Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3676/16 (E. D.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Dokazni postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Miješanje u privatni život
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Lišavanje slobode
- Apelacija preuranjena
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3676/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3676/16, rješavajući apelaciju Eseda Džananovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Eseda Džananovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 16 Kž 2 od 25. oktobra 2016. godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 16 Kv 4 od 13. oktobra 2016.
godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 16 Kv od 1. septembra 2016. godine i Rješenja Općinskog u Sarajevu broj 65 0 K 595527 16 Kpp 2 od 29. augusta 2016. godine, u odnosu na pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija Eseda Đžananovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 16 Kž 2 od 25. oktobra 2016. godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 16 Kv 4 od 13. oktobra 2016.
godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 16 Kv od 1. septembra 2016. godine i Rješenja Općinskog u Sarajevu broj 65 0 K 595527 16 Kpp 2 od 29. augusta 2016. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Esed Džananović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 K 595527 16 Kv od 1. septembra 2016. godine i 65 0 K 595527 16 Kpp 2 od 29. augusta 2016. godine. Apelant je, također, zatražio donošenje privremene mjere kojom će, do donošenja konačne odluke, Ustavni sud naložiti Općinskom sudu puštanje apelanta na slobodu. Apelant je dopunio apelaciju 13. septembra 2016. godine, 18. oktobra 2016. godine i 9. novembra 2016. godine. Apelacija je kod Ustavnog suda zavedena pod brojem AP 3676/16.
2. Apelant je 9. novembra 2016. godine podnio apelaciju i protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 595527 16 Kž 2 od 25. oktobra 2016. godine i Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kv 4 od 13. oktobra 2016. godine. Apelacija je kod Ustavnog suda zavedena pod brojem AP 4253/16.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3676/16. Spojene su apelacije AP 3676/16 i AP 4253/16.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. septembra 2016. godine, a Tužilaštvo 27. septembra 2016. godine.
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 1. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 5. decembra 2016. godine zatraženo da dostavi informaciju da li je apelant još uvijek u pritvoru.
7. Kantonalno tužilaštvo je 6. decembra 2016. godine dostavilo odgovor na apelaciju, dok je Općinski sud 29. septembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kpp 2 od 29. augusta 2016. godine apelantu je određen pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže mjesec dana, a isti počinje teći od dana i časa lišenja slobode od 26. augusta 2016. godine od 18.20 sati do 26. septembra 2016. godine do 18.20 sati.
10. Iz spisa i navoda apelacije slijedi da je Tužilaštvo podnijelo Prijedlog pod brojem T09 0 KTK 0104948 16 od 28. augusta 2016. godine Općinskom sudu za određivanje mjere pritvora prema apelantu (i još četverice osumnjičenih) zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (KZFBiH) i krivično djelo primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav 1. KZFBiH. Prijedlog za određivanje pritvora apelantu je predložen iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) i c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
11. Prije svega, Općinski sud je našao da postoji osnovana sumnja da je apelant zajedno sa drugim osumnjičenim počinio navedena krivična djela, što je preduvjet za određivanje pritvora, a što proizlazi iz objektivnih i subjektivnih dokaza koji su do sada prikupljeni od tužioca i dostavljeni sudu. Iz izvještaja o uvidu u ostvarene komunikacije ,,OTA BOSNA“ sačinjene od FUP-a 22. augusta 2016. godine, proizlazi da je apelant ostvario niz kontakata u vezi s konkursima. Iz Zapisnika o ispitivanju apelanta od FMUP-a broj 12/1-191/16 od 27. augusta 2016. godine proizlazi da je apelant dao saglasnost na ime zapošljavanja K. I. u poslovnicu u Zenicu, a da je ime osobe koju treba zaposliti u JP Elektroprivredu BiH dobio od visokopozicioniranog člana političke stranke SDA (imenom i prezimenom naveden u zapisniku), kao i da se visokopozicionirani član i u narednom periodu interesirao da li je došlo do realizacije i zapošljavanja te osobe. Općinski sud je, stoga, našao osnovanim da se apelantu odredi pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz tač. b) i c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH jer naročite okolnosti ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Naime, prema mišljenju Općinskog suda postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na svjedoke koji tek trebaju biti identificirani i saslušani u istrazi od strane tužioca i to detaljno na sve okolnosti koje se tiču izvršenih krivičnih djela, ali i velikog broja istovrsnih krivičnih djela za koja su tokom provođenja posebnih istražnih radnji, po naredbi Općinskog suda, prikupljeni dokazi za osnov sumnje o počinjenju krivičnih djela. Nadalje, sud cijeni osnovanim prijedlog Tužilaštva da se osumnjičenim odredi pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz tačke c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH. Objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu, koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, nesporno je ispunjen jer se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri (3) godine ili teža kazna. Pored navedenog, sud je ocijenio da u konkretnom slučaju postoje i naročite okolnosti, pri čemu je sud imao u vidu ličnost apelanta, kao i okolnosti počinjenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.
12. U skladu sa članom 61. ZKPFBiH Tužilaštvo je od suda zatražilo da se apelantu i njegovom braniocu u ovoj fazi istrage, kako ista ne bi bila ugrožena, ne dozvoli uvid u dostavljene dokaze u prilogu od broja 35. do broja 45, a koji se odnose na realiziranje Naredbe Općinskog suda broj 65 0 K 591248 16 Kpp od 12. augusta 2016. godine. Naime, citiranom odredbom iz člana 61. stav 1. ZKPFBiH je propisano da u toku istrage branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Općinski sud je našao da je ovakav prijedlog Tužilaštva osnovan, te je dio dokaza od broja 35. do broja 45, a koji se odnose na realiziranje Naredbe Općinskog suda broj 65 0 K591248 16 Kpp od 12. augusta 2016. godine, uskratio da iste pregledaju branioci apelanta (i ostalih osumnjičenih) smatrajući da bi se otkrivanjem istih mogla dovesti u opasnost dalja istraga. Općinski sud je u skladu sa odredbom člana 145. stav 1. ZKPFBiH razmotrio i mogućnosti izricanja blažih mjera od pritvora, ali se u konkretnom slučaju, po ocjeni Općinskog suda, ista svrha ne bi mogla postići blažim mjerama od pritvora, s obzirom da po ocjeni suda ne postoje adekvatne mjere za postizanje iste svrhe, zbog čega je pritvor prema apelantu adekvatna i neophodna mjera u ovoj fazi postupka.
13. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kv od 1. septembra 2016. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanta (i drugih osumnjičenih), pa je Rješenje o određivanju pritvora broj 65 0 K 595527 16 Kpp 2 od 29. augusta 2016. godine potvrđeno. Općinski sud je naveo da se obrazloženje pobijanog rješenja poziva na veći broj konkretnih dokaza, kako objektivnih tako i subjektivnih, čijom je ocjenom i analizom sud došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinioci krivičnog djela a taj popis i sadržaj navednih dokaza detaljno prezentirao u argumentaciji postojanja osnovane sumnje. Kako dalje navodi sud, obrazloženje rješenja o određivanju pritvora iz posebnih pritvorskih razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH decidno navodi da Tužilaštvo tek treba identificirati sva lica po korisničkim brojevima koji su evidentirani prilikom provođenja posebnih istražnih radnji, a koji su ostvarili kontakt sa osumnjičenima s ciljem da isti posreduju pri zapošljavanju u različitim javnim i privatnim ustanovama i firmama, kao i da postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi međusobno komunicirajući pokušali da utječu jedni na druge, pri čemu je sud posebno cijenio mogući utjecaj na osumnjičenog R. K. Općinski sud je saglasan i sa nalazom prvostepenog suda da postoje dokazi za osnov sumnje, a koji su prikupljeni tokom provođenja posebnih istražnih radnji, da osumnjičeni imaju pomagače i prikrivače na slobodi, a koja lica se u narednom periodu imaju identificirati kao saizvršioci. Utvrđujući postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, po ocjeni suda, prvostepni sud zaključuje da pored objektivnog uvjeta koji se ogleda u zaprijećenoj kazni za djelo koji se apelantu i osumnjičenima stavlja na teret, postoje i drugi zakonom propisani elementi za postojanje ovog pritvorskog razloga.
14. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kpp 2 od 14. septembra 2016. godine apelantu su zabranjene posjete za vrijeme trajanja mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ili do druge odluke suda. Također, istim rješenjem je apelantu zabranjeno korištenje telefona u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zavoda Sarajevo za vrijeme trajanja mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ili do druge odluke suda. Stavom III istog rješenja izričito je navedeno da se „ove zabrane (…) ne odnose na kontakt sa braniocima, te pritvorenici imaju pravo slobodne i neometane veze s braniocima“.
15. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kv 2 od 26. septembra 2016. godine usvojen je Prijedlog Kantonalnog tužilaštva broj T09 0 KT 0104948 16 od 21. septembra 2016. godine za produženje pritvora prema apelantu, pa je po osnovu člana 146. stav 1. tačka b) i c) ZKPFBiH pritvor produžen za narednih 2 (dva) mjeseca, tako da se po ovom rješenju pritvor ima računati od 26. septembra 2016. godine i trajat će do 26. novembra 2016. godine ili do druge odluke suda. Sud je izvršio uvid u sve dokaze dostavljene u spis od strane Tužilaštva, čijom je ocjenom i analizom došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav l KZFBiH. U pogledu posebnih razloga za pritvor, sud nalazi osnovanim prijedlog Tužilaštva da se apelantu i osumnjičenim produži pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz tačke
b) i c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH.
16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 595527 16 Kž od 6. oktobra 2010. godine djelimičnim uvažavanjem žalbe branitelja osumnjičenog S. T., a po službenoj dužnosti, na osnovu člana 324. ZKPFBiH i u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene ukinuto je Rješenje Općinskog suda broj 09 0 K 023633 15 Kv 3 od 8. maja 2015. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
17. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kv 4 od 13. oktobra 2016. godine usvojen je Prijedlog Kantonalnog tužilaštva broj T09 0 KT 0104948 16 od 21. septembra 2016. godine za produženje pritvora prema apelantu pa je po osnovu člana 146. stav 1. tačka b) i c) ZKPFBiH za narednih 2 (dva) mjeseca, tako da se po ovom rješenju pritvor ima računati od 26. septembra 2016. godine i trajat će do 26. novembra 2016. godine ili do druge odluke suda.
18. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 595527 16 Kž 2 od 25. oktobra 2016. godine žalba branilaca apelanta i ostalih osumnjičenih protiv Rješenja Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kv 4 od 13. oktobra 2016. godine odbijena je kao neosnovana. Analizom dokaza, sud je našao postojanje osnovane sumnje da je apelant izvršio krivično djelo primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav 1. KZFBiH. Sud je utvrdio da su neosnovani i navodi branilaca svih osumnjičenih da u osporenom rješenju nisu navedeni, niti konkretizirani zakonski razlozi za produženje mjere pritvora prema osumnjičenim iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka b) i c) ZKPFBiH. Upravo suprotno žalbenim navodima, vijeće Kantonalnog suda nalazi da su u osporenom rješenju konkretizirani razlozi za produženje pritvora po navedenim zakonskim osnovima i da su isti obrazloženi u ovoj fazi postupka istrage, koje obrazloženje u cijelosti prihvata i vijeće Kantonalnog suda.
19. Po ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Nadalje, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno prihvatio argument Tužilaštva da je u narednom periodu potrebno identificirati sva lica po korisničkim brojevima koja su evidentirana prilikom provođenja posebne istražne radnje, a koja su ostvarila kontakt sa osumnjičenim s ciljem da isti posreduju pri zapošljavanju u različitim javnim i privatnim ustanovama i firmama, pri prijemu na fakultet i polaganju ispita na visokoškolskim ustanovama, kao i nakon procedure postupanja sa oduzetim predmetima iz istih identificirati lica koja se pojavljuju u dokumentaciji, a posebno imajući u vidu rokovnik koji je pronađen i oduzet od R. K., te prijave za konkurs i prijave za aplikacije. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da postoje zakonski razlozi za produženje mjere pritvora prema apelantu i osumnjičenim iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka b) i c) ZKPFBiH. Pored visine zaprijećene kazne u trajanju od tri godine ili teže kazne, sud je pravilno cijenio da postoje naročite okolnosti, pri čemu je imao u vidu ličnost apelanta i osumnjičenih, kao i okolnosti počinjenja krivičnog djela za koje se sumnjiče. Činjenica da apelant i osumnjičeni nisu ranije osuđivani nije odlučujuća, i po mišljenju Kantonalnog suda, za donošenje odluke o potrebi produženja mjere pritvora zbog postojanja iteracijske opasnosti. U konkretnom slučaju, navedeno je da je sud imao u vidu postojanje osnovane sumnje o počinjenju navedenog krivičnog djela, i to kroz više kontinuiranih i međusobno povezanih radnji.
20. Apelant je 6. decembra 2016. godine dostavio dopis Ustavnom sudu u kome je navedeno da je „Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kv 2 od 23. novembra 2016. godine odbijen kao neosnovan prijedlog za produženje mjere pritvora prema apelantu koji je Kantonalno tužilaštvo podnijelo pod brojem T09 0 KTK 0104948 16 od 11. novembra 2016. godine, te je apelant odmah pušten na slobodu uz izrečene mjere zabrane“.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
22. Apelant smatra da u pobijanim rješenjima nije naveden niti jedan dokaz za postojanje osnovane sumnje da je apelant zahtijevao ili primio dar ili kakvu drugu korist za sebe ni za drugu osobu, niti primio obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu da u okviru svoje funkcije učini što ne bi smio učiniti ili da ne učini što bi morao učiniti, odnosno da je posredno ili neposredno zahtijevao ili zaprimao ili prihvatao nagradu ili kakvu drugu korist ili obećanje nagrade ili kakve druge koristi za sebe ili drugog, da korištenjem svog stvarnog ili pretpostavljenog službenog ili društvenog ili utjecajnog položaja ili drugog statusa posreduje da službena ili odgovorna osoba u Federaciji ili strana službena osoba ili arbitar ili sudija porotnik izvrši ili ne izvrši službenu ili drugu radnju. Smatra da svojim radnjama nije uopće počinio bilo koje krivično djelo jer za takav zaključak u pobijanim rješenjima nije naveden niti jedan dokaz. Da bi se moglo reći da postoji osnovana sumnja, u smislu člana 146. stav 1. u vezi sa članom 21. tačka m) ZKPFBiH, te članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, da je apelant počinio navedena krivična djela, te da bi mu se na osnovu toga mogla odrediti mjera pritvora, potrebno je da razlozi koji su dati u odluci suda o pritvoru budu u jasnoj vezi s radnjama izvršenja krivičnih djela za koja se apelant tereti u konkretnom slučaju. Po mišljenju apelanta, ne samo da ne postoji jasna veza nego u prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, niti u pobijanim odlukama suda, ne postoji nikakva veza između razloga koji su navedeni i radnji izvršenja krivičnih djela za koje se apelant tereti. Naime, apelant navodi da „je šokiran svojim lišenjem slobode i određivanjem pritvora jer nikada u životu nije prekršio zakon, nije na bilo koji način učestvovao u izvršenju krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, niti je na bilo koji način kontaktirao, direktno i indirektno, sa nekim od ostalih osumnjičenih i on apsolutno ne poznaje nikoga od ostalih osumnjičenih“. Dakle, po njegovom mišljenju, sud je sasvim proizvoljno primijenio pravo i time drastično prekršio zakon na štetu apelanta.
23. U pogledu posebnih uvjeta za određivanje pritvora, apelant navodi da samo postojanje pretpostavki da bi apelant mogao ometati krivični postupak na način kako je naveo sud, nije dovoljno, jer sud takvu mogućnost može samo pretpostaviti, ali to nije dovoljno, jer sud mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora apelantu u konkretnom slučaju. Potpuno nekritički prihvatajući navedene okolnosti kao razloge za postojanje uvjeta po ovom pritvorskom osnovu, sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i povrijedio član 146. ZKPFBiH stav 1. tačka b), te član 5. stav 3. Evropske konvencije jer je pritvor po ovom osnovu određen na osnovu pretpostavki. Navedeno je da na strani 4. pobijanog prvostepenog rješenja i strani 15. drugostepenog rješenja sud navodi da cijeni osnovanim prijedlog Tužilaštva da se apelantu i osumnjičenim odredi pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz tačke c) člana 146. ZKPFBiH, imajući u vidu objektivni uvjet koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, ali i naročite okolnosti, tj. ličnost apelanta i okolnosti počinjenja krivičnih djela. Pri tom, sud je potpuno pogrešno cijenio ličnost apelanta koji je akademski građanin, ugledan privrednik, ekspert u svojoj struci i lice koje nikada nije dolazilo u sukob sa zakonom. Navodi se da praksa Evropskog suda opravdava upotrebu pritvorskog osnova po osnovu iteracijske opasnosti samo onda kada postoji stvarna opasnost od ponavljanja teške krivične radnje. Smatra da u konkretnom slučaju ne postoji niti jedna okolnost na strani apelanta koja bi išla u prilog takvom zaključku suda jer činjenica da apelant apsolutno nikada nije bio u sukobu sa zakonom ne može poslužiti kao osnov za zaključak koji ukazuje na opasnost od izvršenja novih sličnih krivičnih djela tokom sudskog postupka.
24. Apelant se poziva i na član 5. stav 4. Evropske konvencije po kojem sud mora razmotriti zakonitost pritvora u najširem smislu i što je moguće prije, i to uz ispunjavanje svih zahtjeva pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije, a posebno onih koji se tiču nezavisnosti i nepristrasnosti. Iz tog razloga apelantu nije jasno zbog čega se već skoro tri mjeseca nalazi u pritvoru ako su sudu u njegovim žalbama i na ročištima ponuđeni argumenti i dokazi da je zapošljavanje lica K. I. provedeno u skladu sa zakonom i Pravilnikom radu. U tom smislu je potpuno neprihvatljivo da sud ovakvim tretiranjem žalbi apelantove odbrane teret dokazivanja praktično prebacuje na samog apelanta u čemu apelacija vidi povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
25. Apelant ukazuje na činjenicu da se drži u pritvoru zbog sadržaja nekih dokaza koji odbrani nisu dostupni, s obzirom da niti jedan dokaz koji je dostupan odbrani ne ukazuje na postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta, a što je rezultat uskraćivanja prava odbrani da pregleda spise i dokumetaciju. U apelaciji se taksativno navode redni brojevi dokaza koji su uskraćeni apelantovom braniocu uz obrazloženje da bi se otkrivanjem tih dokaza mogla dovesti u opasnost daljnja istraga. Apelant dalje navodi da su određene posebne istražne radnje (nadzor i snimanje telekomunikacije) provedene nezakonito, zbog čega su i dokazi pribavljeni na taj način nezakoniti. Apelant konačno osporava i rješenja kojim mu je sud zabranio posjete i korištenje telefona za vrijeme trajanja mjere pritvora bez navođenja, kako smatra apelant, konkretnih i opravdanih razloga za to, čime je sud povrijedio i njegova ustavna prava na zabranu mučenja i pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji ovu apelaciju te ukine pobijana rješenja i predmet vrati Općinskom sudu koji je dužan da odmah donese novu odluku, u skladu sa zakonskim propisima i Evropskom konvencijom.
b) Odgovori na apelaciju
26. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da su u obrazloženju pobijanog rješenja, kod kojeg sud ostaje u cijelosti, jasno navedeni svi razlozi i odlučne činjenice, kao i relevantne zakonske odredbe na kojima je sud zasnovao svoju odluku.
27. Tužilaštvo smatra da je Općinski sud u obrazloženju osporenih odluka na detaljan način obrazložio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da je u vezi sa navedenim dao konkretne i decidne razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja navedenih odluka. Također, Tužilaštvo smatra da je Općinski sud dao detaljne razloge u pogledu opravdanosti posebnih uvjeta za pritvor propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c). S obzirom na navedeno, Tužilaštvo smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite, te u vezi s tim predlaže da se podnesena apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
28. U Krivičnom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:
Član 380. stav 1 Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi, da u okviru svog ovlašćenja učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Član 382 stav 1 Protuzakonito posredovanje (1) Ko primi nagradu ili kakvu drugu korist da korištenjem svog službenog ili uticajnog položaja u Federaciji posreduje da se učini ili ne učini koja službena radnja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
29. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 61.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.(....)
Član 146. stav (1) tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:(....)
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (....)
Član 148. stav 1.
Nadležnost za određivanje pritvora (1)Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja.
Član 158.
Pravo na komunikaciju pritvorenika sa vanjskim svijetom i braniocem (1) Po odobrenju sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje i pod njegovim nadzorom ili nadzorom osobe koju on odredi, pritvorenika imaju pravo posjećivati, u okviru kućnog reda, bračni, odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, a na njegov zahtjev - ljekar i druge osobe. Pojedine posjete se mogu zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati šteta za vođenje postupka. (....)
(4) Pritvorenik ne može koristiti mobitel, ali ima pravo, u skladu s kućnim redom, a pod nadzorom uprave pritvora, osvom trošku obavljati telefonske razgovore. Uprava pritvora u tu svrhu pritvorenicima obezbjeđuje potreban broj javnih telefonskih priključaka. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija ili predsjednik vijeća mogu zbog razloga sigurnosti ili postojanja nekog od razloga iz člana 146. stav 1. tač. od 1. do 3. ovog zakona, rješenjem ograničiti ili zabraniti zatvoreniku korišćenje telefona. (....) VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kv od 1. septembra 2016. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. septembra 2016. godine, a apelacija podnesena 8. septembra 2016. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Apelant osporava i Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 595527 16 Kž 2 od 25. oktobra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. novembra 2016. godine, a apelacija podnesena 9. septembra 2016. godine, pa proizlazi da je podnesena, također, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
33. Konačno, apelacija u odnosu na navode o povredi ovih prava ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
35. Apelant smatra da mu je rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.
36. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelanti imaju, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
37. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su, u trenutku podnošenja apelacije, donesena samo procesna rješenja kojim je apelantu određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju „utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije.
38. U skladu s navedenim, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.
VII. Meritum
39. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
41. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...]
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon krivičnog djela; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
42. U konkretnom slučaju, apelant je osoba koja je lišena slobode i u vrijeme podnošenja apelacije se nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o određivanju pritvora, i koja se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
43. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšena osoba počinila neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžuje pritvor traži čvršći osnov kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „osnovana sumnja“ nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet A. v. Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Reports 1998-VII). Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
44. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
45. U vezi s navodima apelantove odbrane da im je bio onemogućen uvid u dokaze predložene od Tužilaštva, u postupku određivanja pritvora apelantu, Ustavni sud zapaža da se ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu eksplicitno izjašnjavali na te navode. Međutim, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), primjećuje da je odredbom člana 61. stav 1. ZKPFBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenom, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. tog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. tog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca osumnjičenog. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Općinskog suda, budući da je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da je, u smislu stava 2. navedenog člana, Tužilaštvo sudiji za prethodni postupak dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora određenog apelantu. Dakle, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud našao osnovanim prijedloge Tužilaštva da se odbrani uskrati da pregleda dio dokaza tačno pobrojan, s obzirom da sud nalazi da bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost daljnja istraga, dok su ostali dokazi bili na raspolaganju odbrani. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
46. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja kojim je apelantu određen pritvor proizlazi da je Općinski sud o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon utvrđivanja okolnosti izvršenja krivičnih djela primanje dara i drugih oblika koristi i protivzakonitog posredovanja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, suprotno apelacionim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog za određivanje pritvora na osnovu kojih je Općinski sud utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Općinski sud dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret kao općeg uvjeta iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenja Općinskog suda o određivanju pritvora nisu u suprotnosti s odredbama ZKPFBiH i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH.
47. Ustavni sud dalje podsjeća da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.
48. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni posebni pritvorski razlozi iz tač.
b) i c) stava 1. člana 146. ZKP, jer, prema njegovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje, pri čemu redovni sudovi nisu individualizirali razloge za primjenu osnova iz navedenog člana u odnosu na apelante. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav u predmetima koji su sa tog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 23), a u kontekstu tumačenja Odluke Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine istakao je: „Ustavni sud napominje da je u navedenoj odluci jasno ukazao da ne može prihvatiti argumente da su razlozi za pritvor po osnovu koluzione opasnosti u konkretnom slučaju opravdani konkretiziranim činjenicama, koje pokazuju da je apelant lično ili posredno pokušao da izvrši utjecaj na svjedoke ili eventualne saučesnike. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (tačka 38. predmetne odluke). Dakle, Ustavni sud naglašava da iz prethodno citiranog jasno proizlazi da redovni sudovi, prilikom određivanja pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, prvenstveno moraju utvrđivati da li je osumnjičeni pokušao (neposredno ili posredno) da utječe na svjedoke i saučesnike, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke i saučesnike.
49. Imajući u vidu navedene kriterije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u apelantovom slučaju, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi sa činjenicama konkretnog slučaja, naveli brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, lično ili posredno posredstvom drugih lica, mogao utjecati na svjedoke i time ometati krivični postupak koji je u toku. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi ocijenili niz okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora zbog ovog pritvorskog razloga. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je ocijenjeno da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na svjedoke koji tek trebaju da budu identificirani i saslušani u istrazi od tužioca i to detaljno na sve okolnosti koje se tiču izvršenih krivičnih djela. Po ocjeni Ustavnog suda, u takvim okolnostima opravdano je očekivati da bi apelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, kao i da bi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak. Ustavni sud zapaža da okolnosti koje se navode predstavljaju dovoljnu konkretizaciju utjecaja na svjedoke zbog čega i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
50. Dalje, u vezi sa ispunjenjem pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno navedenom članu, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno). Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda usvojen u predmetu Clooth protiv Belgije (vidi Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A broj 225) da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno imajući u vidu prošlost i osobnost navedenog lica.
51. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima obrazložili da je apelantovo postupanje i postojanje opravdane bojazni od ponavljanja krivičnog djela potrebno ocijeniti u kontekstu djelovanja grupe čiji je član i apelant i koji je kao takav sa ostalim članovima grupe dijelio zajedničku svijest i volju usmjerenu ka izvršenju krivičnih djela koja se predmetnoj grupi stavljaju na teret, te da postojanje iteracijske opasnosti u odnosu na apelanta nije skupno, već su razlozi za postojanje navedene opasnosti u osporavanim rješenjima ocijenjeni i obrazloženi kako individualno u odnosu na njega tako i u kontekstu postupanja grupe čiji je član apelant, te da bi apelant i osumnjičeni, kao pripadnici grupe, boravkom na slobodi nastavili da vrše krivična djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Navedeno obrazloženje koje su dali redovni sudovi, prema mišljenju Ustavnog suda, dovoljno je individualizirano i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor zbog navedenog pritvorskog razloga.
52. U vezi sa apelantovim navodima po kojim „sud mora razmotriti zakonitost pritvora u najširem smislu i što je moguće prije, te da je potpuno neprihvatljivo da sud ovakvim tretiranjem žalbi apelantove odbrane teret dokazivanja praktično prebacuje na samog apelanta“, čime je povrijedio njihova prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu „značajno manje”od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Općinski sud na pretresu održanom pred tim sudom dao mogućnost da se apelanti, njihov branilac i tužilac dodatno izjasne povodom prijedloga apelanata o određivanju i produženju mjere pritvora. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant, u skladu sa relevantnim odredbama ZKPFBiH, mogao i da jeste podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen njihov prijedlog za ukidanje mjere pritvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantu nije prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
54. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja i morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
55. Ustavni sud ukazuje na to da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31).
56. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora utvrditi da li su se javne vlasti osporenim ponašanjem donoseći rješenja kojim se zabranjuju posjete za vrijeme trajanja mjere pritvora, odnosno zabranom korištenja telefona umiješale u pravo apelanta na poštovanje njegovog privatnog i porodičnog života i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
57. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se zahtjev za poštovanje privatnog života automatski ograničava u mjeri u kojoj pojedinac sam dovede svoj privatni život u dodir s javnim životom ili u tijesnu vezu s drugim zaštićenim interesima.
58. Dalje, Ustavni sud smatra da činjenica da se apelantu zabranjuju posjete za vrijeme trajanja mjere pritvora, odnosno određuje zabrana korištenja telefona nesporno predstavlja miješanje javne vlasti u njihovo pravo na privatni život, u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora utvrditi opravdanost ovog miješanja, u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
59. Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 158. ZKPFBiH predviđeno da :„(1) Po odobrenju sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje i pod njegovim nadzorom ili nadzorom osobe koju on odredi, pritvorenika imaju pravo posjećivati, u okviru kućnog reda, bračni, odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, a na njegov zahtjev - ljekar i druge osobe. Pojedine posjete se mogu zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati šteta za vođenje postupka. (....) (4) Pritvorenik ne može koristiti mobitel, ali ima pravo, u skladu s kućnim redom, a pod nadzorom uprave pritvora, o svom trošku obavljati telefonske razgovore. Uprava pritvora u tu svrhu pritvorenicima obezbjeđuje potreban broj javnih telefonskih priključaka. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija ili predsjednik vijeća mogu zbog razloga sigurnosti ili postojanja nekog od razloga iz člana 146. stav 1. tač. od 1. do 3. ovog zakona, rješenjem ograničiti ili zabraniti zatvoreniku korišćenje telefona. (....)“. Dakle, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanta na privatni i porodični život propisano zakonom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je ZKPFBiH javno objavljen u službenom glasilu, da je njegov tekst jasan, pristupačan i predvidiv i time su zadovoljeni i ostali elementi zakonitog miješanja u pravo apelanata iz člana 8. Evropske konvencije.
60. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora pritiscima društvenih potreba i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
61. Ustavni sud zapaža da je cilj koji se želi postići mjerama ograničavanja prava i sloboda apelanta kad se ocjeni da je to nužno u krivičnom postupku, što jeste zakonit cilj u demokratskoj državi. Pri ostvarivanju tog cilja neophodno je, međutim, postići razuman odnos proporcionalnosti između tog zakonitog cilja, s jedne strane, te zaštite prava na privatni i porodični život, s druge strane. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je zakonom zagarantirano da prava i slobode mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha zakonitog provođenja krivičnog postupka. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud smatrao da sama svrha istražnog postupka može biti adekvatno ostvarena ako bi se dopustilo da se, uz ostale dokaze koji su korišteni, zabrane posjete i korištenje mobilnog telefona za vrijeme dok je apelant u pritvoru, a što je u skladu s relevantnim odredbama ZKPFBiH. Ustavni sud zaključuje da u tom smislu zabrane posjeta i korištenja telefona, predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava, kao i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i mira, s jedne strane, i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni život, tim prije što se radi o mjeri za koju je Općinski sud utvrdio da je neophodna u konkretnom istražnom postupku. Ustavni sud, stoga, zaključuje da zbog zabrane posjete apelantu u vrijeme trajanja pritvora kao i zabrana korištenja telefona čime bi se spriječila mogućnost utjecaja na kvalitet provođenja istražnih radnji i dokaznog postupka nije povrijeđeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije.
62. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
63. U vezi sa apelantovim pozivanjem na kršenje prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je i ovaj prigovor ostao bez potrebnog obrazloženja, kako bi se mogao ispitati, pa iz tog razloga, budući da iz osporenih rješenja ne proizlazi ništa što bi eventualno moglo pokrenuti pitanje kršenja navedenog prava, apelantovo pozivanje na kršenje navedenog prava Ustavni sud smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH kada osporena rješenja o produženju pritvora sadrže dovoljne i razumne razloge za zaključak da je apelantu opravdano produžiti pritvor prema navedenom zakonskom osnovu.
65. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zato što je miješanje javnih vlasti u ovo apelantovo pravo tokom boravka u pritvoru bilo zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, pri čemu je u okolnostima konkretnog slučaja ostvarena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja u apelantovo pravo i zakonitog cilja kojem se težilo.
66. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo ni do kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada je pozivanje na kršenje navedenih prava ostalo bez potrebnog obrazloženja i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost ovih prigovora.
67. Na osnovu člana 59. stav (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman