Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2342/16 (F. J.,S. T. i Z. R.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2342/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2342/16, rješavajući apelacije Fatime Jašarević i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Fatima Jašarević, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 051599 15 Gž od 24. marta 2016. godine;
Savo Tomanić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 001930 15 Rev od 9. avgusta 2016. godine;
Zemira Rebihić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 000272 16 Gž 4 od 9. juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2342/16
1. Fatima Jašarević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bugojna, podnijela je 30. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 051599 15 Gž od 24. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj (A. J.) na osnovu bračne stečevine stekao pravo suvlasništva sa ½ dijela na nekretninama (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), na kojima je izgrađen porodični stambeni objekat, pa je slijedom prednjeg utvrđenja apelantica dužna trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik i sukorisnik sa dijelom ½ u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bugojnu i katastarskom operatu Općine Bugojno, te je naloženo apelantici da tužitelju preda u suposjed predmetne nekretnine.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su apelantica i tužitelj bivši bračni drugovi (brak zaključen 15. februara 1984. godine, a razveden 21. decembra 2011. godine), da su u braku stekli tri sina, kao i da je apelantica, kao kupac zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina od 4. marta 2003. godine na osnovu kojeg se uknjižila kao isključivi vlasnik i korisnik istih, da je zaposlena u Domu zdravlja u Bugojnu kao medicinska sestra, a da je tužitelj demobilisani borac, ratni vojni invalid 50% i penzioner. Nadalje, konstatovano je da odredba člana
251. Porodičnog zakona propisuje da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, a pokloni trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizilazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Shodno tome, konstatovano je da je za nastanak zajedničke imovine bračnih drugova releventno da je riječ o imovini stečenoj tokom bračne zajednice i da se radi o imovini nastaloj radom bračnih drugova. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da odredba člana 252. stav 1. Porodičnog zakona propisuje da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako drugačije nisu ugovorili. Obzirom na navedeno, zaključeno je da je zakonska presumpcija da su bračni partneri, u cjelokupnoj imovini stečenoj tokom braka, suvlasnici sa jednakim dijelovima, te je nebitno da li je jedan od bračnih partnera doprinosio više ili manje sticanju imovine i na koji način je doprinosio. Osim toga, konstatovano je, na osnovu iskaza apelantice, da su ona i tužitelj bili u bračnoj zajednici u vrijeme kupovine kuće 2003. godine, te da je nesporna i činjenica da su nastavili živjeti u zajedničkom domaćinstvu i da je tužitelj osuđen zbog krivičnog djela nasilje u porodici u odnosu na apelanticu i sina, kao oštećene, a što je krivično djelo koje se može jedino učiniti prema članu porodice s kojim živi u zajedničkom domaćinstvu. Isto tako, Kantonalni sud konstatuje da je u tužbi za razvod braka, podnesenoj 12. jula 2011. godine, sama apelantica navela da su se bračni odnosi poremetili unazad četiri godine prije podnošenja tužbe, te da je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda da je bračna zajednica trajala 2003. godine.
2. AP-3615/16
3. Savo Tomanić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, podnio je 29. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 001930 15 Rev od 9. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je tužiteljica (N. T.), za vrijeme bračne zajednice sa apelantom zajedničkim radom i sredstvima stekla pravo svojine na ½ od određenog novčanog iznosa, koliko iznosi vrijednost izvedenih radova tokom trajanja bračne zajednice na opremanju stambene jedinice na spratu kuće i vrijednost građevinskog objekta - pomoćnog objekta, izgrađenog tokom trajanja bračne zajednice, te se obavezuje apelant da tužiteljici isplati određeni novčani iznos, što predstavlja ½ naprijed navedenog iznosa, odnosno novčanu vrijednost njenog dijela.
4. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da su apelant i tužiteljica zaključili brak 1982. godine, da su u braku živjeli do 2005. godine, da je tužiteljica bila domaćica, dok je apelant radio u preduzeću „Hemoprodukt“, te da su se bavili i poljoprivredom. Nadalje, utvrđeno je da su tužiteljica i apelant za vrijeme trajanja braka živjeli na spratu kuće koja je izgrađena na parceli apelantovog oca, da su zajedničkim radom dovršili sprat kuće, kao i da su za vrijeme trajanja braka stekli i jednu pomoćnu zgradu. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 270. stav 5. Porodičnog zakona propisuje da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu, dok je odredbom člana 272. navedenog zakona propisano da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ zajedničke imovine. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je vrijednost ulaganja u sprat kuće i izgradnja pomoćnog objekta utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Shodno činjeničnom utvrđenju i obzirom na utvrđenu vrijednost za opremanje sprata kuće i izgradnju pomoćnog objekta, zaključeno je da od tog iznosa tužiteljici i apelantu pripada po ½ dijela, iz razloga što apelant ničim nije dokazao da je njegov doprinos sticanju predmetne imovine veći od ½ dijela. Također, konstatovano je da je apelant u svom iskazu samo osporavao pravo tužiteljice na ½ dijela zajedničkog ulaganja, ističući da je njegov doprinos veći od ½, ali navedeno u toku postupka nije dokazao u skladu sa odredbom člana 273. stav 1. Porodičnog zakona kojom je propisano da svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio pripadajuće mu polovine zajedničke imovine ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.
3. AP-3799/16
5. Zemira Rebihić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Gradiške, koju zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnijela je 20. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 000272 16 Gž 4 od 9. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi pravo svojine apelantice stečene u braku sa tuženim (B. R.) i to sa 1/23 dijela na nekretninama (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantica upiše u zemljišnim i katastarskim knjigama sa 1/3 dijela.
6. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da apelantica nije dokazala da su imovinu, koja predstavlja zaostavštinu iza oca tuženog, ona i tuženi stekli otkupom i plaćanjem majci i sestri tuženog za nasljedne dijelove kojih su se one odrekle u korist tuženog. Naime, utvrđeno je da se radi o posebnoj imovini tuženog koju su mu ustupili majka i sestra u postupku raspravljanja zaostavštine iza umrlog oca tuženog. Također, utvrđeno je, na osnovu rješenja o nasljeđivanju Opštinskog suda u Bosanskoj Gradišci od 15. maja 1984. godine, da je na zaostavštini oca tuženog, kao nasljednik sa dijelom 1/1 proglašen tuženi, sa teretom doživotnog uživanja u korist supruge ostavioca, odnosno majke tuženog. Isto tako, Okružni sud u obrazloženju osporene odluke navodi da je prvostepeni sud pravilnio cijenio da je apelanticina tvrdnja da je dat novac u smislu otkupa nasljednih dijelova ostala nedokazana, u smislu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pored toga, Okružni sud konstatuje da je tačan apelanticin žalbeni navod da je u izreci prvostepene presude pogrešno naznačen udio na nepokretnostima, na način da je umjesto dijela 1/3 naznačeno 1/23, ali se radi o grešci prilikom pisanja, a koja se u smislu odredbe člana 195. Zakona o parničnom postupku može ispraviti i u slučaju da je odluka dosuđujuća (u dijelu tužbenog zahtjeva za priznanje i trpljenje upisa u zemljišnoknjižnim evidencijama naznačen je dio od 1/3, što evidentno ukazuje na grešku u pisanju). Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2342/16.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman