Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1415/14 (R.R. iz Trebinja)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi i izdaci
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1415/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1415/14, rješavajući apelaciju R.R., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćenI tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija R.R.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 028995 13 Pž od 13. decembra 2013. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija R.R. podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 028995 13 Pž od 13. decembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava iz člana II/3k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. R.R. iz Trebinja (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 27. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 028995 13 Pž od 13. decembra 2013. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 25. aprila 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), Okružnog privrednog suda u Trebinju, te Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. septembra i 18. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Viši privredni sud je odgovore dostavio 4. oktobra i 1. decembra 2016. godine, Okružni privredni sud 1. decembra 2016. godine, Okružni privredni sud u Trebinju 2. decembra 2016. godine, a tuženi 11. oktobra i 28. novembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Parnični postupak okončan osporenom presudom
6. Apelant je 28. februara 2008. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete, isplate duga, u označenom iznosu. Podneskom od 1. aprila 2008. godine apelant je povećao tužbeni zahtjev za označeni iznos naknade i nagrade troškova odbrane apelanta kao postavljenog branioca u označenom predmetu. Apelant je podneskom od 21. maja 2009. godine preinačio tužbeni zahtjev ističući da mu tuženi duguje i za troškove odbrane u označenim predmetima.
7. Okružni privredni sud je 19. juna 2013. zakazao pripremno ročište a 12. avgusta 2013. godine ročište za glavnu raspravu.
8. Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 028995 09 Ps od 1. oktobra 2013. godine obavezao tuženog da apelantu na ime duga isplati označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te zakonsku zateznu kamatu na označeni, već plaćeni, iznos apelantu. Apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.
9. Iz obrazloženja presude proizilazi da je predmet tužbenog zahtjeva bilo potraživanje u označenom iznosu nastalo po osnovu izvršene usluge zastupanja okrivljenih, optuženih i osuđenih lica po službenoj dužnosti. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je među strankama bilo nesporno da je Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) apelanta postavio za branioca po službenoj dužnosti osumnjičenom G.M., optuženim I.K., V.P., V.B., R.M., te osuđenom A.B. Nadalje, apelant je visinu tužbenog zahtjeva dokazivao rješenjima Okružnog suda o naknadi troškova postupka u predmetima I.K. i A.B., troškovnicima branioca u predmetima G.M. i R.G., te nalazom i mišljenjem vještaka S.P. koji je obračunao kamate na već plaćene troškove apelantu u predmetu optuženih V.P. i V.B.
10. Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije na pouzdan način dokazao osnovanost zahtjeva u odnosu na svoja potraživanje u predmetu protiv osumnjičenog G.M., te okrivljenog R.G. s obzirom na to da je samo predočio troškovnike branioca a na temelju kojih sud ne može utvrditi da li je apelant, kao postavljeni branilac, zaista i preduzimao radnje navedene u troškovnicima, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen kao neosnovan.
11. Nadalje, na temelju uvida u pobrojana rješenja Okružnog suda u predmetima protiv I.K., te A.B. utvrđeno je da je taj sud apelantu, kao postavljenom braniocu, priznao označene visine troškova, te obavezao I.K., odnosno A.B. da mu ih plate. Nadalje, apelant je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka kog je sam angažovao, tražio i plaćanje zatezne kamate na iznos duga-odbrane u predmetima protiv V.P. i V.B. S obzirom na to da je tuženi u cjelini osporavao tužbeni zahtjev, te da vještačenje nije izvršeno po naredbi suda, a s obzirom na to da, u skladu sa članom 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantu pripada pravo na kamatu, Okružni privredni sud je obavezao tuženog da apelantu na već plaćeni iznos isplati i pripadajuću kamatu za označeni period.
12. Odluku o troškovima postupka sud je donio u skladu sa članom 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te odredio da svaka strana snosi svoje troškove postupka sobzirom na to da je apelant djelimično (48%) uspio u parnici.
13. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu 21. oktobra 2013. godine. Žalbu je izjavio i tuženi.
14. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 028995 13 Pž od 13. decembra 2013. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kom je apelantov tužbeni zahtjev uvažen tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u dijelu u kom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen potvrđena. Najzad, preinačena je i odluka o troškovima postupka, pa je apelant obavezan da tuženom naknadi označeni iznos troškova postupka.
15. Viši privredni sud je, pozivajući se na čl. 96, 100 i 101 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), zaključio da troškove odbrane snosi optuženi bez obzira na to da li je sam uzeo branioca ili je branilac postavljen po službenoj dužnosti. Takođe, ukazano je da, ako je branioca postavio sud, onda se može donijeti odluka da se nagrada i nužni izdaci branioca isplate iz budžetskih sredstava, ukoliko su ispunjeni uslovi iz člana 99 stav 4 ZKPRS (ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili lica koje je dužan da izdržava). Po ocjeni Višeg privrednog suda, analogno navedenim zakonskim odredbama, od konačne odluke krivičnog suda zavisi i odluka o troškovima postupka, odnosno ko je obavezan da ih snosi. Tako, u slučaju da je za jedno ili više krivičnih djela donesena presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe, ili se optužba odbija, troškovi krivičnog postupka, kao i nužni izdaci i nagrada branioca padaju na teret budžetskih sredstava (član 100 stav 1 ZKPRS). U tom slučaju, ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrada ne bude usvojen, ili sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, branilac i optuženi imaju pravo da potražuju ostvarivanje potraživanja u parničnom postupku protiv Republike Srpske.
16. Viši privredni sud je zaključio da apelant nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio da su ispunjeni uslovi navedeni u članu 100 ZKPRS, a koji bi predstavljali pravni osnov za eventualno prouzrokovanje štete koju bi mogao ostvarivati u parničnom postupku. S tim u vezi je ukazano da se troškovi određenog postupka koji se vodi pred nadležnim organom mogu ostvarivati pred nadležnim organom a što je u konkretnom slučaju i učinjeno, a u parničnom postupku samo izuzetno, a što i nisu okolnosti konkretnog slučaja, kao i da tuženi nije pasivno legitimisan, jer nije stranka prema kojoj tužilac može ostvarivati svoj tužbeni zahtjev. Viši privredni sud je zaključio i da ZKPRS ne predviđa kao troškove zakonsku zateznu kamatu na iznos određene naknade i nagrade branioca po službenoj dužnosti. Najzad, Viši privredni sud je zaključio da apelant ni na koji način nije dokazao da se radi o nužnim izdacima i nagradama u predmetima R.M. i G.M. koje nije usvojio sud ili o kojim sud nije odlučio u roku od tri mjeseca.
17. Viši privredni sud je na osnovu čl. 397 i 386 ZPP odlučio i o troškovima postupka, obavezujući apelanta da ih nadoknadi tuženom u označenom iznosu. Postupak izvršenja - naplata troškova postupka utvrđenih osporenom presudom
18. Tuženi je 9. oktobra 2015. godine, na osnovu presude Višeg privrednog suda kojom je apelant obavezan da mu naknadi troškove postupka, Okružnom privrednom sudu u Trebinju podnio prijedlog za izvršenje.
19. Okružni sud u Trebinju je Rješenjem broj 62 0 Ip 010724 15 Ip od 12. oktobra 2015. godine dozvolio izvršenje zapljenom i prenosom novčanih sredstava sa apelantovog računa označenog broja, a rješenjem isti broj od 5. novembra 2015. godine apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju odbio kao neosnovan i navedeno rješenje u cijelosti održao na snazi.
20. Viši privredni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i Rješenje Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 062 0 Ip 010724 15 Ip od 5. novembra 2015. godine potvrdio.
21. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je u konkretnom slučaju izvršna isprava sudska odluka (apelacijom osporena presuda Višeg privrednog suda) kojom je apelant obavezan da tuženom isplati parnične troškove u označenom iznosu u roku od 30 dana od dana njenog prijema. S obzirom na to da to apelant nije učinio u navedenom roku, određeno je izvršenje na prijedlog tuženog, zapljenom i prenosom novčanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. decembra 2013. godine. Viši privredni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, ukazao da, ukoliko apelant ima potraživanja prema tuženom, sada tražiocu izvršenja, koje je utvrđeno izvršnom ispravom, može podnijeti prijedlog za izvršenje i u posebnom izvršnom postupku namiriti svoje potraživanje, ali da postojanje takvog potraživanja nije razlog koji može spriječiti izvršenje po zahtjevu, odnosno prijedlogu tuženog kao tražioca izvršenja koji je na temelju pravosnažne i izvršne presude već pokrenuo izvršni postupak.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant tvrdi da mu je osporenom drugostepenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 i stav 3 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. U vezi s tim, apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer mu je u utvrđivanju njegovog građanskog prava – prava na naknadu štete uskraćeno pravo da zakonom nezavisni i nepristrasni sud zakonito, u skladu sa pravičnim vršenjem pravde, te u razumnom roku, ispita njegov slučaj i donese zakonitu odluku. Apelant ističe da su čl. 96 i 101 ZKPRS propisani nagrada i nužni izdaci branioca, te da se troškovi i nužni izdaci postavljenog branioca isplaćuju unaprijed iz sredstava suda, a naplaćuju naknadno od lica koja su po ZKPRS dužna da ih naknade. Nadalje, apelant ukazuje da su zastupanje, kao institut, te obaveze povodom njega utvrđeni u Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO, čl. 84-94) kao zakonu lex generalis, te i na odredbe o nalogu iz istog zakona (čl. 749-770) na kojim se, kako navodi, inače zasniva potraživanje naknade štete. Prema odredbi člana 749 ZOO, nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj rad, a prema odredbi člana 759 ZOO, nalogodavac je dužan naknaditi nalogoprimcu sve potrebne troškove koje je učinio za izvršenje naloga, sa kamatom od dana kad su učinjeni. Prema čl. 761 i 762 ZOO, nalogodavac duguje naknadu u uobičajenoj visini, odnosno pravičnu naknadu koju je nalogodavac dužan isplatiti po obavljenom poslu. Takođe, apelant se pozvao i na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Granger protiv Ujedinjenog Kraljevstva, prema kom, kako navodi, u smislu člana 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije, optuženom mora biti obezbijeđena besplatna pravna pomoć bez ograničenja kada to zahtijeva interes pravde i kada on nema dovoljno sredstava da snosi troškove odbrane.
24. Apelant tvrdi da je u konkretnim predmetima optuženim bio postavljan kao branilac kako po osnovu obavezne odbrane iz člana 53 ZKPRS, tako i zbog slabog imovnog stanja iz člana 54 ZKPRS. Nadalje, tvrdi da je u nekim predmetima sud odbio da donese odluku o naknadi troškova, ili je lica koja je branio obavezivao da ona snose te troškove, a što je, kako tvrdi, pravni nonsens. Apelant smatra da su razlozi iz osporene drugostepene presude potpuno neosnovani. On tvrdi da je dostavio niz materijalnih dokaza o ispunjenosti uslova iz člana 96 stav 4 i člana 101 ZKPRS, a ne uslova iz člana 100 ZKPRS, kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud, s obzirom na to da se ova odredba, kako tvrdi, primjenjuje samo na slučajeve obustave krivičnog postupka, ili ako je optuženi oslobođen optužbe, ili je optužba odbijena, a u konkretnom slučaju radilo se o predmetima u kojim su donesene osuđujuće presude.
25. Apelant tvrdi i da sudovi, protivno članu 304 stav 4 ZKPRS, nisu u prvostepenim presudama odlučivali o troškovima krivičnog postupka, već su to činili u zasebnim rješenjima, a njegove žalbe je ispitivalo vanraspravno vijeće istog suda koje ih je, kako navodi, pristrasno odbijalo. Po njegovom mišljenju, da je postupak po njegovoj tužbi za naknadu štete bio nepravičan i nezakonit, potvrđuju, kako navodi, neosnovani proizvoljni razlozi iz osporene drugostepene presude koji su u funkciji izbjegavanja obaveze naknade štete koja mu pripada.
26. Apelant tvrdi i da je nezakonit i proizvoljan stav iz osporenog drugostepenog rješenja da tuženi nije pasivno legitimisan, odnosno da nije stranka prema kojoj može isticati svoj zahtjev. U prilog ovoj tvrdnji je istakao da se po zakonu sredstva za finansiranje rada sudova obezbjeđuju u budžetu RS (tuženog). Takođe, ističe da su u osporenoj drugostepenoj presudi u prilog navedenom stavu izostali bilo kakvi razlozi i obrazloženja.
27. Osim toga, apelant tvrdi i da je neosnovan i nezakonit zaključak iz osporene drugostepene presude da se ne može obračunati kamata, jer zakon ne propisuje tu vrstu troškova, te ističe da se za ovakav stav drugostepeni sud nije pozvao na pravni osnov. S tim u vezi je ukazao i na član 277 ZOO kao lex generalis prema kom, kada dužnik zadocni u ispunjenju novčane obaveze, pored glavnice, duguje i zakonsku kamatu.
28. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom na to da je postupak po njegovoj tužbi trajao osam godina a da je prvostepenom sudu bilo potrebno više od pet godina da po njegovoj tužbi zakaže pripremno ročište. Zatražio je da mu se na ime naknade nematerijalne štete dodijeli iznos od 3.000,00 KM.
29. Nadalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer je lišen svojine na predmetnoj imovini - navedenim iznosima troškova i nagrada van uslova predviđenih zakonom. Apelant ističe da je postupio i obavio nalog tuženog u navedenim predmetima, da od tuženog nije dobio naknadu, niti mu je, u skladu sa članom 760 ZOO, nadoknađena šteta koju je pretrpio bez svoje krivice u obavljanju naloga tuženog. Apelant tvrdi i da sudovi, protivno članu 304 stav 4 ZKPRS nisu u prvostepenim presudama odlučivali o troškovima krivičnog postupka, već su to činili u zasebnim rješenjima, a njegove žalbe je ispitivalo vanraspravno vijeće istog suda koje ih je, kako navodi, pristrasno odbijalo.
30. U dopuni apelacije od 25. aprila 2016. godine apelant je istakao da mu do dana podnošenja dopune sudovi tuženog nisu isplatili troškove za učinjenu uslugu postavljenog branioca, te da tuženi nastavlja da vrši neosnovane, nezakonite i nepravilne postupke. U prilog svojim tvrdnjama apelant je dostavio rješenja kojim se na temelju presude Višeg privrednog suda osporene u apelaciji određuje prinudna naplata troškova postupka koje je navedenom presudom apelant obavezan da plati tuženom.
b) Odgovor na apelaciju
31. Viši privredni sud je u odgovoru na apelaciju, odnosno dopunu istakao da ostaje kod razloga i obrazloženja iz svojih odluka koja nisu dovedena u pitanje apelantovim tvrdnjama.
32. Okružni privredni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je prvostepena odluka donesena u skladu sa zakonom, te da nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji.
33. Okružni privredni sud u Trebinju je u odgovoru na navode iz apelacije detaljno iznio hronologiju izvršnog postupka pred ovim sudom, kao i da je rješenje o izvršenju u cijelosti izvršeno 20. aprila 2016. godine. Takođe, ukazano je da apelantovi navodi iz dopune apelacije da tuženi nastavlja da neosnovano i nezakonito postupa, jer ne pristupa isplati naknade troškova i nagrada apelantu za odbranu po službenoj dužnosti, ne mogu biti u vezi sa konkretnim izvršnim predmetom s obzirom na to da je tuženi svoje pravo temeljio na pravosnažnoj i izvršnoj sudskoj odluci.
34. Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije, odnosno dopune apelacije istakao da su apelantove prigovore redovni sudovi već razmotrili, te s tim u vezi su dati razlozi i obrazloženja koji, po njegovom mišljenju, nisu dovedeni u pitanje ni apelantovim tvrdnjama.
V. Relevantni propisi
35. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53712) u relevantnom dijelu glasi:
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca Član 53.
(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(2)Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.
(3)Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.
(4)Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca ili branioca ne angažuju lica iz člana 47. stav 3.
ovog zakona, branioca će mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća. U ovom slučaju, osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo na branioca do pravosnažnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora – i za postupak po vanrednom pravnom lijeku.
(5)Branilac će biti postavljen osumnjičenom, odnosno optuženom ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog zdravlja osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugih okolnosti u interesu pravde.
(6)U slučaju postavljenja branioca, osumnjičeni, odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branioca sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne izabere branioca sa predočene liste, branioca će postaviti sud.
Postavljanje branioca zbog slabog imovinskog stanja Član 54.
(1)Kada ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti bez obzira na zaprijećenu kaznu, osumnjičenom, odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branilac, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.
(2)Zahtjev za postavljanje branioca iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u toku cijelog krivičnog postupka. Branioca postavlja sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća, nakon što je osumnjičenom, odnosno optuženom prvo pružena prilika da sa predočene liste izabere branioca.
(3)Zahtjev za postavljanje branioca zbog slabog imovinskog stanja evidentira se u spisu. Sud će na osnovu utvrđenog imovinskog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog donijeti odluku o zahtjevu bez odgađanja. Vrste troškova Član 96.
(1) Troškovi krivičnog postupka su izdaci učinjeni povodom krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka.
(2)Troškovi krivičnog postupka obuhvataju:
(…)
ž) nagradu i nužne izdatke branioca i (…) (4) Troškovi iz stava 2. t. a) do đ) ovog člana i nužni izdaci postavljenog branioca isplaćuju se unaprijed iz sredstava tužilaštva, odnosno suda, a naplaćuju se kasnije od lica koja su dužna da ih nadoknade po odredbama ovog zakona. Organ koji vodi pretkrivični ili krivični postupak dužan je da sve troškove koji su unaprijed isplaćeni unese u popis koji se prilaže spisu.
(…) Odluka o troškovima Član 97.
(1)U presudi i rješenju kojim se obustavlja krivični postupak odlučiće se ko će snositi troškove postupka i koliko oni iznose.
(2)Ako nedostaju podaci o visini troškova, sud će donijeti posebno rješenje o visini troškova, kada se ti podaci pribave. Zahtjev sa podacima o visini troškova može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja pravosnažne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka licu koje ima pravo da postavi takav zahtjev.
(3)Kada je odluka o troškovima sadržana u posebnom rješenju, o žalbi protiv tog rješenja odlučuje vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona. Troškovi postupka za optuženog kada se optuženi proglasi krivim Član 99.
(1)Kada sud optuženog proglasi krivim, izreći će u presudi da je dužan da nadoknadi troškove krivičnog postupka.
(…) (4) U odluci kojom rješava o troškovima, sud može osloboditi optuženog dužnosti da nadoknadi u cijelosti ili djelimično troškove krivičnog postupka iz člana 96. stav 2. t. a) do ž) ovog zakona, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili lica koja je dužan da izdržava. Ako se ove okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, sudija može donijeti posebno rješenje kojim oslobađa optuženog dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.
Troškovi postupka u slučaju obustave postupka, oslobađajuće ili odbijajuće presude Član 100.
(1)Kada se obustavi krivični postupak ili kada se donese presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi krivičnog postupka iz člana 96. stav 2. t. a) do đ) ovog zakona, kao i nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branioca padaju na teret budžetskih sredstava, osim u slučajevima određenim u stavu 2. ovog člana.
(…) (4) Ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stava 1. ovog člana ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, optuženi i branilac imaju pravo da potraživanja ostvaruju u parničnom postupku protiv Republike Srpske.
Nagrada i nužni izdaci branioca Član 101.
Nagradu i nužne izdatke branioca dužno je platiti zastupano lice, bez obzira na to ko je po odluci suda dužan da snosi troškove krivičnog postupka, osim ako po odredbama ovog zakona nagrada i nužni izdaci branioca padaju na teret sredstava suda, odnosno tužilaštva. Ako je osumnjičenom, odnosno optuženom bio postavljen branilac, a plaćanjem nagrade i nužnih izdataka bi bilo dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje ili izdržavanje lica koja je obavezan da izdržava, nagrada i nužni izdaci branioca isplatiće se iz sredstava suda, odnosno tužilaštva.
36. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 028995 13 Pž od 13. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. januara 2014. godine a apelacija je podnesena 27. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Višeg privrednog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1.
Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
44. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio da se tuženi obaveže da naknadi štetu-isplati dug u označenom iznosu, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
45. Apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio relevantne zakonske odredbe kad je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, da nije postupao nepristrasno, te da je postupak trajao nerazumno dugo.
U odnosu na osporenu presudu
46. Apelant, u suštini, tvrdi da mu je osporenom presudom Višeg privrednog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene relevantnih zakonskih odredaba, pa da zbog toga Viši privredni sud nije postupao nepristrasno.
47. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud najprije podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
48. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazivao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
49. U konkretnom slučaju iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da je apelant u postupku pred redovnim sudovima tražio da se tuženi obaveže da mu naknadi štetu-isplati dug, koji je, kako je tvrdio, nastao jer ga je navedeni sud u više predmeta pred Okružnim sudom u Trebinju postavljao za branioca. Prema apelantovim tvrdnjama istaknutim i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji, naknada i nužni izdaci branioca po službenoj dužnosti uvijek se isplaćuju iz sredstava suda, a nadoknađuju od onog ko je dužan da snosi troškove postupka.
50. Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u osporenoj presudi zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini neosnovan. Viši privredni sud je na temelju predočenih dokaza zaključio da je o apelantovim troškovima u konkretno pobrojanim krivičnim predmetima odlučeno. S tim u vezi je ukazano da je u predmetu V.P. i V.B. rješenjem utvrđeno da apelantu pripadaju naknada i nužni izdaci u označenom iznosu, koji su mu i isplaćeni iz budžetskih sredstava. U predmetu I.K. apelantu je rješenjem priznat označeni iznos troškova (naknade i nužnih izdataka) koje je obavezan da mu isplati optuženi I.K. U predmetu A.B. apelantu je rješenjem suda priznat označeni novčani iznos na ime naknade i nužnih izdataka a koje je obavezan da mu isplati A.B. Nadalje, Viši privredni sud je zaključio i da tuženi nije pasivno legitimisan, odnosno da ne može biti stranka prema kojoj apelant može ostvarivati svoj tužbeni zahtjev. Nadalje, Viši privredni sud je zaključio i da apelantu ne pripada zatezna kamata na već isplaćeni iznos na ime nagrade i nužnih izdataka branioca koji mu je isplaćen iz sredstava suda, jer ZKPRS ne poznaje tu vrstu troškova. Najzad, Viši privredni sud je zaključio i da apelant ničim nije dokazao da se u predmetima G.M. i R.G. radi o nužnim izdacima i nagradama braniocu koje nije usvojio sud, ili o kojim sud nije odlučio s obzirom na to da je apelant tužbeni zahtjev u ovom dijelu temeljio samo na troškovnicima, a zbog čega je i prvostepeni sud njegov zahtjev u ovom dijelu odbio kao neosnovan.
51. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je članom 101 ZKPRS određeno da je nagradu i nužne izdatke branioca dužno da plati zastupano lice bez obzira na to ko je po odluci suda dužan da snosi troškove postupka, osim ako po odredbama ovog zakona nagrada i nužni izdaci branioca padaju na teret tužilaštva, odnosno suda. Istom odredbom je određeno da, ako je osumnjičenom, odnosno optuženom bio postavljen branilac, a plaćanjem nagrade i nužnih izdataka bi bilo dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje ili izdržavanje lica koje je obavezan da izdržava, nagrada i nužni izdaci branioca isplaćuju se iz sredstava suda. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da je osporena presuda Višeg privrednog suda nezakonita, jer se nagrada i nužni izdaci branioca uvijek isplaćuju iz sredstava suda, a nadoknađuju od onog ko je po odluci suda dužan da snosi troškove krivičnog postupka.
52. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je članom 96 stav 4 ZKPRS određeno da se nužni izdaci, ali ne i nagrada, branioca isplaćuju unaprijed iz sredstava tužilaštva, odnosno suda, a naplaćuju kasnije od lica koje je dužno da ih naknadi po odredbama ovog zakona. Istom odredbom je određeno i da je organ koji vodi pretkrivični ili krivični postupak dužan da sve troškove koji su unaprijed isplaćeni unese u popis koji se prilaže u spis. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ni iz apelantovih navoda, kao ni iz dokumenata predočenih uz apelaciju nije moguće zaključiti da je apelant u predmetima u kojim je bio postavljen za branioca predočio dokaz o nastalim nužnim izdacima (troškovima koji su nastali i koji su po ocjeni suda bili nužni) koje mu nije isplatio sud ili tužilaštvo a u kom slučaju bi se mogla primijeniti navedena odredba. Slijedom navedenog, apelantovu tvrdnju da su mu, shodno članu 96 stav 4 ZKPRS, trebali biti isplaćeni nagrada i nužni izdaci iz sredstava suda unaprijed Ustavni sud smatra neosnovanom.
53. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije tvrdio da su optuženi, koji su obavezani da naknade troškove postupka, uključujući njegovu nagradu i nužne izdatke kao postavljenog branioca, u situaciji da bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje ili izdržavanje lica koje je obavezan da izdržava. U tom slučaju bi, u skladu sa članom 101 ZKPRS, nagrada i nužni izdaci apelantu kao postavljenom braniocu bili isplaćeni iz sredstava suda, odnosno propust da se to učini predstavljao bi štetu čiju bi naknadu apelant mogao tražiti u parničnom postupku. Takođe, apelant nije tvrdio i da su takve okolnosti, u smislu člana 99 ZKPRS, utvrđene nakon što je Okružni sud u Trebinju u predmetima u kojim je apelant bio postavljen za branioca po službenoj dužnosti donio odluke o troškovima postupka u kom slučaju bi navedeni sud bio obavezan da donese posebno rješenje kojim se osuđeni oslobađa plaćanja troškova postupka.
54. Nadalje, iz dokumenata koje je apelant predočio Ustavnom sudu, kao i obrazloženja osporene presude Višeg privrednog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je Okružni sud u Trebinju propustio da u presudama u predmetima u kojim je apelant bio postavljeni branilac odluči o tome ko snosi troškove krivičnog postupka a kako je to određeno članom 99 stav 1 ZKPRS. Ustavni sud zapaža da je citiranom odredbom određeno da, kada sud optuženog proglasi krivim, u presudi će izreći da je dužan da nadoknadi troškove postupka. Međutim, iz navedene odredbe ne proizilazi da sud u presudi mora utvrditi i koji troškovi su nastali i visinu troškova koju je optuženi dužan da nadoknadi. U tom smislu, a suprotno apelantovoj tvrdnji, rješenjima u konkretnim predmetima, na kojim je apelant i temeljio svoj tužbeni zahtjev, nije odlučivano o tome ko snosi troškove postupka, jer je to odlučeno u presudama u konkretnim predmetima, već je utvrđeno koji konkretni troškovi krivičnog postupka su i nastali i njihov iznos, među kojim i nagrade i nužni izdaci koji pripadaju apelantu kao postavljenom braniocu.
55. Nadalje, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je proizvoljan zaključak Višeg privrednog suda da apelantu ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na iznos naknade i nužnih izdataka koji su mu isplaćeni iz sredstava suda u predmetu u kom je bio postavljen za branioca. Naime, kako je i ukazano u osporenoj presudi, ZKPRS ne sadrži odredbe koje propisuju da se na određeni iznos naknade i nužnih izdataka plaća i kamata. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je rješenje o troškovima postupka u konkretnom predmetu predstavljalo izvršnu ispravu na temelju koje je apelant, zbog neplaćanja u označenom roku, mogao tražiti prinudno izvršenje a u kom slučaju bi, u izvršnom postupku, u skladu sa članom 28 stav 2 ZIP-a, apelant mogao predložiti i da se u rješenju o izvršenju odredi i naplata kamata od dana donošenja odluke (rješenja kojim je utvrđena visina nagrade i nužnih izdataka) do naplate.
56. Nadalje, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovano apelantovo pozivanje na član 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije i praksu Evropskog suda da optuženom mora biti obezbijeđena besplatna pravna pomoć bez ograničenja, kada to zahtijeva interes pravde i kada on nema dovoljno sredstava da snosi troškove odbrane. Ustavni sud ukazuje da se navedeni stav člana 6 Evropske konvencije tiče isključivo prava lica u vezi sa "krivičnom optužbom". S obzirom na to da se u predmetnom sudskom postupku odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete, isplatu duga, a ne o "krivičnoj optužbi" protiv apelanta, odnosno da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv sa aspekta garancija koje pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 690/11 od 10. aprila 2014. godine, tačka 29, i, mutatis mutandis, AP 147/09 od 23. februara 2012. godine, tačka 82, dostupne na www.ustavnisud.ba), neće ulaziti u daljnje ispitivanje ovih apelantovih navoda.
57. Najzad, u dopuni apelacije apelant je istakao da mu do dana podnošenja dopune sudovi tuženog nisu isplatili troškove za učinjenu uslugu postavljenog branioca, te da tuženi nastavlja da vrši neosnovane, nezakonite i nepravilne postupke. U prilog svojim tvrdnjama apelant je dostavio rješenja kojim se, na temelju osporene presude Višeg privrednog suda, određuje prinudna naplata troškova postupka koje je navedenom presudom apelant obavezan da plati tuženom. Međutim, iz navedenih rješenja ne proizilazi, a apelant s tim u vezi nije ponudio neki drugi dokaz, da mu tuženi nije isplatio troškove postavljenog branioca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant navode vezane za eventualnu obavezu tuženog u drugim predmetima u kojim je bio postavljeni branilac ne može dovoditi u kontekst odluke Višeg privrednog suda osporene u ovom predmetu, budući da apelant, nakon ispunjavanja neophodnih pretpostavki, može podnijeti novu apelaciju.
58. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Viši privredni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio relevantne zakonske odredbe, pa stoga i pristrasno postupao kada je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
59. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je osporenom presudom Višeg privrednog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Suđenje u razumnom roku
60. Apelant tvrdi da mu je u predmetnom parničnom postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
a)Relevantni principi
61. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
62. Apelant je u predmetnom postupku podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci 28. februara 2008. godine a postupak je okončan presudom Višeg privrednog suda od 13. decembra 2013. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka iznosi pet godina, devet mjeseci i 15 dana.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
63. U postupku pred redovnim sudovima apelant je tražio da se utvrdi da je tuženi obavezan da mu naknadi štetu - isplati dug po osnovu činjenice da je u određenom broju predmeta, a što je bilo nesporno među strankama, bio postavljen za branioca po službenoj dužnosti. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su apelantovom tužbom pokrenuta naročito složena pitanja koja bi govorila u prilog trajanju postupka u konkretnom slučaju.
64. Nadalje, iz dokumenata predočenih uz apelaciju, kao ni iz odgovora Okružnog i Višeg privrednog suda ne može se zaključiti da je apelant doprinio trajanju postupka.
65. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da se u konkretnom slučaju izdvaja period od više od pet godina koliko je bilo potrebno da sud preduzme i prvu radnju po apelantovoj tužbi podnesenoj 28. februara 2008. godine, tj. zakaže i održi pripremno ročište 13. juna 2013. godine. U odgovoru na apelantove navode Okružni privredni sud nije ponudio niti jedan razlog ili obrazloženje za ovaj zastoj u postupku. Nakon toga Okružni privredni sud je zakazao i održao glavnu raspravu 12. avgusta 2013. godine, te za manje od četiri mjeseca donio i odluku (1. oktobar 2013. godine). Viši privredni sud je o apelantovoj žalbi izjavljenoj 21. oktobra 2013. godine odlučio za nešto više od mjesec dana, tj. 13. decembra 2013. godine.
66. Ustavni sud uočava da je u periodu od podnošenja tužbe, pa do zakazivanja pripremnog ročišta došlo do reorganizacije sudova u RS, tako da su u sistem redovnih sudova uvedeni i privredni sudovi. Međutim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
67. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je trajanje postupka pet godina, devet mjeseci i 15 dana u predmetu koji se ne može ocijeniti kao složen, kada nema ništa što bi uputilo na zaključak da je apelant doprinio trajanju postupka, te u nedostatku bilo kakvog obrazloženja, odnosno konkretizovanja objektivnih razloga od nadležnog suda, nerazumno i da se mora pripisati redovnim sudovima.
68. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
69. Apelant je zatražio da mu se na ime nematerijalne štete, zbog dužine trajanja postupka, dodijeli iznos od 3.000,00 KM.
70. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
71. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je apelantu dovoljna satisfakcija utvrđivanje kršenja njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Pravo na imovinu
72. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Višeg privrednog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava o kojim se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
73. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak, u predmetu koji se ne može ocijeniti kao složen, kada nema ništa što bi uputilo na zaključak da je apelant doprinio trajanju postupka, te u nedostatku bilo kakvog obrazloženja, odnosno konkretizovanja objektivnih razloga od nadležnog suda, trajao više od pet godina.
74. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je nadležni sud proizvoljno primijenio relevantne zakonske odredbe, pa stoga i pristrasno postupao kada je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
75. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni relevantnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu
76. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
77. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman