Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-421/14 (D. G.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-421/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 421/14, rješavajući apelaciju Dušana Grujčića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Dušana Grujčića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 I 026486 12 Gž od 18. novembra 2013. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Dušanu Grujčiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Dušanu Grujčiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Grujčića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 I 026486 12 Gž od 18. novembra 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 026486 07 (stari broj 077- 0-I-07-00-1951) od 2. oktobra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dušan Grujčić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kog zastupa Udruženje za zaštitu prava iz oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ Banjaluka, podnio je 23. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 I 026486 12 Gž od 18. novembra 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 I 026486 07 I (stari broj 077-0-I-07-00-1951) od 2. oktobra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od „Mittal rudnici“ d.o.o. Prijedor kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 8. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. novembra 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 5. novembra 2007. godine protiv izvršenika podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažnog rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske – Republički inspektorat rada – Odjeljenje Prijedor (u daljnjem tekstu: upravni organ) broj 05/5.1.2.-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine, radi naplate duga od 42.644,28 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka sa računa izvršenika na račun apelanta.

6. Osnovni sud je zaključkom od 24. januara 2011. godine pozvao apelanta da uredi prijedlog za izvršenje.

7. Apelant je 31. januara 2011. dostavio podnesak Osnovnom sudu kojim je „precizirao prijedlog za izvršenje“.

8. Osnovni sud je Rješenjem broj 77 0 I 026486 07 I (stari broj 077-0-I-07-00-1951) od 2. oktobra 2012. godine prijedlog apelanta za donošenje rješenja o izvršenju odbio kao neosnovan.

9. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je uvidom u rješenje upravnog organa od 17. decembra 2004. godine utvrdio da je navedenim rješenjem u postupku inspekcijskog nadzora naloženo izvršeniku otklanjanje utvrđenih nepravilnosti koje se tiču isplate neisplaćenih plata radnicima, naknada plata i drugih davanja iz radnog odnosa, uplata neizmirenih doprinosa, obračun otpremnina, dužinu otkaznog roka, prava radnika za vrijeme trajanja otkaznog roka i utvrđivanje visine plata. Predmetno rješenje, kako je zaključio Osnovni sud, ne glasi na ispunjenje novčanih obaveza, tj. istim nije naloženo izvršeniku da izvrši isplatu novčanog potraživanja na ime glavnog duga u visini od 42.644,28 KM a kako je to navedeno u prijedlogu za izvršenje.

10. Osnovni sud je dalje istakao da je odredbom člana 23 Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZIP) regulisano da su izvršne isprave „izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno“. Dalje je istaknuto da je članom 27 ZIP-a propisano „da bi izvršna isprava bila podobna za izvršenje neophodno je da su u njoj naznačeni tražilac izvršenja, izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveza“. U konkretnom slučaju, rješenje organa uprave kog je apelant označio kao izvršnu ispravu ne glasi na ispunjenje novčane obaveze i ne može biti podobno kao izvršna isprava za određivanje i sprovođenje izvršenja. Apelant je svoje potraživanje zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke a nalaz vještaka ne predstavlja izvršnu ispravu na osnovu koje bi se moglo tražiti i dozvoliti izvršenje.

11. Kao izvršni naslov, pojašnjava Osnovni sud, izvršna isprava predstavlja materijalnopravno ovlašćenje za vođenje postupka i shodno odredbama ZIP-a iz izvršne isprave proističe dužnost suda da na prijedlog ovlašćenog subjekta – tražioca izvršenja dozvoli i provede izvršenje, pa shodno navedenom u izvršnoj ispravi treba da budu navedeni sadržina, obim i vrsta potraživanja. Međutim, da bi odluka donesena u upravnom postupku mogla biti podobna za pokretanje izvršnog postupka utvrđeno je da ona mora glasiti na ispunjenje novčane obaveze, da bi se tačno znala visina potraživanja tražioca izvršenja, kako to podrazumijeva odredba člana 27 stav 1 ZIP-a. Na kraju, Osnovni sud zaključuje da shodno odredbi člana 22 ZIP-a nema izvršenja bez valjanog pravnog i izvršnog naslova a izvršenje se smije dopustiti i provesti samo kada postoji potraživanje koje je dokazano.

12. Cio spis je 14. novembra 2012. godine dostavljen Okružnom sudu na odlučivanje o izjavljenoj žalbi apelanta.

13. Okružni sud je Rješenjem broj 77 0 I 026486 12 Gž od 18. novembra 2013. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio Rješenje Osnovnog suda broj 77 0 I 026486 07 I (stari broj 077-0-I-07-00-1951) od 2. oktobra 2012. godine.

14. U obrazloženju rješenja Okružni sud je citirao odredbe čl. 22 i 23 stav 1 ZIP-a te istakao da rješenje organa uprave, koje je priloženo uz prijedlog za izvršenje i na koje se apelant pozvao u prijedlogu za izvršenje, ne glasi na isplatu potraživanja koje apelant kao tražilac izvršenja traži da se naplati prinudnim putem i nema svojstvo izvršne isprave na osnovu koje sud određuje izvršenje, kako je to pravilno konstatovao i prvostepeni sud. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od Osnovnog i Okružnog suda. Naime, apelant problematizuje primjenu odredbe člana 23 stav 1 tačka 2 ZIP-a, tvrdeći da rješenje od 17. decembra 2004. godine ima karakter izvršne isprave, te da je prvostepeni sud mogao dozvoliti izvršenje na osnovu navedenog upravnog rješenja. U suštini, apelant smatra da je dokazao osnovanost svog prijedloga za donošenje rješenja o izvršenju, te da su Osnovni i Okružni sud u osporenim odlukama odbili njegov zahtjev proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili pravo na pravično suđenje i imovinu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je na kraju istakao da je postupak pokrenut prije više od šest godina i da je došlo do povrede prava na „suđenje u razumnom roku“ te smatra osnovanim zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje „uzimajući u obzir opštepoznatu preopterećenost sudova sa starim i zaostalim predmetima“ te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14) relevantne odredbe glase: ¸ Hitnost i redoslijed postupanja Član 5.

(1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2)Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Rokovi za postupanje Član 15.

Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

Primjena odredaba drugih zakona Član 21.stav 1 (1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno. Osnove za određivanje izvršenja Član 22.

Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Izvršna isprava Član 23.

(1) Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje, 2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno, 3) izvršna notarska isprava, 4) druga isprava koja je zakonom određena kao izvršna isprava.

(2) Pod izvršnom ispravom iz stava 1. ovog člana smatra se svaka takva isprava donesena u Bosni i Hercegovini.

Podobnost izvršne isprave za izvršenje Član 27.

(1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

(2) Ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.

(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana sud će predloženo izvršenje odrediti uz uslov da izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obavezu.

(4) Odredbe st. 2. i 3. ovog člana ne primjenjuju se u postupku izvršenja na osnovu izvršne isprave notara.

Prijedlog za izvršenje Član 36. stav 1.

(1)Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba sprovesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za sprovođenje izvršenja.

Član 21.stav 1 (1)U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

18. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantna odredba glasi: Član 217.stav 4.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 77 0 I 026486 12 Gž od 18. novembra 2013. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 30. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – dužina postupka

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

a) Relevantni principi

25. Ustavni sud ističe da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, pitanje da li je postupak trajao „u razumnom roku“ mora ocijeniti u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja i uzimanjem u obzir sljedećih kriterijuma: složenosti predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

26. Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

27. Konačno Evropski sud je ukazao da se sa izvršnim postupkom, zbog same njegove naravi, treba postupati ekspeditivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Comingersoll S.A. protiv Portugala [GC], br. 35382/97, stav 23., ECHR 2000-IV).

b) Period koji se uzima u obzir

28. Ustavni sud konstatuje da je apelant 5. novembra 2007. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja organa uprave, a da je postupak pravosnažno okončan rješenjem Okružnog suda od 18. novembra 2013. godine. Iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak trajao nešto duže od šest godina i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

29. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja rješenja organa uprave donesenog u postupku inspekcijskog nadzora iz oblasti radnih odnosa. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se konkretan predmet ne može smatrati složenim.

30. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nakon prijema prijedloga za izvršenje (5. novembra 2007. godine) prvu radnju preduzeo 24. januara 2011. godine kada je pozvao apelanta da uredi prijedlog za izvršenje. Dakle, Osnovnom sudu je trebalo više od tri godine da u smislu odredbe člana 27 ZIP-a ispita podobnost izvršne isprave za izvršenje iako je odredbom člana 15 ZIP-a propisano da je sud po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana. Takođe, Ustavni sud zapaža da je nakon preciziranja prijedloga za izvršenje (31. januara 2011. godine) Osnovnom sudu trebala jedna godina i devet mjeseci da donese rješenje kojim je apelantov prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju odbio kao neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da se u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Evropski sud, Comingersoll S.A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), što je i regulisano članom 5 ZIP-a.

31. Takođe, Ustavni sud smatra da se period rješavanja o žalbi u trajanju od jedne godine ne može smatrati razumnim jer Zakon o parničnom postupku propisuje konkretne rokove za preduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivanja o žalbi, te je očigledno da se Okružni sud nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih.

32. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant ni na koji način nije doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju, uočavajući da je apelant aktivno učestvovao u postupku, u okviru zakonom propisanih rokova dostavljajući na traženje suda preciziran podnesak.

33. Shodno relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda ovaj postupak je hitne prirode i stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog izvršnog postupka a priori nerazumna i ona bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi te izuzetne okolnosti. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na „opštepoznatu preopterećenost sudova sa starim i zaostalim predmetima“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34)

34. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina predmetnog izvršnog postupka, koji je trajao šest godina, može u cijelosti pripisati redovnim sudovima.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog čega je prekršeno pravo apelanta na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

36. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, prema stavu (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04 objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM.

37. S obzirom na to da je izvršni postupak koji je po zakonu hitan u konkretnom slučaju trajao šest godina, Ustavni sud smatra da apelantu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.800,00 KM. Navedeni iznos apelantu je, s obzirom na sjedište redovnih sudova, dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

38. Ostali navodi koji se odnose na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu tiču se načina na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili predmetni prijedlog apelanta primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, redovni sudovi su dali jasne i argumentovane razloge u vezi s činjenicom da upravno rješenje od 17. decembra 2004. godine nema karakter izvršne isprave, budući da ne glasi na ispunjenje novčane obaveze, kao i da na osnovu tog rješenja nije moglo biti dozvoljeno izvršenje, jer ne ispunjava uslove iz člana 23 stav 1 tačka 2 ZIP-a. Ustavni sud zapaža da je isto ili slično činjenično i pravno pitanje kao u predmetnoj apelaciji već razmatrao rješavajući predmete (vidi Ustavni sud odluke o dopustivosti br. AP 4652/13 od 7. jula 2016. godine, AP 326/13 od 10. februara 2015. godine i AP 5282/13 od januara 2015. godine, sve dostupne na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju, osim kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku kako je to već utvrđeno, došlo do kršenja i neke druge garancije prava na pravično suđenje u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, u odnosu na pravo na imovinu, apelant nije iznio bilo kakve relevantne razloge koji bi mogli voditi zaključku da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da ima „imovinu“ koja bi bila zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ili da je „miješanje“ u njegovo eventualno pravo na imovinu bilo proizvoljno.

Ostali navodi

40. Apelant je, pored već navedenih, istakao i povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Imajući u vidu da povrede ovih prava nije posebno obrazlagao niti argumentovao, Ustavni sud cijeni da kršenja ovih prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Imajući u vidu zaključak do kog je Ustavni sud došao u pogledu člana 6 Evropske konvencije u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja ovih prava neosnovani iz istih razloga kao u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke „u razumnom roku“ kada je izvršni postupak koji se prema izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim, trajao šest godina, budući da se tako dugo trajanje postupka ne može opravdati bilo kakvim relevantnim razlozima.

42. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se navodi o kršenju ovih prava svode na navode o pogrešnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Takođe, nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te prava na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-421/14 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio