pogledu tačke 1 (optuženi – apelant je drugo „nepoznato“ muško lice, koje je, kao idejni tvorac i organizator, osmislilo, pribavilo sredstva i predmete, potrebne za izvršenje djela – puške, zavoje radi prikrivanja lica i dr. – i neposredno, zajedno sa V. L., učestvovalo u nasilnom upadu u kuću S. A. i D. A. i oduzimanju novca, zlatnine i drugih predmeta, od oštećenih), potvrđene izvedenim dokazima: iskazom svjedoka V. L. i iskazima oštećenih S. A. i D. A.

10. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su odlučni navodi svjedočenja (obilje detalja i pojedinosti o događaju, koji, po prirodi stvari, mogu biti poznati, isključivo, učesniku ili, direktnom posmatraču istog), „neupitnog saizvršioca“ djela iz tačke 1, svjedoka V. L., skoro u potpunosti u neposrednim svjedočenjima na glavnom pretresu, potvrđeni iskazima oštećenih S. A. i D. A. Nadalje, ukazano je da oštećene tokom događaja nisu bile u mogućnosti da vide lica izvršilaca djela (jer su bili maskirani), ali prema podacima koje su dale na glavnom pretresu o visini, težini, odjeći, starosnoj dobi i izgovorenim prijetnjama izvršilaca (apelant, kao komšija S. A., išao u školu sa njenim bratom, mogao je znati, da S. A. ima brata koji boravi u Italiji, te prijetiti joj ubistvom brata, ukoliko događaj prijavi policiji) uspoređenim sa navodima svjedočenja V. L. o istim okolnostima, ukazuju na izuzetno visok stepen međusobne podudarnosti i prihvatljivosti svjedočenja V. L., posebno u pogledu identifikacije apelanta kao saizvršioca tog djela. Takođe, ukazano je da osim navoda (pod pritiskom, pomogao policiji da razriješi stari neriješeni slučaj) odbrana nije nudila bilo kakav drugi racionalan razlog, koji bi motivisao V. L. da apelanta tereti za počinjenje djela iz tačke 1 izreke presude.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 12 0 K 003334 13 Kž 5 od 5. novembra 2013. godine kao neosnovane odbio žalbe apelanta i Okružnog tužilaštva i potvrdio prvostepenu presudu.

12. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u žalbi tvrdio da je iskaz svjedoka

V. L. nezakonit dokaz zato što mu, kao saučesniku u izvršenju krivičnog dijela iz stava 1

izreke prvostepene presude, tužilac nije dao imunitet i zaštitio ga od samooptuživanja. Zbog toga je V. L. imao motiv da neosnovano tereti apelanta zbog čega je svjedok bez kredibiliteta, a na čijem iskazu je prvostepeni sud isključivo zasnovao svoju odluku.

13. U vezi s ovim dijelom žalbenih navoda Vrhovni sud je istakao da je svjedok V. L. prije davanja iskaza upozoren, u skladu sa članom 149 tačka 1 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP) da ima pravo da ne odgovara na pitanja kojim bi sebe izložio krivičnom gonjenju. Ovo pravo je ustanovljeno u cilju zaštite od samooptuživanja i ono ne zavisi od davanja imuniteta. Davanje imuniteta je pravo tužioca u okviru primjene načela oportuniteta krivičnog gonjenja i zavisi od njegove procjene važnosti saznanja koje bi svjedok mogao saopštiti da ne odbije odgovoriti na pitanje iz kog proizlazi samooptuživanje. Ova dva instituta nisu nužno povezana, niti su suprotstavljena. Zato, kada svjedok koji je propisno upozoren, kao u konkretnom slučaju, odgovori na takva pitanja, njegov iskaz ne može se smatrati nezakonitim.

14. Nadalje, neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da se prvostepena presuda zasniva isključivo na iskazu svjedoka V. L. s obzirom da je prvostepeni sud cijenio značajne i uvjerljive iskaze oštećenih S. A. i D. A. S tim u vezi je ukazano i da je kredibilitet svjedoka V. L. potvrđen navedenim dokazima s obzirom da se opisi spornog događaja koje su dale oštećene S. A. i D. A. u svemu bitnom podudaraju sa iskazom svjedoka V. L. Po ocijeni Vrhovnog suda to se posebno vidi kroz prijetnje u kojim se spominje sin oštećene u Italiji, a koji je bio školski drug apelanta. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantovo insistiranje da je svjedok V. L. imao lične motive da ga tereti ostaje u sferi proizvoljnosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije).

16. Apelant tvrdi da postupak nije bio pravičan zbog činjenice da je, kako navodi, ključni dokaz o njegovoj odgovornosti i krivici za događaj iz 2006. godine (stav 1 izreke prvostepene presude) pribavljen na nezakonit način. Apelant tvrdi da je svjedoku V. L. protivno zakonu data beneficija svjedoka saradnika, odnosno da je ovaj dokaz nezakinuto formiran tokom istrage i kao takav uveden i proveden na glavnom pretresu. Apelant tvrdi da ga je ovaj svjedok „smjestio“ kao svog saizvršioca, odnosno učesnika u svojoj „družini“ u spornom događaju, na način što mu je dat „usmeni“ a nepostojeći imunitet, odnosno imunitet dat i iskorišten protivno članu 149 ZKP. U vezi s tim apelant ističe da imunitet nije bio zaštićen odgovarajućom odlukom prvostepenog suda u procesnom dijelu kao i da je ovo neosnovano podržano drugostepenom odlukom. Zbog toga je, po njegovom mišljenju, procesnim propustom suda dat neosnovani legitimitet navedenom svjedočenju kao ključnom dokazu o njegovom navodnom učešću u događaju iz 2006. godine. Apelant posebno ukazuje da navedeni svjedok nije i neće biti procesuiran kao nesporni izvršilac, a kako bi se istinitost, odnosno neistinitost njegovog svjedočenja mogla provjeriti njegovim procesuiranjem. Apelant je istakao i da se od ovako nezakonitog dokaza nije mogao ni braniti pa da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu.

17. Ukazujući na nezakonit dokaz – iskaz svjedoka V. L. (iskaz svjedoka bez imuniteta i provjere istinitosti kroz njegovo lično procesuiranje) apelant smatra da je na njegovu štetu narušeni pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo jer sumnje u istinitost i legitimnost svjedočenja svjedoka, sigurnog izvršioca navedenog krivičnog djela, očigledne su i zbog činjenice da oštećene ne samo da nisu objektivno prepoznale ni jednog učesnika kritičnog događaja već jedna od njih smatra da su u događaju, u kome je nesporno učestvovao svjedok V. L. i sam se optužio, učestvovala tri lica od kojih je jedno bila ženska osoba.

18. Najzad, apelant je istakao da ne spori pravo svjedoka da se samooptužuje, ali smatra da se to samooptuživanje, bez njegovog procesuiranja, ne može koristiti pod vidom „imuniteta“ koji mu niko, u skladu sa procesnom odredbom ZKP-a, nije zakonito dao.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantovi navodi nemaju osnova u stanju spisa, da nisu učinjeni propusti u odlučivanju po apelantovoj žalbi koju je ovaj sud cijenio u skladu sa relevantnim odredbama ZKP-a.

20. Okružni sud je u odgovoru na apelantove navode istakao da su prvostepena i drugostepena presuda dale obrazloženje o svim navodima apelacije, koji su isticani tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, pa da su neosnovane tvrdnje apelanta o povredi prava na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Pravo na odbranu Član 7.

(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(...)

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Zakonitost dokaza Član 10.

(1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Član 17.

Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Prava i dužnosti tužioca Član 43.

(...)

(2)Tužilac ima pravo i dužnost da:

(...)

v) daje imunitet u skladu sa članom 149. ovog zakona, (...)

Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja Član 149.

(1)Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.

(2)Svjedok koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, odgovoriće na ta pitanja ako mu se da imunitet.

(3) Imunitet se daje odlukom tužioca.

(4)Svjedok koji je dobio imunitet i koji je svjedočio, neće se krivično goniti osim ako je dao lažni iskaz.

(5)Svjedoku se za savjetnika, odlukom suda, određuje advokat za vrijeme trajanja saslušanja, ukoliko je očito da sam nije u stanju da koristi svoja prava u vrijeme saslušanja i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način.

Davanje lažnog iskaza od svjedoka ili vještaka Član 258.

Ako postoji osnovana sumnja da je svjedok ili vještak na glavnom pretresu dao lažni iskaz, sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se sačini poseban prepis zapisnika o iskazu svjedoka ili vještaka koji će se dostaviti tužiocu.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 K 003334 13 Kž 5 od 5. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočena dostavnica o uručenju osporene presude, pa su prihvaćeni apelantovi navodi da mu je osporena presuda uručena 19. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

30. U suštini, apelant tvrdi da postupak protiv njega nije bio pravičan jer su osporene presude u odlučujućoj mjeri zasnovane na nezakonitom dokazu, a što je za posljedicu imalo i povredu prava na odbranu, pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo. U prilog ovih tvrdnji apelant je istakao da se osuđujuće presude u dijelu koje se odnose na njegovu odgovornost za radnje preduzete prema oštećenim S. A. i D. A. 17. marta 2006. godine, zasnivaju u odlučujućem dijelu na iskazu svjedoka V. L. koji je, po vlastitom priznanju, nesporni saučesnik u izvršenju navedenog krivičnog djela. Apelant smatra da, s obzirom na činjenicu da se radi o nespornom saučesniku, iskaz ovog svjedoka nije zakonit dokaz jer ne postoji odluka tužioca o imunitetu. Takođe, s obzirom na činjenicu da se radi o nespornom saučesniku, apelant dovodi u pitanje i kredibilitet ovog svjedoka jer, kako tvrdi, protiv svjedoka V. L. nije vođen niti se vodi krivični postupak, da je ovaj svjedok na osnovu usmenog obećanja tužioca da se neće voditi postupak protiv njega pristao da se samooptuži i da njega označi kao svog saučensika, a kako bi pomogao tužilaštvu da riješi stari neriješeni slučaj.

31. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37, 1980). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33–34).

32. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi sa garancijama ustanovljenim članom 6 st. 1 i 2 koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud ispitati njegove navode u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. U konkretnom slučaju suština apelantovih navoda odnosi se na osporavanje iskaza svjedoka V. L. u pogledu prihvaćanja ovog iskaza kao zakonitog dokaza, te u pogledu kredibiliteta i istinitosti njegovog iskaza.

34. Ustavni sud podsjeća da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

35. Nadalje, Ustavni sud podsjeća kako je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakoga dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Potom, prema stanovištu Evropskog suda mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine). U ovome kontekstu zadatak Ustavnog suda je ispitati da li su dokazi u korist i protiv lica koje je u pitanju prezentovani tako da obezbijede pravičan postupak (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).

36. Apelant najprije tvrdi da iskaz svjedoka V. L. nije zakonit dokaz jer ne postoji odluka tužioca kojom mu je dodijeljen imunitet s obzirom da je svjedok V. L., po vlastitom priznanju, bio saučesnik u izvršenju krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim.

37. Ustavni sud zapaža da je u skladu sa načelom legaliteta krivičnog gonjenja iz člana 17 ZKP-a, tužilac dužan preduzeti krivično gonjenje kad god postoje dokazi da je počinjeno krivično djelo, izuzev u slučajevima određenim zakonom. Shodno navedenom, tužilac ne može odlučivati da li je ili nije cjelishodno voditi krivični postupak izuzev kad mu zakon to pravo dodjeljuje. Jedan od takvih slučajeva u smislu ZKP-a je i davanje imuniteta svjedoku. Prema članu 149 ZKP-a imunitet svjedoku se daje odlukom tužioca. Istom odredbom je određeno da se svjedok koji je dobio imunitet i koji je svjedočio (odgovorio i na pitanja koja ga mogu izložiti krivičnom gonjenju) neće krivično goniti osim u slučaju da je dao lažni iskaz.

38. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je svjedok V. L. prije saslušanja propisno upozoren, pored ostalog, da ima pravo da ne odgovori na pitanja koja ga mogu izložiti krivičnom gonjenju shodno članu 149 ZKP-a, ali da se ovog prava odrekao. Ustavni sud zapaža da je pravo svjedoka iz citirane odredbe ustanovljeno u svrhu zaštite od samooptuživanja i na dispoziciji je svakom svjedoku da li će ga koristiti ili ne. Na drugoj strani, davanje imuniteta je pravo tužioca u okviru primjene načela oportuniteta krivičnog gonjenja i zavisi od njegove procjene važnosti saznanja koje bi svjedok mogao saopštiti u slučaju da odgovori i na pitanja koja ga mogu izložiti krivičnom gonjenju. Shodno navedenom, proizlazi da su ova dva instituta odvojena i da ne zavise jedan od drugog. Stoga, zakonitost iskaza svjedoka koji, nakon što je propisno upozoren, pristane da odgovori i na pitanja koja ga mogu izložiti krivičnom gonjenju, nije uslovljena postojanjem odluke tužioca o davanju imuniteta. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da ova dva instituta nisu nužno povezana, ali ni suprotstavljena, te da u slučaju kada svjedok, propisno upozoren, odgovori i na pitanja koja ga mogu izložiti krivičnom gonjenju, to iskaz tog svjedoka ne čini nezakonitim.

39. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je iskazu svjedoka V. L. poklonjena vjera jer je, kako proizlazi iz obrazloženja osporene prvostepene presude, u visokom stepenu bio podudaran sa iskazima oštećenih kao svjedoka („iskaz svjedoka V. L. skoro u potpunosti, u neposrednom svjedočenju na glavnom pretresu potvrđuju i oštećene...“). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su oštećene S. A. i D. A. dale detaljan opis počinilaca krivičnog djela (kako su bili obučeni, koje oružje su imali kod sebe, kako su bili maskirani, da se radio o mlađim osobama, da je jedan bio viši od drugog, te detaljno opisale sam događaj, počev od ulaska u kuću, načina na koji su se počinioci ponašali, šta su od njih tražili, odnosno oduzeli) ali i da nisu mogle prepoznati niti jednog počinioca s obzirom da su nosili maske preko lica. Iz interpretiranog iskaza svjedoka V. L., prema obrazloženju osporenih odluka, proizlazi da se on podudara sa iskazima oštećenih kao svjedoka u pogledu opisa spornog događaja, onog što je oduzeto od oštećenih, načina na koji su bili maskirani, te oružja koje su imali kod sebe. Nadalje, i prvostepeni i drugostepeni sud u prilog kredibiliteta i istinitosti iskaza svjedoka V. L. u dijelu identifikacije apelanta kao izvršioca konkretnog krivičnog djela, ukazuju na prijetnju izrečenu oštećenoj S. A. („Ako prijaviš znam za tvog brata u Italiji, ubiću ga, dićićemo ti kuću u zrak…“) te zaključuju „ko drugi osim optuženog (apelanta) kao komšije S. A. – išao sa bratom S. A. (prema Vrhovnom sudu, sinom) u školu je mogao znati da S. A. ima brata (sina) koji boravi u Italiji, te prijetiti joj ubistvom tog brata (sina) ukoliko prijavi događaj policiji). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da nije bio komšija oštećene S. A., da nije išao u školu sa njenim bratom (sinom) i da mu nije poznato da on boravi u Italiji.

40. Nadalje, Ustavni sud zapaža da ni iz apelantovih navoda kao i dokumenta predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da svjedok V. L. kao i oštećene S. A. i D. A. nisu bile saslušane na glavnom pretresu, te da je apelantu bila uskraćena mogućnost da ih podvrgne unakrsnom ispitivanju. Takođe, ne može se zaključiti i da je apelantu bila uskraćena mogućnost da predloži i provodi dokaze u prilog svoje odbrane. Naime, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, apelant je imao i koristio mogućnost u toku cijelog postupka da osporava korišćenje kao dokaza iskaz svjedoka V. L. osporavajući način na koji je ovaj dokaz pribavljen (po njegovim tvrdnjama usmenim obećanjem tužioca svjedoku V. L. da ga neće krivično goniti) kao i kredibilitet, odnosno motive ovog svjedoka (da je na osnovu navedenog usmenog obećanja pristao da ga označi kao svog saučesnika i pomogne tužilaštvu da riješi stari neriješeni slučaj). Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su ove apelantove tvrdnje razmotrene i da su s tim u vezi dati razlozi i obrazloženja koji, imajući u vidu sadržaj pravednih dokaza, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji apelant u prilog ovih tvrdnji nije predočio niti jedan dokaz koji bi ih učinio mogućim i vjerovatnim. Stoga, a suprotno tvrdnjama apelanta, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nije mogao zaključiti ni da su redovni sudovi na bilo koji način doveli u pitanje princip pretpostavke nevinosti i princip in dubio pro reo na štetu apelanta.

41. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje zbog činjenice da su osporene odluke zasnovane na iskazu svjedoka koji je bio nesporni saučesnik u izvršenju krivičnog djela iako mu odlukom tužioca nije bio dodijeljen imunitet, te protiv kog se ne vodi niti je vođen krivični postupak. Ovo iz razloga jer je predmetni iskaz, koji je svjedok dao nakon što je propisno upozoren i pristao da odgovori i na pitanja koja ga mogu izložiti krivičnom gonjenju, cijenjen u vezi sa iskazima oštećenih, za koje je zaključeno da se podudaraju u visokom stepenu. Pri tome su u vezi s tim utvrđenjem redovnih sudova u obrazloženjima osporenih odluka dati razlozi i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne upućuju na povrede pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo na apelantovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da unakrsno ispituje saslušane svjedoke i dovede u pitanje njihov kredibilitet, a koje navode su razmotrili redovni sudovi i dali razloge zašto oni, u okolnostima apelantovog slučaja, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivične stvari.

42. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje je iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelantov identitet kao učesnika u izvršenju krivičnog djela zasnovan na iskazu svjedoka koji je bio nesporni saučesnik u izvršenju krivičnog djela i kom odlukom tužioca nije dodijeljen imunitet, niti se protiv njega vodi niti je vođen krivični postupak, a čiji iskaz je cijenjen u vezi sa iskazima oštećenih kao svjedoka, s čim u vezi su dati razlozi i obrazloženja u osporenim odluka koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje povredu pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo na apelantovu štetu, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da saslušane svjedoke unakrsno ispituje i tako dovede u pitanje njihov kredibilitet.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-315/14 (P. P.) | Sudska praksa | Aktio