Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4843/14 (A. V.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Stanarsko pravo
  • Legitimno očekivanje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Dom
  • Šta se ne smatra domom
  • Pojam doma
  • Miješanje u pravo na dom
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4843/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4843/14, rješavajući apelaciju Alekse Vučinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOST I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Alekse Vučinića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 003031 13 Rev.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Aleksa Vučinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 12. novembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 003031 13 Rev od 25. septembra 2014. godine.

2. Prethodno je Odlukom Ustavnog suda broj AP 924/13 od 9. oktobra 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelantova apelacija koju je podnio 5. marta 2013. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 003031 12 Gž od 6. februara 2013. godine, jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) te od učesnika u postupku JP „Šumsko-privredno društvo Zeničko-dobojskog kantona“ d.o.o. Zavidovići, zatraženo je 27. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni i Kantonalni sud su odgovore na apelaciju dostavili 5. oktobra 2016. godine, a JP „Šumsko-privredno društvo Zeničko-dobojskog kantona“ d.o.o. Zavidovići 7. oktobra 2016. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužitelj JP „Šumsko-privredno društvo Zeničko-dobojskog kantona“ d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužitelj) je Općinskom sudu podnio 26. februara 2009. godine tužbu protiv apelanta radi predaje u posjed nekretnine, prostorija lugarske kuće. Apelantu su navedene nekretnine date na korištenje od pravnog prednika tužitelja IK „Krivaja“ Zavidovići – „Borija“ Teslić (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužitelja), koje su služile za njegov privremeni smještaj dok obavlja poslove lugara. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na odredbi člana 47. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Apelant je u toku postupka uz odgovor na tužbu tužitelja postavio protivtužbeni zahtjev, kojim je zatražio da se naloži tužitelju da kao prodavac sa apelantom kao kupcem zaključi ugovor o kupoprodaji lugarske kuće, i da mu po osnovu materijalne štete isplati iznos od 6.198,90 KM, i to za pomoćni objekat – šupu iznos od 3.500,00 KM, dograđenu nadstrešnicu uz šupu iznos od 765,00 KM, dograđenu garažu uz šupu u iznosu od 1.248,00 KM i pomoćni objekat – sušaru u iznosu od 685,90 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

7. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 003031 09 P od 6. decembra 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 39 0 P 003031 12 Gž od 6. februara 2013. godine, u pravnoj stvari tužitelja protiv apelanta odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelantu otkaže korištenje prostorija lugarnice, preciznije označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: lugarska kuća), koju je apelant koristio po osnovu rješenja od 30. augusta 1972. godine zbog nekorištenja iste neprekidno duže od šest mjeseci, da se apelantu naloži da tužitelju preda u posjed lugarsku kuću slobodnu od lica i stvari a koja se nalazi na parceli kao u izreci presude, i da mu naknadi troškove parničnog postupka (stav 1. izreke). Stavom 2. izreke odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se naloži tužitelju da u roku od 15 dana od pravomoćnosti predmetne presude sa apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji lugarske kuće, na način pobliže definiran kao u izreci presude. Stavom 3. izreke, također, je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se obaveže tužitelj da mu po osnovu materijalne štete isplati iznose kao u izreci presude, sve sa zakonskim zateznim kamatama, i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. Na osnovu izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je rješenjem pravnog prednika tužitelja od 30. augusta 1972. godine apelantu kao zaposleniku istog dodijeljena na korištenje lugarska kuća i da je istim rješenjem određena visina naknade koju će apelant plaćati tužitelju (iznos od 50 N dinara). Rješenjem Službe za prostorno uređenje, razvoj i inspekcijske poslove Općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Služba) od 12. maja 2008. godine je utvrđeno da je apelant bio korisnik lugarske kuće koja mu je vraćena u posjed, i kojim je, također, utvrđeno da prestaje pravo privremenog korištenja privremenog korisnika, tužitelja, dok je na osnovu zapisnika Službe od „27.10.1993. godine“ utvrđeno da je izvršena predaja lugarske kuće tužitelju kao korisniku iste. Uvidom u zemljišne knjige Općinskog suda dalje je utvrđeno, da je lugarska kuća upisana na parceli pobliže označenoj kao u izreci presude („Turalićka“ kuća i zgrade i dvorište u površini od 966 m ) „upisana kao državna svojina, a da je tužitelj […]na osnovu rješenja Općinskog suda u Zenici od 24.3.2006. godine uknjižen sa pravom korištenja.“ Iz iskaza svjedoka S. Đ., S. B., M. J., S. H. i S. T., kojima je sud poklonio vjeru kao saglasnim, slijedi da je apelant koristio navedenu lugarsku kuću kao svoj stan, tj. da je u istoj stanovao kao lugar i koju je napustio po izbijanju ratnih okolnosti, kada se odselio u Teslić, da sada u njoj ne stanuje i da u blizini lugarske kuće ima sagrađenu porodičnu kuću koju izdaje podstanarima, te da u lugarsku kuću samo povremeno dođe da bi preuzeo kiriju od podstanara.

9. U vezi s tim je istaknuto da je na osnovu Pravilnika o raspodjeli stanova pravnog prednika tužitelja iz 1974. godine utvrđeno da je odredbama čl. od 50. do 54. regulirano „da se stanovi koji se nalaze u poslovnim zgradama smatraju službenim stanovima Osnovne organizacije, da se ti stanovi dodjeljuju samo onim radnicima koji obavljaju službenu djelatnost vezanu za poslovnu zgradu ili područje gdje se zgrada nalaz kao što su lugari – čuvari šuma, lugari – čuvari lova i ribolova, te da je radnik koji koristi službeni stan dužan taj stan ustupiti Osnovnoj organizaciji na raspolaganje po prestanku radnog odnosa, kao i da radnik gubi pravo na korištenje stana koji je dobio od radne organizacije prilikom prestanka rada“. Općinski sud je dalje istakao da među strankama nije bilo sporno da apelant nije zaključio ugovor o korištenju stana, da mu je prestalo svojstvo uposlenika davaoca stana na korištenje i da apelant trenutno stanuje u Tesliću. U obrazloženju presude je nadalje ukazano na odredbu člana 4. stav 1. ZSO, kojom je propisano da se ne smatraju stanom, između ostalog, stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje, te stanovi za vršenje određene funkcije dok funkcija traje i sl. Istaknuto je da se u tim slučajevima radi o „stanovima koji imaju specifičnu namjenu vezanu za obavljanje određenih poslova i za određeni vremenski period“ te da se na ovim stanovima ne može steći stanarsko pravo već samo određena prava i obaveze korisnika utvrđene općim aktom davaoca stana na korištenje. Također, Općinski sud je ukazao da je članom 4. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji) propisano da se ne smatraju stanom u smislu tog zakona „prostorije u objektima za smještaj pojedinaca, prostorije za privremeni smještaj i prostorije u upravnim i poslovnim zgradama“.

10. Na osnovu činjeničnog utvrđenja Općinski sud je ocijenio da je apelantu lugarska kuća dodijeljena na korištenje samo dok se nalazi u radnom odnosu kod davatelja iste na korištenje i da je Pravilnikom o raspodjeli stanova tužitelja utvrđeno da se stanovi u poslovnoj zgradi lugarske kuće ne smatraju stanom u smislu člana 3. ZSO, već stanom vezanim za vršenje službene dužnosti shodno članu 4. stav 3. ZSO. Navedeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja zasnovan na odredbi člana

47. ZSO, kojom je regulirano pod kojim uvjetima se može otkazati ugovor o korištenju stana nosiocu stanarskog prava, i izuzeci kada se taj otkaz ne može dati. Međutim, Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja (da se apelantu otkaže korištenje poslovnih prostorija lugarnice jer u njima ne stanuje duže od šest mjeseci te nije zaključio ugovor o korištenju stana i na taj način stekao stanarsko pravo), cijeneći da je isti u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem. Istaknuto je da se u ovakvim slučajevima radi o stanovima koji imaju specifičnu namjenu vezanu za obavljanje određenih poslova i za određeni vremenski period, na kojima se ne može steći stanarsko pravo, već samo određena prava i obaveze korisnika utvrđena općim aktom davaoca stana na korištenje. Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da je stekao stanarsko pravo na navedenoj lugarskoj kući, pa tužitelj ne može, u smislu odredbe člana 47. ZSO, zahtijevati otkaz korištenja lugarske kuće, koju je apelant koristio na osnovu rješenja o dodjeli na korištenje iste od 30. augusta 1972. godine i predaju u posjed iste. Istaknuto je da se navedena odredba primjenjuje „samo u slučaju kad se otkazuje ugovor o korištenju stana nosiocu stanarskog prava“, odnosno da se citirana odredba zakona u okolnostima konkretnog predmeta ne može primijeniti, s obzirom da apelant nije nosilac stanarskog prava, niti je zaključio ugovor o korištenju lugarske kuće.

11. Kada je u pitanju protivtužbeni zahtjev apelanta, Općinski sud je ukazao da se isti sastoji od dva zahtjeva, prvi koji se odnosi na otkup lugarske kuće, koji zahtjev apelant zasniva na činjenici da je pravo otkupa stekao na osnovu rješenja Službe kojim su mu je lugarska kuća vraćena u posjed, a da se drugi zahtjev odnosi na naknadu štete. U vezi sa zahtjevom za otkup stana, Općinski sud je ukazao na to da bi apelant stekao pravo na otkup lugarske kuće, on je u skladu sa odredbom člana

11. ZSO bio dužan dokazati da mu je stan – lugarska kuća dodijeljena i da je stekao stanarsko pravo na njoj, koje pravo se shodno navedenoj odredbi ZSO stiče danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem smatra ono useljenje koje je izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje. Međutim, kako u predmetnom slučaju takvog useljenja nema, jer apelant nije stekao stanarsko pravo, niti ga je mogao steći na lugarskoj kući u smislu odredbe člana 4. stav 3. ZSO, jer ista nema karakter stana, već službenih prostorija, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se obaveže tužitelj da sa njim zaključi ugovor kupoprodaji lugarske kuće.

12. Također, kako apelant u predmetnoj parnici svoj protivtužbeni zahtjev za otkup navedene lugarske kuće zasniva na činjenici da ona predstavlja njegovu „imovinu“ i „dom“ u smislu odredbi Evropske konvencije o zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Općinski sud je ukazao da bi predmetna lugarska kuća predstavljala njegov dom, odnosno imovinu, potrebno je da je apelant u nju zakonito uselio, odnosno da je stekao stanarsko pravo. Navedeno je da je samo zakonitim useljenjem u stan, u smislu odredbe člana 11. ZSO, mogao steći stanarsko pravo, kao i da pored navedenog pri ocjeni činjenice da li lugarska kuća predstavlja njegov „dom“ treba cijeniti i namjeru apelanta da „trajno živi u tim prostorijama“. U vezi s tim je istaknuto da na osnovu iskaza saslušanih svjedoka „sud je utvrdio da je tuženi [apelant] u neposrednoj blizini sporne nekretnine sagradio porodičnu kuću koju izdaje podstanarima, te da stanuje u Tesliću“. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da te činjenice „jasno upućuju na zaključak da se predmetne prostorije-sporna nekretnina ne može smatrati 'domom' [apelanta] jer da je [apelant] imao namjeru da lugarnica postane njegovo vlasništvo ne bi sagradio u neposrednoj blizini lugarnice porodičnu kuću“. Slijedom svega navedenog, Općinski sud je zaključio da se nisu stekli uvjeti za usvajanje protivtužbenog zahtjeva apelanta da isti lugarsku kuću otkupi od tužitelja. Općinski sud je u vezi sa apelantovim protivtužbenim zahtjevom usmjerenim na naknadu materijalne štete za pomoćne objekte koji su izgrađeni uz lugarsku kuću zaključio da apelant „nije dokazao da je vlasnik spornih objekata, niti je dokazao da mu je tužitelj prouzrokovao predmetnu štetu na objektima“. Istaknuto je da apelant u toku postupka na označene okolnosti „nije izveo dokaze, već je naprotiv u činjeničnom osnovu protivtužbe tvrdio da se objekti nalaze uz lugarsku kuću i da ih ostavlja“ tužitelju zbog čega je apelantov protivtužbeni zahtjev i u ovom dijelu odbijen kao neosnovan.

13. Kantonalni sud je Presudom broj 39 0 P 003031 12 Gž od 6. februara 2013. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, istakavši da nije osnovan „ni žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“. Naime, Kantonalni sud je u vezi s protivtužbenim zahtjevom istakao da je apelant izvedenim dokazima, upravljenim na činjenice da je stekao uvjete za otkup lugarske kuće i u tom smislu mogućnost da sa tužiteljem zaključi ugovor o kupoprodaji iste, „propustio tužbenim zahtjevom tražiti, dokazati, a prvostepeni sud utvrditi“ da je na prostorijama lugarske kuće stekao stanarsko pravo u smislu odredbe člana 23, 24. i 26. ZSO, a time ni mogućnost da lugarsku kuću otkupi shodno odredbi Zakona o prodaji stanova, a što je preduvjet za otkup. Dakle, iz svih izvedenih dokaza Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je ostvario uvjete za otkup lugarske kuće, s obzirom da iz dokaza izvedenih u prvostepenom postupku proizlazi da nije riješeno prethodno pitanje, a koje se odnosi na svojstvo nosioca stanarskog prava apelanta. Dakle, kako apelant nije stekao stanarsko pravo, samim tim mu ne pripada ni pravo na otkup lugarske kuće, kako je to po ocjeni Kantonalnog suda pravilno utvrdio prvostepeni sud. Kantonalni sud, također, smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da čak i pod uvjetom da je apelant u okolnostima konkretnog slučaja bio nosilac stanarskog prava na navedenoj lugarskoj kući, zahtjev za zaključenje kupoprodajnog ugovora koji je apelant postavio 27. juna 2011. godine je neblagovremen u smislu odredbe člana 46. Zakona o prodaji stanova. Također, Kantonalni sud smatra ispravnim stav prvostepenog suda i u dijelu protivtužbenog zahtjeva apelanta za naknadu materijalne štete, iz razloga što smatra da apelant nije dokazao da je vlasnik objekata koji se nalaze uz lugarsku kuću, niti da je na istim nastala šteta, i da razloge na osnovu kojih je odlučio prvostepeni sud (str. 6. do 10. obrazloženja prvostepene presude), prihvata i ovaj sud kao pravilne. Zbog čega je odlučio kao u izreci presude, saglasno odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

14. Presudom Vrhovnog suda broj 39 0 P 003031 13 Rev od 25. septembra 2014. godine revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 6. februara 2013 godine je odbijena kao neosnovana.

15. Vrhovni sud je ukazao da je predmet spora u konkretnom slučaju apelantov zahtjev za zaključenje ugovora o kupovini stana – lugarske kuće, i zahtjev za naknadu štete na pomoćnim objektima apelanta. U vezi s apelantovim revizionim navodima da lugarska kuća predstavlja njegov „dom“, i da po tom osnovu ima pravo na otkup iste, Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant u lugarsku kuću uselio na osnovu rješenja pravnog prednika tužitelja, da mu je predmetni stan vraćen na korištenje u upravnom postupku 2008. godine i da je u navedenoj kući „ostvarivao svoje osnovne stambene i životne potrebe, da je to mjesto gdje živi i posebno da je dom faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove“. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP 663/04. Vrhovni sud je u tom kontekstu zaključio, kako je naveo u obrazloženju osporene odluke „za razliku od nižestepenih sudova, zaključuje da predmetni stan treba smatrati domom tuženog [apelanta] u smislu člana 8. Evropske konvencije“. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, to pravo nije dovoljan osnov za otkup stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ovo iz razloga što tim zakonom nisu ispunjene propisane pretpostavke, odnosno kada je navedenim odredbama zakona regulirano da se iste ne odnose na prodaju stanova, kakav je predmetni stan – lugarska kuća, zbog čega smatra ispravnim stav nižestepenih sudova kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta za otkup lugarske kuće. Kako je apelant u konkretnom slučaju u smislu odredbe člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP-a bio dužan da dokaže stvarnu osnovu za naknadu štete, i kako to nije uspio, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja, kada su njegov protivtužbeni zahtjev u tom dijelu odbili kao neosnovan. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporenu presudu smatra proizvoljnom u pogledu primjene materijalnog prava, ističući da Vrhovni sud nije cijenio činjenicu da mu je rješenjem Službe od 12. maja 2008. godine utvrđeno „da je bio korisnik lugarske kuće, vlasništvo tužitelja“, koja mu je vraćena u posjed. Dalje navodi da je u lugarskoj kući živio od 1994. godine sa svojom porodicom, koju je napustio zbog ratnih okolnosti, da se u istu vratio na osnovu navedenog rješenja Službe, pa bez obzira „na nepostojanje ugovora o korištenju iste“ smatra da mu je trebalo omogućiti pravo trajnog i nesmetanog korištenja lugarske kuće, te ostvarivanje svih prava koja proizlaze iz svojstva nosioca stanarskog prava, kao što je i pravo na otkup iste. U vezi s tim, apelant se pozvao na odredbu člana 8. Evropske konvencije, Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, iz kojih, kako navodi, jasno slijedi „da u pogledu njegovih prava na predmetnoj lugarskoj kući, ne smiju postojati nikakva ograničenja, jer tvrdi da je dokazao da predmetna lugarska kuća predstavlja njegov dom, koji je nastavio koristiti, iz čega proizlazi njegovo pravo na otkup iste“. Dalje, apelant navodi da je tužitelju 23. januara 2009. godine podnio zahtjev za zaključenje ugovora o kupoprodaji lugarske kuće, koji zahtjev nije riješen u njegovu korist. Što se tiče sagrađenog stambenog objekta u blizini lugarske kuće, apelant dalje navodi da je ista vlasništvo njegovih sinova koji žive u Kanadi i u Australiji.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su razlozi za donošenje presude navedeni u obrazloženju presude tog suda, te da apelaciju smatra neosnovanom.

18. Kantonalni sud, također, navode apelanta smatra neosnovanim. Smatra da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant ne slaže sa stavom Vrhovnog suda, i da se radi o različitim pravnim shvatanjima prava iz Evropske konvencije. Dalje ističe da je u postupku pred ovim sudom apelantu omogućeno da zaštiti svoja prava iz Evropske konvencije, naročito prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega smatra da je u konkretnoj situaciji Vrhovni sud pravilno postupio i donio zakonitu odluku.

19. Tužitelj u odgovoru na apelaciju ističe da su navodi apelanta neosnovani, da se apelant od dana kada je vratio u posjed lugarsku kuću više nikad nije uselio u nju jer živi u Tesliću. Također, ističe da apelant ima vlastitu kuću u neposrednoj blizini lugarske kuće, te da isto tako nije tačno da je mu je plaćao bilo kakve obaveze po pitaju korištenja lugarske kuće. Prema tome smatra da su sudovi na sve tri instance pravilno zaključili da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnoj lugarskoj kući, i da stoga nije stekao i pravo na otkup iste, i jer predmetna lugarska kuća nema status stana. Iz navedenog razloga apelantove navode smatra neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Stanom se smatra u smislu ovog zakona skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.

Član 4. stav 3.

Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:

3) stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvanje pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrade – kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično) prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima u barakama i sl.), Član 11.

Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan [...].

Član 23.

Stan se može dati na korišćenje samo jednom nosiocu stanarskog prava.

Član 24.

Davalac stana na korišćenje dodjeljuje stan na korišćenje u skladu sa opštim aktom. Opštim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korišćenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.

Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stava uzima se u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba radnika.

Opštim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje odnosno rada u preduzećima i drugim pravnim licima predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 26. st. 1. i 2 Ugovor o korišćenju stana zaključuje se u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana.

Ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo ugovor o korišćenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku.

[…] Član 47.

Otkaz ugovora o korišćenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inostranstvu, izuzev:

1. ako je nosilac stanarskog prava pozvan u službu u JNA;

2. ako se nosilac stanarskog prava nalazi na liječenju;

3. ako se nosilac stanarskog prava nalazi u domu starih, iznemoglih, penzionera i sl.; 4. ako se nosilac stanarskog prava nalazi na izdržavanju kazne za vrijeme izdržavanja kazne;

5. ako sa prema nosiocu stanarskog prava izvršava određena mjera bezbjednosti;

6. ako nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva privremeno borave u drugom mjestu u zemlji odnosno inostranstvu iz razloga navedenih u stavu 1. člana 48. ovog zakona.

Smatraće se da je nosilac stanarskog prava prestao neprestano koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, kao i kada cio stan koristi lice koje nije član porodičnog domaćinstva.

21. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/02, 36/06, 51/07 i 72/08) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:

1. Prostorije u objektima za smještaj pojedinca,

2. Prostorije u objektima za privremeni smještaj i

3. Prostorije u upravnim i poslovnim zgradama.

Član 5.

Odredbe ovog zakona se ne odnose se na prodaju stanova:

1. koji se nalaze u objektima za koje je pokrenut postupak radi rušenja objekta, 2. koji su namjenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene dužnosti, 3. koji se nalaze u poslovnim zgradama, koje se koriste za obavljanje djelatnosti državne, federalne uprave, sudstva, zdravstva, prometa i veza.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 39 0 P 003031 13 Rev od 25. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine, tvrdeći da su mu je tom presudom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da sa apelantom zaključi ugovor o prodaji lugarske kuće.

I.Pravo na poštivanje doma

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

30. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

31. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297C).

32. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov „dom“ u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije.

33. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda, U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99).

34. Imajući u vidu da je apelant u navodima apelacije istakao da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud prvo mora, u smislu naprijed navedenih stavova, ispitati da li je u konkretnom slučaju sporni stan – lugarska kuća apelantu predstavljao dom, u skladu sa značenjem člana 8. Evropske konvencije.

35. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je ovaj sud, pri ocjeni činjenice da li lugarska kuća predstavlja apelantov „dom“ cijenio namjeru apelanta da „trajno živi u tim prostorijama“, te je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdio „da je apelant u neposrednoj blizini sporne nekretnine sagradio porodičnu kuću koju izdaje podstanarima, da stanuje u Tesliću, a da u lugarsku kuću dolazi povremeno i to kada treba da uzme kiriju od podstanara“. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na osnovu navedenih činjenica zaključio da se lugarska kuća ne može smatrati apelantovim domom jer da je apelant imao namjeru da se navedena nekretnina smatra njegovim domom i da ista postane njegovo vlasništvo, apelant ne bi u neposrednoj blizini lugarnice sagradio porodičnu kuću.

36. Ustavni sud dalje zapaža da Kantonalni sud nije doveo u pitanje ovakvo činjenično utvrđenje prvostepenog suda budući da je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor vezan za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje od Općinskog suda. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, kao i prvostepeni, zaključio da apelant nije stekao uvjete za otkup lugarske kuće i u tom smislu mogućnost da sa tužiteljima zaključi ugovor o kupoprodaji lugarske kuće, jer nije dokazao da je stekao stanarsko pravo u smislu relevantnih odredbi ZSO, a time i mogućnost da lugarsku kuću otkupi prema odredbama Zakona o prodaji stanova.

37. S druge strane Ustavni sud zapaža da je, za razliku od stava nižestepenih sudova, Vrhovni sud koji je potvrdio odlučenje nižestepenih sudova o neosnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva, zaključio da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je lugarska kuća vraćena apelantu na korištenje rješenjem Službe 2008. godine i da je u navedenoj kući „ostvarivao svoje osnovne stambene i životne potrebe, da je to mjesto gdje živi i posebno da je dom faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove“. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP 663/04 (Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 663/04 od 13. oktobra 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. Ustavni sud podsjeća na da je u navedenoj odluci (tačka 23) istakao: „Evropski sud za ljudska prava u svojoj praksi u jednom slučaju o tome da li je kuća u kojoj su podnosioci predstavke živjeli, a koja je bila u njihovom vlasništvu, posebno je ocjenjivao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca predstavke sa tom kućom. Kao ključni element je smatrana i činjenica da su se oni stvarno vratili u svoju kuću sa namjerom da tu trajno ostanu kada se za to steknu formalni uvjeti. Također je bila bitna činjenica i to da podnosioci predstavke nisu zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije). Ustavni sud je, također, u svojim odlukama zaključio da je „dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 323/04, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).“

39. Nadalje, Ustavni sud je u vezi sa činjenicama navedenog predmeta (u kojem je apelantica osporenim odlukama odbijena sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, da se utvrdi da je stan namijenjen stanovanju, da joj se stan vrati u posjed i omogući da otkupi predmetni stan) konstatirao „da sama činjenica da apelantica nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, što je bio jedan od razloga zbog čega su redovni sudovi odbili njen tužbeni zahtjev, ne predstavlja smetnju da se sporni stan smatra njenim 'domom' u smislu člana

8. Evropske konvencije. Naime, apelantica je u spornom stanu živjela od 1983. godine do 1992. godine, na osnovu rješenja o dodjeli stana, i u tom periodu nikada nije osporeno to njeno pravo korištenja. Ipak, da bi donio zaključak o tome da li se sporni stan može smatrati apelanticinim domom, Ustavni sud mora uzeti u obzir i druge elemente, a posebno one koji ukazuju na postojanje trajne i čvrste veze sa spornim stanom, da bi se taj stan mogao smatrati njenim domom“ ( tačka 24). Primjenjujući navedene stavove u vezi sa činjenicama tog predmeta, Ustavni sud je zaključio „da apelantica, iako trenutno ne živi u Zavidovićima i spornom stanu, ima namjeru da se vrati u Zavidoviće, zasnuje radni odnos kod tuženog i nastavi živjeti sa porodicom u spornom stanu“.

40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud naglašava da je pravilan stav Vrhovnog suda u apelantovom slučaju da je dom faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove. Međutim, iz naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda proizlazi da prilikom ocjene da li se radi o domu treba utvrditi koliko je bila čvrsta, odnosno trajna veza apelanta sa lugarskom kućom, te u kontekstu navedenog i okolnosti da li je apelant zasnovao svoj dom na nekom drugom mjestu. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje Kantonalni sud nije doveo u pitanje, a kojim je Vrhovni sud vezan, s obzirom da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP-a), proizlazi da apelant od kada mu je rješenjem Službe 12. maja 2008. godine lugarska kuća vraćena na korištenje ne živi u njoj, već u Tesliću, da je u neposrednoj blizini sagradio porodičnu kuću koju izdaje podstanarima, a da u lugarsku kuću dolazi samo povremenom, i to samo kada od podstanara uzima „kiriju“. Po mišljenju Ustavnog suda upravo ove okolnosti nespornim kazuju da apelant u predmetnoj kući ne živi i da sa njom, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, nema trajnu i čvrstu vezu koja je, u smislu standarda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, neophodna da bi se neki prostor smatrao domom. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da navedene okolnosti u bitnom razlikuju situaciju apelanta u odnosu na naprijed citiranu odluku Ustavnog suda.

41. Prema tome, imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da se, s obzirom na činjenično utvrđenje redovnih sudova, predmetna lugarska kuća ne može smatrati apelantovim domom, te zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom, kojom je odbijen apelantov ptrotivtužbeni zahtjev usmjeren na otkup predmetne lugarske kuće, prekršeno pravo na dom garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

42. U vezi sa apelantovim navodima u odnosu na povredu prava na imovinu Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“ uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da bi stan na kojem apelant nije imao stanarsko pravo mogao biti vraćen apelantu, ne može se smatrati „imovinom“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uvjetno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uvjet (idem).

43. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant u vrijeme podnošenja protivtužbenog zahtjeva kojim je od tužitelja tražio da sa njim zaključi ugovor o kupovini lugarske kuće, nesporno znao da sa tužiteljem nije nikad zaključio ugovor o korištenju iste, što apelant sam nije niti osporavao tokom trajanja postupka. Iz navedenog proizlazi da apelant nije stekao stanarsko pravo na navedenoj lugarskoj kući, niti ga je mogao steći u smislu odredbe člana 4. stav 3. ZSO, jer ista nema karakter stana, već službenih prostorija koje se koriste za smještaj zaposlenika dok obavljaju poslove na koje su raspoređeni. Dakle, apelant nije postavio zahtjev za utvrđenje niti je dokazao da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, a što se pokazuje kao neophodan preduvjet za otkup, pa shodno relevantnim zakonskom propisima (ZSO i Zakona o prodaji stanova) nije mogao ni uspjeti sa zahtjevom za otkup lugarske kuće. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije imao ostvariv zahtjev, niti „legitimno očekivanje“ da će njegovom protivtužbenom zahtjevu za otkup stana, kao i zahtjevu za naknadu štete u situaciji kad nije provodio nikakve dokaze na te okolnosti, biti udovoljeno u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 518/13 od 20. aprila 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 32), budući da „legitimno očekivanje“ mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je miješanje u apelantovo pravo na dom zakonito i proporcionalno legitimnom cilju.

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu jer apelant nije dokazao da je imao ostvariv zahtjev, niti „legitimno očekivanje“ koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4843/14 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio