Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2851/14 (V. K.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zakup
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Isplata duga
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 446
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2851/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2851/14, rješavajući apelaciju Vanje Kragulja, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vanje Kragulja podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P037635 14 Rev od 16. aprila 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 037635 13 Gž od 10.
decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 037635 07 P od 29. maja 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vanja Kragulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Advokatska firma „Sajić“ o.d. iz Banje Luke, podnio je 17. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 037635 14 Rev od 16. aprila 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 037635 13 Gž od 10. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 037635 07 P od 29. maja 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog „Palasa“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. novembra 2016. godine, tuženi 11. novembra 2016. godine, Osnovni sud 15. novembra 2016. godine, a Okružni sud 16. novembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 037635 07 P od 29. maja 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda 71 0 P 037635 13 Gž od 10. decembra 2013. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju i davanje u zakup poslovnog prostora u objektu Hotela „Palas“ u Banjoj Luci, koji je zaključen 22. septembra 1987. godine između apelantovog pravnog prednika Tahire Kragulj i pravnog prednika tuženog HURO „Kontinental” Banja Luka OOUR Hotel „Bosna”, zbog neispunjenja ugovorne obaveze od strane tuženog i da se tuženi obaveže da apelantu, na ime vraćanja onog što je u ispunjenju ugovora primio od apelanta, isplati novčani iznos od 37.896,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu na ime naknade izmakle koristi zbog neispunjenja ugovorne obaveze isplati novčani iznos od 43.720,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da su apelantov pravni prednik (apelantova majka) i HURO ,,Kontinental“ OOUR Hotel „Bosna“ Banjaluka 22. septembra 1987. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju i davanje u zakup poslovnog prostora u objektu Hotela ,,Palas“ u Banjoj Luci. Tim ugovorom se HURO „Kontinental“ OOUR Hotel „Bosna“ Banjaluka obavezao izgraditi poslovni prostor broj 3, površine 24 m , do 1. aprila 1988. godine, te po dobijanju upotrebne dozvole navedeni prostor predati u zakup apelantovoj majci, a ona se obavezala uplatiti iznos od 14.400.000,000 tadašnjih dinara koji se imao smatrati plaćenom zakupninom za period od 17,5 godina. Apelantova majka je svoju ugovornu obavezu ispunila i uplatila navedeni iznos, a poslovni prostor, opisan ugovorom, nije nikada sagrađen.
7. Iz obrazloženja presuda dalje proizlazi da je pravni prednik tuženog - Mješovito preduzeće Hotel-Casino „Palace“ d.o.o. Banjaluka osnovan Odlukom preduzeća HUTDP „Kontinental“ Banjaluka broj 1381/90 od 30. maja 1990. godine (kao jednog od osnivača, sa osnivačkim ulogom od 47% - drugi osnivač je bilo Dioničarsko društvo „SLOTS 4“ US inc. Arizona 85251 USA, sa osnivačkim ulogom od 53%) i upisan u sudski registar na osnovu Rješenja Osnovnog suda udruženog rada u Banjoj Luci broj U/I 1047/90 od 17. avgusta 1990. godine, uz konstataciju da osnivači ne odgovaraju za obaveze tog preduzeća svojom imovinom. Nadalje, Rješenjem Osnovnog suda broj U/I-1974/96 od 9. avgusta 1996. godine prihvaćena je i upisana statusna promjena tuženog, tako da je upisan kao Osnovno državno hotelsko-ugostiteljsko-turističko preduzeće „Palas“ p.o. Banjaluka. Nakon provedenog postupka privatizacije tuženi je Rješenjem Osnovnog suda broj U/I-1659/01 od 8. oktobra 2001. godine upisan kao Hotel ,,Palas“ a.d. Banjaluka. Zatim, na osnovu Odluke Radničkog savjeta Hotelskog ugostiteljskog turističkog društvenog preduzeća (HUTDP) „Kontinental“ Banjaluka broj 1041/91 od 13. juna 1991. godine izvršena je statusna promjena - podjela tog preduzeća na osam preduzeća u društvenoj svojini (član 4 odluke) koja, prema odredbi člana 21 stav 1 te odluke, solidarno odgovaraju za obaveze preduzeća od kojeg su nastali, a koje je brisano iz sudskog registra Rješenjem Osnovnog suda udruženog rada Banjaluka broj U/1-1648/91 od 16. jula 1991. godine. Njegova sredstva, prava i obaveze su prešli na osam novoosnovanih preduzeća, i to: Hotelsko ugostiteljsko društveno preduzeće (u daljnjem tekstu: HUTDP) Hotel ,,Bosna“ Banja Luka p.o., HUTDP „Motel Internacional“ Banja Luka, Ugostiteljsko turističko društveno preduzeće (u daljnjem tekstu: UTDP) „Banjalučka pivnica“ Banja Luka p.o., UTDP „Beograd“ Banjaluka p.o., Društveno preduzeće Banjsko rekreacioni centar ,,Šeher“ Banja Luka p.o., UTDP „Putnik“ Banja Luka p.o., UTDP „Zora turist“ Banjaluka p.o. i UTDP „Central-tours“ Banja Luka p.o.
8. Iz obrazloženja presuda zatim proizlazi da je tuženi dopisom od 30. marta 2001. godine obavijestio apelantovog oca da ga je početkom 2000. godine preduzeće MDP Hotel „Bosna“ Banja Luka obavijestilo o postojanju ugovora o zakupu neizgrađenih poslovnih prostora i obavezi da tuženi riješi odnos sa zakupcima po tim ugovorima na način da im preda izgrađeni poslovni prostor ili da ih adekvatno obešteti. Nadalje proizlazi da su 21. juna 2004. godine tuženi i Grad Banja Luka zaključili ugovor o regulisanju imovinskih odnosa i naknadi štete u vezi sa izgradnjom Trga Krajine, na osnovu kojeg je tuženom, zbog porušene željezne konstrukcije kao sastavnog dijela zgrade Hotela „Palas“, u kojem je trebalo izgraditi sporne poslovne prostore, i zauzetog zemljišta, površine 425,52 m , isplaćena naknada u iznosu od 700.542,40 KM, a tuženi je garantovao da na tom zemljištu nema tereta i prava trećih lica. Takođe je utvrđeno da je apelant pokrenuo predmetni spor tužbom podnesenom 13. septembra 2007. godine.
9. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni i Okružni sud su odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tuženi nije pravni sljednik preduzeća s kojim je apelantova majka zaključila ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju i davanje u zakup poslovnog prostora u objektu Hotela „Palas“ u Banjoj Luci, te da nije ni preuzeo dug ovog preduzeća u smislu odredbe člana 446 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 94/04, u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P037635 14 Rev od 16. aprila 2014. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.
11. Vrhovni sud je smatrao da su Osnovni i Okružni sud pravilno primijenili materijalno pravo odbijajući apelantov tužbeni zahtjev.
12. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da se u predmetnoj pravnoj stvari apelantov tužbeni zahtjev odnosi na raskid ugovora o udruživanju sredstava i zakupu poslovnog prostora koji je apelantova majka 22. septembra 1987. godine zaključila s preduzećem HURO „Kontinental“ Banja Luka OOUR „Hotel Bosna“ Banja Luka za poslovni prostor koji je trebao biti izgrađen u zgradi Hotela „Palas“ u Banjoj Luci, vraćanje uplaćenih sredstava i isplatu izmakle koristi koja bi bila ostvarena da je ugovor realizovan. Dalje je ukazano da je, nakon zaključenja predmetnog ugovora, 1990. godine, kako je utvrđeno u postupku pred Osnovnim i Okružnim sudom, osnovano novo preduzeće Hotel-Casino „Palace“ d.o.o. Banja Luka, pravni prednik tuženog, čiji su osnivači bili preduzeće s kojim je apelantova majka zaključila sporni ugovor i Dioničarsko društvo „SLOTS 4“ US inc. Arizona 85251 USA. Nakon toga, preduzeće HURO „Kontinental“ Banja Luka je 1991. godine izvršilo organizacionu i statusnu promjenu podjelom u skladu sa odredbom člana 187a stav 3 Zakona o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. 77/88, 40/89 46/90 i 61/90), koji je tada bio na snazi, tako da je osnovano i upisano osam preduzeća (među kojima nije pravni prednik tuženog) koja, prema odluci HURO „Kontinental“ Banja Luka, solidarno odgovaraju za obaveze tog preduzeća koje je prestalo da postoji brisanjem iz sudskog registra. Pravni prednik tuženog je 1996. godine dobio status državnog preduzeća, što je upisano u sudski registar, a nakon sprovedenog postupka privatizacije 2001. godine upisan je u taj registar kao akcionarsko društvo.
13. Vrhovni sud je dalje ukazao da iz navedenog proizlazi da su pravni sljednici preduzeća s kojim je apelantova majka zaključila predmetni ugovor osam preduzeća koja su nastala njegovom podjelom 1991. godine, te da tuženi nije pravni sljednik tog preduzeća, slijedom čega prava i obaveze iz ugovora od 22. septembra 1987. godine nisu, univerzalnom sukcesijom, prenesena na tuženog, kako su, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, već na osam naprijed spomenutih preduzeća. Stoga, apelant po tom osnovu, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne može s uspjehom postaviti tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog za raskid ugovora i zahtjeve koji predstavljaju pravnu posljedicu raskida - vraćanje datog (član 132 stav 2 ZOO) i naknadu štete u vidu izmakle koristi iz člana 189 ZOO jer u pogledu tog ugovora nije u materijalno-pravnom odnosu s tuženim.
14. Apelantov revizioni navod da je sporni odnos među strankama raspravljen uz pogrešnu primjenu odredbe člana 446 ZOO koja govori o preuzimanju duga, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim. Istaknuto je da se prema odredbi člana 446 ZOO preuzimanje duga vrši ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac. Ovim ugovorom ostvaruje se promjena dužnika tako da obligacija u kojoj se vrši ta promjena ostaje u svemu neizmijenjena, osim što na mjestu dužnika u tu obligaciju stupa neko drugo lice. Ovim sporazumom dužnika s trećim licem je, u pravilu, moguće da neko treće lice preuzme bilo koji dužnikov dug. Za formu ovog ugovora važe opšta pravila obligacionog prava, ali ukoliko se sporazumom dužnika i trećeg lica na njega prenosi dug čiji je izvor u nekom ugovoru, koji po zakonu mora da se zaključi u određenoj formi, onda i sporazum o preuzimanju duga mora da se zaključi u toj istoj formi. Da bi sporazum o preuzimanju duga proizveo prelaz duga s dužnika na treće lice neophodno je da povjerilac na to pristane i taj pristanak je konstitutivni element ugovora o preuzimanju duga. Stoga bi za osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva po ovom zakonskom osnovu bilo neophodno da su tuženi i preduzeće s kojim je apelantova majka zaključila predmetni ugovor zaključili ugovor o preuzimanju duga, ali i da je apelantova majka kao povjerilac (ili apelant kao njen pravni sljednik) na to pristala (član 446 stav 1 ZOO). Međutim, iz dopisa tuženog od 30. marta 2001. godine, koji je izveden kao dokaz u prilog apelantovoj tvrdnji da je tuženi preuzeo dug po ugovoru od 22. septembra 1987. godine, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne proizlazi da su tuženi i MDP Hotel „Bosna” Banjaluka, kao jedan od pravnih sljednika preduzeća s kojim je zaključen sporni ugovor, zaključili ugovor o preuzimanju duga čija se isplata traži u predmetnom postupku, niti da se tužilac (apelant) s tim saglasio. Takvog ugovora (o preuzimanju duga) nema u pisanoj formi, a samo takav bi bio valjan jer je i izvor obaveze - ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju i davanje u zakup poslovnog prostora zaključen u pisanoj formi, kako propisuje odredba člana 11 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list“ SRBiH, br. 33/77, 2/87 i 30/90).
15. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja da je u konkretnom slučaju došlo do preuzimanja duga, koju je zasnivao na odredbi člana 387 stav 2 ZOO koja govori o prekidu zastarijevanja posrednim priznanjem duga učinjenog: davanjem otplate, plaćanjem kamate ili davanjem osiguranja, što nije konkretan slučaj. Istaknuto je da se preuzimanje ispunjenja vrši ugovorom između dužnika (u konkretnom slučaju to bi bilo preduzeće s kojim je apelantova majka zaključila ugovor) i nekog trećeg (u konkretnom slučaju bi to bio tuženi) kojim se ovaj obavezuje prema dužniku da ispuni njegovu obavezu prema njegovom povjeriocu (u konkretnom slučaju apelantu), kako propisuje odredba člana 453 ZOO, ali - shodno odredbi stava 3 istog člana - taj preuzimalac ispunjenja ne preuzima dug, niti pristupa dugu i povjerilac nema nikakvo pravo prema njemu. Stoga, apelantova reviziona tvrdnja da je „nesporno da je tuženi preuzeo ispunjenje ugovorene obaveze prema apelantu“, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije mogla ishoditi drugačiju odluku.
16. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da, i pod uslovom da je tuženi po nekom osnovu (na primjer na osnovu odredbe člana 452 ZOO, jer je nesporno da je novčani iznos koji je uplatila apelantova majka u ispunjenju predmetnog ugovora prešao u imovinu tuženog - uložen za sanaciju Hotela ,,Palas“) dužan apelantu vratiti dato, to potraživanje je zastarjelo, kako je istakao tuženi u odgovoru na tužbu i tokom postupka. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da zastarjelost počinje da teče prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije drugačije propisano i nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog roka (član 360 stav 2 ZOO). U dvostranom ugovoru, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu druga strana može, ako nije drugačije određeno, da zahtijeva ispunjenje obaveze ili pod uslovima predviđenim u članu od 125 do 132 ZOO da raskine ugovor prostom izjavom ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu. Povjerilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskida ugovor dužan je da to saopšti dužniku bez odgađanja (član 130 ZOO). Raskidom ugovora obje strane se oslobađaju svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete. Ovakve posljedice raskida ugovora regulisane su odredbama člana 132 ZOO. U konkretnom slučaju, saglasno zaključenom ugovoru od 22. septembra 1987. godine, poslovni prostor o kojem je riječ, trebao je da bude izgrađen i predat u posjed apelantovoj majci u zakup 1. aprila 1988. godine. Tuženi (odnosno njegov pravni prednik) osnovan je i upisan u sudski registar 17. avgusta 1990. godine, kada je stekao pravni subjektivitet. Dakle, već 2. aprila 1988. godine je majka tužioca stekla pravo da zahtijeva ispunjenje ugovora ili raskid zbog neispunjenja, a od tuženog kao pravnog lica na koje je prešao dio imovinske cjeline iz koje proizlazi dug (član 452 ZOO) od 17. avgusta 1990. godine. Od tada je počeo da teče petogodišnji, odnosno kasnije, saglasno odredbi člana 34 Zakona o izmjenama i dopunama ZOO („Službeni glasnik RS“ broj 17/93) desetogodišnji rok zastare iz člana 371 ZOO, koji je istekao 2002. odnosno 2004. godine, pa i kada se uzme da zastarijevanje, u smislu odredbe člana 383 ZOO (zbog trajanja rata i stanja neposredne ratne opasnosti), nije teklo u periodu od 15. aprila 1992. do 19. juna 1996. godine. U konkretnom slučaju apelant nije tražio ispunjenje ugovora, ni njegov raskid u ovom, zakonom propisanom, roku zastarjelosti. Eventualna usmena ili pisana obraćanja tuženom u tom pravcu (na koja se poziva) nisu mogla uzrokovati prekid zastarijevanja, kako proizlazi iz odredbe člana 391 ZOO. Tužbu je podigao tek 13. septembra 2007. godine. U takvoj situaciji, kada je apelantovo potraživanje (kao povjerioca) zastarjelo i kada dužnik više nije dužan da izvrši ugovornu obavezu (član 360 ZOO), apelant ne može raskinuti ugovor zbog neizvršenja (i pod uslovom da je tuženi pasivno legitimisan u odnosu na ovakav zahtjev, a nije - kako je već prethodno utvrđeno), niti tražiti vraćanje datog i naknadu štete uzrokovane neispunjenjem ili raskidom ugovora.
17. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da okolnost da je tuženi, kako tvrdi apelant, s nekim drugim licima drugačije riješio odnose povodom sličnih ugovora nije od uticaja na rješenje ovoga spora, kao ni ugovor o regulisanju imovinskih odnosa i naknadi štete u vezi sa izgradnjom Trga Krajine koji je 21. juna 2004. godine tuženi zaključio s Gradom Banjaluka.
18. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija neosnovana.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da je osporenim odlukama pogrešno ocijenjeno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da je pogrešno stanovište sudova da je za preuzimanje duga neophodna pisana forma jer se, prema njegovom mišljenju, „ugovor o preuzimanju duga može zaključiti i prostom saglasnošću volja ugovornih strana“. Pored toga, apelant je ukazao na činjenicu da je Grad Banja Luka tuženom isplatio određeni iznos novca radi izgradnje Trga Krajine na mjestu gdje je trebalo da se izgradi predmetni poslovni prostor, te smatra da je tuženi time preuzeo ispunjenje ugovorne obaveze prema apelantu. Smatra da presude ne sadrže obrazloženja koja bi zadovoljavala standarde Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su naveli da u cijelosti ostaju pri razlozima datim u obrazloženju svojih presuda, isključujući bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene materijalnopravnih propisa na apelantovu štetu. Prema njihovom stanovištu, apelantovi navodi ni u kojem slučaju ne dovode u pitanje ispravnost i zakonitost donesene odluke.
21. Tuženi je naveo da su sudovi u osporenim odlukama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da u tom smislu primjena relevantnih propisa nije bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih garancija bila na apelantovu štetu. Tuženi je, takođe, ukazao da je Ustavni sud, odlučujući o apelaciji J. Č., podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda u parnici protiv istog tuženog, a koja je pokretala isto činjenično i pravno pitanje, donio Odluku broj AP 2930/13 od 10. oktobra 2016. godine kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Ugovor o preuzimanju duga Član 446.
(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac.
(2) O zaključenom ugovoru može povjerioca izvijestiti svaki od njih, i svakome od njih može povjerilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga.
(3) Pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.
(4) Ugovarači, kao i svaki od njih posebno, mogu pozvati povjerioca da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako se povjerilac u određenom roku ne izjasni, smatra se da nije dao svoj pristanak.
(5) Ugovor o preuzimanju duga ima dejstva ugovora o preuzimanju ispunjenja za vrijeme dok povjerilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, kao i ako on odbije da da pristanak.
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 037635 14 Rev od 16. aprila 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija presude redovnih sudova, tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na raskid ugovora i naknadu štete, dakle, da se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta i tuženog, te da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi.
32. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant kršenje prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u vezi sa suštinskim apelantovim zahtjevom, a to je zahtjev kojim je apelant tražio raskid ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora koji je zaključila njegova pravna prednica - majka 22. septembra 1987. godine s HURO „Kontinental“ Banja Luka i vraćanju datog u ispunjenju ugovora u iznosu od 37.896,23 KM, kao i naknadu štete u iznosu od 43.720,62 KM, dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu činjeničnih utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda zaključili da, suprotno apelantovoj tvrdnji, tuženi nije od drugog preduzeća, MDP Hotel „Bosna“ Banja Luka kao jednog od pravnih sljednika HURO „Kontinental“ Banja Luka, preuzeo dug po ugovoru od 22. septembra 1987. godine u odnosu na apelanta pod uslovima propisanim članom 446 ZOO. S tim u vezi, redovni sudovi su jasno, na tri instance, ukazali da je za osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva protiv tuženog bilo neophodno da su tuženi i MDP Hotel „Bosna“ Banja Luka, kao jedan od pravnih sljednika HURO „Kontinental“ Banja Luka, zaključili ugovor o preuzimanju duga, ali i da je apelant kao povjerilac na to pristao (član 446 ZOO). Vrhovni sud je, takođe, zaključio da iz dopisa tuženog od 30. marta 2001. godine, za koji je apelant tvrdio da je dokaz da je tuženi preuzeo dug, ne proizlazi da su tuženi i MDP Hotel „Bosna“ Banja Luka zaključili ugovor o preuzimanju duga iz osnova spornog ugovora o zakupu poslovnog prostora, niti da se apelant s tim saglasio u vrijeme zaključenja takvog ugovora shodno odredbama člana 446 ZOO. Stoga su redovni sudovi zaključili da apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog nije osnovan jer apelant u pogledu ugovora od 22. septembra 1987. godine nije u materijalnopravnom odnosu s tuženim, pa stoga ni pasivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje apelant ni u apelaciji ne osporava, i relevantne odredbe člana 446 ZOO na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, zbog čega proizlazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Ovakvo stanovište je Ustavni sud zauzeo i u predmetu broj AP 2930/13 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2930/13 od 10. oktobra 2016. godine), na koji je ukazao i tuženi u odgovoru na apelaciju. U navedenom predmetu Ustavni sud je razmatrao apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda u parnici protiv istog tuženog koja je pokretala isto činjenično i pravno pitanje u vezi sa apelantkinjinim zahtjevom kojim je tražila raskid ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora koji je zaključila 1987. godine s HURO „Kontinental“ Banja Luka i naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obaveze, te je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni člana 446 ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 446 ZOO kada su utvrdili da na strani tuženog ne postoji pasivna legitimacija, niti relevantne odredbe ZOO o zastarjelosti kada je riječ o zaključku Vrhovnog suda o prigovoru zastare koji je tuženi istakao, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje.
35. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni odredbe člana 446 ZOO, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman