Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1230/16 (R. G. i A. K.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinska mjera
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1230/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1230/16, rješavajući apelaciju Radovana Gajanovića i Aleksandra Kaurina, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Radovan Gajanović i Aleksandar Kaurin, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 115830 15 Rsž od 21. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Gajanović iz Banje Luke i Aleksandar Kaurin iz Ribnika (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vesna Rujević, advokatica iz Banje Luke, podnijeli su 18. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 115830 15 Rsž od 21. decembra 2015. godine. Apelanti su podneskom, od 25. maja. 2016. godine, dostavili Ustavnom sudu rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 115830 16 Rev od 31. marta 2016. godine, kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv osporene presude Okružnog suda, od 21. decembra 2015. godine, pa se konstatuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili, pored ostalog, da se ponište rješenja načelnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i rješenja Policijskog odbora o suspenziji apelanata, rješenje Prvostepenog disciplinskog suda CJB Banja Luka i rješenje Policijskog odbora MUP RS Banja Luka o disciplinskoj odgovornosti apelanata, te da im se nadoknadi umanjeni iznos plate po osnovu suspenzije, za određeni vremenski period, i umanjeni iznos plate na ime naplaćene novčane kazne, kao i da im se izvrši uplata doprinosa po osnovu penzijsko - invalidskog osiguranja kod Fonda PIO Republike Srpske.

2. Okružni sud, između ostalog, navodi da kod nesporne činjenice da je apelantima stavljeno na teret da nisu kao dežurni saobraćajni policajci vršeći dužnost, prijavili kontrolu vozila „Opel Sintra“, da je između vozača predmetnog vozila i apelanata došlo do razmjene predmeta koji asocira na novac, a koje činjenice su utvrđene na osnovu snimka koji je tuženoj dostavljen od strane NN lica uz prethodno objavljivanje istog na ,,Youtube“ i listu ,,Blic“ i „Euro Blic“, da prema provedenom dokazu od strane apelanata po vještaku elektrostruke nije utvrđeno da je predmetni snimak rezultat fotomontaže, da je istim nalazom utvrđeno da je sačinjen u zimskom periodu, da je sačinjenu u ulici Kninska (u kojoj su apelanti vršili kontrolu saobraćaja), da apelanti nisu u toku disciplinskog postupka, a ni pred prvostepenim sudom osporili svoj identitet na predmetnom snimku, to po ocjeni Okružnog suda pravilno žalba tužene ističe da su odluke tužene o utvrđivanju disciplinske odgovornosti apelanata zakonite i da je apelantima stavljeno na teret propust u radu u vidu da nisu izvršili prijavljivanje kontrole vozila „Opel Sintra“ te da je između istih izvršena razmjena predmeta (koja asocira na novčanicu), a koje povrede se imaju kvalifikovati kao povrede iz člana 17. stav 1. tačka a) i tačka z) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, a ne primanja mita koju povredu prvostepeni sud pogrešno zaključuje da je stavljena na teret apelantima. Po ocjeni Okružnog suda u konkretnom slučaju nije pravno relevantan nalaz vještaka elektrostruke da na snimku nije utvrđen datum kada je isti nastao, a koju konstataciju prvostepeni sud nalazi kao osnov da tužena nije dokazala vrijeme nastanka povrede koja se apelantima stavlja na teret. Naime, kod konstatovanog da apelanti nisu osporili identitet na predmetnom snimku, da je snimak izvršen u Kninskoj ulici u zimskom periodu, a koje činjenice se poklapaju sa vremenom dežurstva apelanata u predmetnoj ulici, to se nameće logičan zaključak da su apelanti spornog dana počinili povrede radne obaveze koja im se stavlja na teret i koja je po ocjeni Okružnog suda pravilno kvalifikovana od strane tužene kao ne prijavljivanje i nesavjesno vršenje poslova i radnih zadataka, a koje povrede štete ugledu tužene kako to propisuje i odredba člana 17. stav 1. tačka z) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, a to je ponašanje koje narušava ugled Ministarstva, a koje povrede su propisane kao teže povrede radne obaveze i odredbom člana 91. stav 1. tačka a) i z) Zakona o policijskim službenicima. Na osnovu izloženog, Okružni sud je prvostepenu odluku preinačio i zahtjeve apelanata kojim traže poništenje odluke o udaljenju i odluka o izricanju disciplinske mjere, kao i zahtjev za naknadu štete i troškova postupka odbio. Naime, nakon saznanja za povredu radne obaveze, koja je apelantima stavljena na teret, cijeneći njihovu težinu bili su ispunjeni uslovi da se apelanti suspenduju sa radnog mjesta do okončanja disciplinskog postupka, kako to propisuje i odredba člana 96. stav 1. Zakona o policijskim službenicima. Slijedom iznesenog po ocjeni Okružnog suda osnovano žalba tužene ukazuje da je tužena u toku prvostepenog postupka dokazala da su apelanti počinili težu povredu radne obaveze na način i u vrijeme kako je to opisano u odlukama tužene o utvrđivanju odgovornosti apelanata, te da izrečena disciplinska sankcija (novčana kazan) predstavlja adekvatnu sankciju za povredu radne obaveze koja je apelantima stavljena na teret, pa je valjalo zahtjev apelanata odbiti.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman