Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2586/16 (M. Đ., M. S. i N. B.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2586/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2586/16, rješavajući apelacije Milorada Đukanovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milorad Đukanović, Milorad Sekulić i Nedeljko Bujić, protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 199243 16 Gž od 26. aprila 2016. godine;
Nejla Ahmetspahić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 200151 13 Gž od 20. juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2586/16
1. Milorad Đukanović, Milorad Sekulić i Nedeljko Bujić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 15. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 199243 16 Gž od 26. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su apelanti smetali tužitelje (M. P., N. R., Z. N. i M. M.) u posljednjoj mirnoj državini prava prolaza pješice i motornim vozilima njihovim privatnim putem, prava prelaza preko mosta na kanalu koji povezuju njihovo zemljište sa javnim glavnim putem ulicom Tarasa Ševčenka, na način što su 17. avgusta 2014. godine u ranim jutarnjim satima, protivno znanju, volji i odobrenju tužitelja, uz pomoć mehanizacije skinuli uvaljani dio šljunka, izvadili tri betonske cijevi, oštetili ih i položili na zemlji tužitelja M. P., a preostale dvije cijevi polomili i ostavili u kanalu i tako onemogućili prolaz tužiteljima i članovima njihovog domaćinstva do njihovih imanja – zemljišta. Također, naloženo je apelantima da uspostave stanje državine kakvo je bilo u času smetanja, tj. da tužiteljima i članovima njihovog porodičnog domaćinstva omoguće nesmetan prolaz pješice i motornim vozilima putem i prelaz preko mosta, odnosno da naprave potpuno isti most preko kanala kakav je bio u času smetanja koji će povezati njihovo zemljište sa javnim – glavnim putem, te je apelantima zabranjeno da ubuduće na isti ili sličan način ometaju tužitelje u mirnoj i faktičkoj državini u vršenju prava prolaza pješice i motornim vozilima njihovim privatnim putem i prava prolaza preko mosta na kanalu, koji povezuje njihova imanja – zemljište sa javnim glavnim putem.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su tužitelji vlasnici i posjednici nekretnina (pobliže opisane u obrazloženju osporene presude), a da bi došli do istih koristili su svoj put, širine pet metara koji povezuje nekretnine tužitelja sa javnim putem. Nadalje, utvrđeno je da navedeni putni pravac razdvaja kanal, kojim protiču oborinske i podzemne vode, te da su tužitelji bili primorani preko kanala napraviti prelaz – most, na način što je u kanal položeno pet betonskih cijevi dužine od po jedan metar, promjera 800 mm, koje su zasute šljunkom i koji je potom uvaljan. Također, konstatovano je da su apelanti 17. avgusta 2014. godine, bez znanja i odobrenja tužitelja, uz pomoć mehanizacije, skinuli uvaljani dio šljunka, izvadili tri betonske cijevi, koje su tom prilikom oštećene, dok su preostale dvije cijevi polomili i ostavili u kanalu. S tim u vezi, konstatovano je da apelanti tvrde da su navedene radnje preduzeli da bi zaštitili svoju imovinu od plavljenja, a da su tužitelji nezakonito u kanal postavili cijevi. Shodno tome, zaključeno je da u slučaju da je imovina apelanata bila ugrožena zbog opasnosti od poplava, oni su trebali svoja prava ostvarivati pred nadležnim Odjeljenjem Opštine Laktaši, a ne samovlasno vaditi cijevi iz kanala. Osim toga, zaključeno je da ovakav čin predstavlja smetanje državine kojim se mijenja dotadašnje stanje državine.
2. AP-2621/16
3. Nejla Ahmetspahić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Enes Džafić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 200151 13 Gž od 20. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi (M. T.) smetao apelanticu u zadnjem faktičkom posjedu nekretnine (pobliže opisana u izreci prvostepenog rješenja), tako što je 15. maja 2011. godine ušao u posjed apelantice, te u njenom posjedu iskopao rupu da bi postavio kolac, te od tog kolca do kraja pristupnog puta, tj. do svoje parcele razvukao konopac, a na način da obilježi odnosno proširi svoju parcelu na štetu apelantice, te da se naloži tuženom da se uzdrži da na ovaj ili sličan način uznemirava apelanticu u posjedu njene nekretnine.
4. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da posjed apelantice i posjed tuženog razdvaja drvena ograda, te da su na osnovu fotografija i uviđaja na licu mjesta vidljivi usjeci, kao tragovi točkova na putu, koji je posjed apelantice. Nadalje, konstaovano je da nije osporeno da je tim putem prošao bager koji je istisnuo zemlju prema drvenoj ogradi, koja je usljed toga oštećena i pomjerena u posjed tuženog. Također, konstatovano je da prilikom uviđaja na licu mjesta nije zatečen konopac, već drveni štap visine 10 cm uz drvenu ogradu udaljenosti 20 cm od ograde, koji je postavio punomoćnik apelantice da bi označio mjesto gdje je bio postavljen drveni kolac. Shodno tome, zaključeno je da radnje tuženog nemaju obilježja smetanja posjeda, jer nisu usmjerene na sprečavanje ili ograničavanje apelantice u njenom mirnom posjedu nekretnina. Isto tako, zaljučeno je da postojanje svijesti tuženog da time mijenja posjedovno stanje nije utvrđeno, jer on ničim nije izrazio volju da zadrži posjed 20 cm od ograde, gdje je bio postavljen konopac na dijelu oštećene drvene ograde uz put. S tim u vezi, konstatovano je da apelantica, kao posjednik nije spriječena da na dotadašnji način vrši faktičku vlast na predmetnim nekretninama, odnosno da nisu ispunjeni uslovi za sudsku zaštitu. Prema tome, utvrđeno je da apelantica nije dokazala da joj je posjed oduzet ili promjenjen, što je jedan od uslova za pružanje sudske zaštite, pa se samim tim ne može ni naložiti uspostava ranijeg posjedovnog stanja.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2586/16.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman