Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1771/14 (Ž. Š.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1771/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1771/14, rješavajući apelaciju Živka Škrbića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Živka Škrbića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045164 13 Rev od 13. februara 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Živku Škrbiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Živku Škrbiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Škrbića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045164 13 Rev od 13. februara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 045164 12 Gž od 9.

novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 045164 04 P od 23. januara 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca podnio je 14. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 045164 13 Rev od 13. februara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 045164 12 Gž od 9. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 045164 04 P od 23. januara 2012. godine. Podnescima od 27. novembra 2014. godine i 9. decembra 2014. godine apelant je dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i tužene Republike Srpske, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Banjoj Luci, zatraženo je 15. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 17. novembra 2016. godine, Okružni sud 18. novembra 2016. godine, Osnovni sud 23. novembra 2016. godine, a zastupnik tuženih 22. novembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Apelant je 20. februara 2004. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv prvotuženog i Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi isplate potraživanja.

6. Osnovni sud je dostavio tužbu radi davanja odgovora. Odgovor na tužbu prvotuženi je dostavio 5. novembra 2004. godine, a drugotuženi 22. aprila 2004. godine.

7. Podnescima od 12. maja 2004. godine, 31. avgusta 2004. godine i 16. septembra 2005. godine apelant je izvršio preciziranje tužbe.

8. Podneskom od 28. jula 2011. godine apelant je konačno opredijelio tužbeni zahtjev na način da je izvršio subjektivno preinačenje tužbe tako što je, umjesto drugotužene, tužio Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: drugotužena), te je konačno zahtijevao da mu prvotužena po osnovu sticanja bez osnova za nezakonitu naplatu zakupnine u 2002. godine isplati iznos od 1.200,00 KM, zatim, da mu po osnovu sticanja bez osnova zbog nezakonite naplate veće zakupnine i poreza na usluge od 10% isplati iznos od 5.000,00 KM, te da mu na ime povrata uloženih novčanih sredstava za rekonstrukciju i adaptaciju poslovnog prostora isplati iznos od 10.000,00 KM. Takođe, u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu apelant je tražio da mu drugotužena po osnovu ratne štete prouzrokovane eksplozivnom napravom isplati iznos od 15.000,00 KM, te da mu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, nemogućnosti rada i zatvaranja preduzeća naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 3.000,00 KM.

9. Pripremno ročište Osnovni sud je održao 6. septembra 2011. godine na kom je Zavod za izgradnju a.d. Banja Luka naveo da pristaje na povlačenje tužbe, nakon čega je Osnovni sud donio rješenje kojim je utvrdio da je tužba u odnosu na Zavod za izgradnju a.d. Banja Luka u cijelosti povučena.

10. Na pripremnom ročištu od 26. oktobra 2011. godine drugotužena se protivila preinačenju tužbe.

11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 045164 04 P od 23. januara 2012. godine pod tačkom jedan izreke presude odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanta kojima je tražio da mu prvotuženi na ime sticanja bez osnova za nezakonitu naplatu zakupnine u 2002. godini isplati iznos od 1.200,00 KM i za nezakonitu naplatu većeg iznosa zakupnine i poreza na usluge od 10% isplati iznos od 5.000,00 KM, zatim, pod tačkom dva izreke presude odbačena je apelantova tužba u dijelu u kojem je tražio da mu prvotuženi po osnovu povrata uloženih novčanih sredstava isplati iznos od 10.000,00 KM, dok je u tački tri izreke presude u cijelosti odbačena apelantova tužba protiv drugotužene. U odnosu na tačku jedan izreke presude, Osnovni sud je naveo da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja da je apelant sa prvotuženim bio u ugovornom odnosu po osnovu ugovora o zakupu počev od 1. juna 2002. godine do 1. juna 2003. godine i da je apelant kao zakupac koristio zakupljeni poslovni prostor sve do 7. decembra 2004. godine, a da je 8. avgusta 2003. godine utvrđen prestanak rada zajedničke trgovinske radnje u svojini apelanta i M.V., čije je sjedište bilo u predmetnom zakupljenom poslovnom prostoru, a koja je počela da radi 11. februara 2003. godine i da, suprotno apelantovim navodima, ugovor o zakupu od 18. juna 2002. godine nije prestao uslijed jednostranog raskida od apelanta 1. novembra 2011. godine, jer je apelant podneskom od 6. novembra 2002. godine povukao ovaj zahtjev i o tome obavijestio prvotuženog, to proizilazi da je u cijelosti neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tažio od prvotuženog da mu po osnovu sticanja bez osnova (za nezakonitu naplatu zakupnine u 2002. godini) isplati iznos od 1.200,00 KM. Osnovni sud je dalje istakao da je takođe neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da mu prvotuženi na ime sticanja bez osnova, zbog nezakonite naplate veće zakupnine i poreza na usluge, isplati iznos od 5.000,00 KM, jer, prema ocjeni Osnovnog suda, nije tačna apelantova tvrdnja da je prvotuženi tokom zakupnog odnosa od apelanta naplaćivao veću zakupninu, jer je obračunavao veću površinu zakupljenog poslovnog prostora za 3 m od ugovorene zbog toga što je u zaključenim ugovorima o zakupu između apelanta i prvotuženog prvenstveno bila ugovorena površina od 26,80 m , a kasnije 25 m koja se izdaje u zakup, pa kako se obvezni ugovor ima ispuniti onako kako je zaključen (a izuzetno je dozvoljeno odstupanje od ovog, u slučaju ako nastupe promijenjene okolnosti koje su u velikoj mjeri otežale ispunjenje ugovora, ili ako bi zbog nastupanja tih okolnosti jednoj od ugovornih strana ispunjenje obaveze iz ugovora nanijelo pretežno veliki gubitak u kojem slučaju ugrožena strana može zahtijevati raskid ili izmjenu ugovora), te kako apelant zahtjevom nije tražio izmjenu ili raskid navedenog ugovora zbog razlike između stvarne i ugovorene površine predmeta zakupa, on je kao ugovorna strana bio dužan izvršiti ugovornu obavezu onako kako glasi sve dok su bili na snazi predmetni ugovori, zbog čega je bio dužan plaćati prvotuženom ugovorene iznose mjesečne zakupnine, što je apelant djelimično i činio. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao svoje tvrdnje po osnovu kojih bi mu prvotuženi bio dužan zbog neosnovanog obogaćenja isplatiti iznos od 1.200,00 KM, kao i iznos od 5.000,00 KM, koje navedenim zahtjevima traži zbog čega je navedene zahtjeve valjalo odbiti kao neosnovane. U vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom u dijelu u kojem je tražio da mu prvotuženi po osnovu povrata uloženih novčanih sredstava isplati iznos od 10.000,00 KM, Osnovni sud je naveo da je uvidom u spis toga suda broj 71 0 P 047340 05 P utvrđeno da povodom ovog apelantovog zahtjeva teče parnica između istih stranaka i da taj postupak nije pravosnažno okončan, pa kako je sud po službenoj dužnosti utvrdio da po ovom apelantovom zahtjevu već teče parnica u označenom predmetu, to je primjenom člana 60 stav 3 ZPP valjalo odbaciti apelantovu tužbu u ovom dijelu. Najzad, u odnosu na tačku tri izreke prvostepenske presude, Osnovni sud je naveo da je apelant u toku trajanja parnice podneskom od 28. jula 2011. godine subjektivno preinačio tužbu, označavajući, umjesto Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka, drugotuženu od koje zahtjevom traži da mu po osnovu ratne štete prouzrokovane eksplozivnom napravom isplati određene iznose, a da se drugotužena na pripremnom ročištu održanom 26. oktobra 2011. godine izričito izjasnila da ne pristaje na subjektivno preinačenje tužbe zbog čega je Osnovni sud, primjenjujući odredbu člana 58 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbacio apelantovu tužbu prema drugotuženom i odlučio kao u izreci presude.

12. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je izjavio žalbu, a Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 045164 12 Gž od 9. novembra 2012. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je prvenstveno ukazao da je apelant tokom postupka preinačio tužbu u subjektivnom smislu tako što je, umjesto Zavoda za izgradnju, označio drugotuženu, a budući da se drugotužena izričito protivila subjektivnom preinačenju tužbe, što je nužna procesna pretpostavka za stupanje u parnicu novog tuženog umjesto dotadašnjeg, Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda kojom je odbačena apelantova tužba u odnosu na drugotuženu pravilna i zakonita, te zasnovana na odredbi člana 58 stav 2 ZPP. Takođe, Okružni sud je naveo da, u smislu odredbe člana 60 ZPP, sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti vodi računa da li kod suda teče druga parnica o istom zahtjevu između istih stranaka, te da je slijedom toga uvidom u spis Osnovnog suda broj 71 0 P 047340 05 P prvostepeni sud utvrdio da o apelantovom zahtjevu da mu prvotuženi po osnovu povrata uloženih novčanih sredstava isplati iznos od 10.000,00 KM već teče parnica između apelanta i prvotuženog, zbog čega je, i prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud primjenjujući odredbu člana 60 stav 3 ZPP, pravilno odbacio apelantovu tužbu u tom dijelu. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima kojima je istakao da se prvotuženi neosnovano obogatio na njegov račun, Okružni sud je istakao da su apelant i prvotuženi zaključili ugovor o zakupu 18. juna 2002. godine na godinu dana, tako da je zakup trajao do 18. juna 2003. godine, što i žalba tvrdi, a da je apelant 1. novembra 2002. godine podnio zahtjev za raskid ugovora od kojeg je odustao 6. novembra 2002. godine, pa je prvotuženi imao pravni osnov za naplatu zakupnine u 2002. godini. Takođe, Okružni sud je ukazao da se iz dokaza koje je apelant izveo ne može zaključiti da je apelantu zaračunat porez na usluge od 8% i porez na Željeznice od 2%, niti za koju površinu poslovnog prostora prvotuženog je plaćao zakup s obzirom na to da apelant tokom postupka nije izveo dokaz čitanjem ugovora zaključenog za 2002. godinu, pa je ostalo neutvrđeno kako su apelant i prvotuženi regulisali naplatu zakupnine. Okružni sud je dalje istakao da su bez osnova i apelantovi navodi da je prvostepena presuda nerazumljiva i protivrječna, te da je prvostepeni sud netačno unosio apelantove navode, te da je na glavnoj raspravi izvodio dokaze koje je prvotuženi predložio bez njegovog prisustva, s obzirom na to da za suprotne tvrdnje apelant nije naveo opravdane razloge a da iz izreke prvostepene presude jasno proizilazi koje je apelantove zahtjeve prvostepenski sud odbio, dok iz obrazloženja jasno proizilaze razlozi suda za donošenje takve odluke, sve u smislu odredbe člana 394 st. 3 i 4 ZPP. Okružni sud je naveo da je, prema stanju predmetnog spisa, sve raspravne zapisnike potpisao apelant i u njima nema konstatacija u smislu člana 375 stav 2 ZPP, te da je tačno da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi 26. oktobra 2011. godine u odsustvu prvotuženog pročitao materijalne dokaze koje je prvotuženi predložio na pripremnom ročištu, a sud riješenim usvojio njihovo izvođenje, ali da takvo postupanje suda nije nezakonito, jer su izvedeni dokazi koji su usvojeni rješenjem suda a prvotuženi nije odustao od njihovog izvođenja, a apelant je na izvedene dokaze mogao staviti primjedbe.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 045164 13 Rev od 13. februara 2014. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da su, suprotno apelantovom stavu, nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbe člana 58 stav 2 ZPP odbacili tužbu kao nedozvoljenu u odnosu na drugotuženu. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant tužbom, pored ostalih zahtjeva, od prvotuženog zahtijevao isplatu uloženih sredstava za izvođenje radova na poslovnom prostoru, koji je koristio na osnovu ugovora o zakupu, a zahtjev je temeljio na odredbi člana 6 stav 4 Zakona o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (“Službeni glasnik RS” broj 98/04, u daljem tekstu: ZPPZ), ali da je uvidom u spis Osnovnog suda broj 71 0 P 047340 05 P utvrđeno da o tom tužbenom zahtjevu apelanta već teče parnica između istih stranaka i da je u tom predmetu prvostepenom presudom od 19. decembra 2011. godine odlučeno o tom apelantovom zahtjevu, na osnovu čega je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi, suprotno apelantovoj tvrdnji, pravilnom primjenom odredbe člana 60 stav 3 ZPP u vezi sa odredbom člana 67 stav 1 tačka 3 ZPP, odbacili apelantovu tužbu u tome dijelu. Vrhovni sud je naveo da je, prema odredbama člana 210 ZOO i odredbom člana 7 stav 1 ZPP, na apelantu bila obaveza da pruži dokaze kojima bi dokazao činjenične navode svoje tužbe da se imovina prvotuženog neosnovano povećala na račun njegove imovine za iznos od 1.200,00 KM po osnovu nezakonito isplaćene zakupnine za 2002. godinu, a budući da apelant, prema ocjeni toga suda, nije izveo dokaz čitanjem ugovora o zakupu koji je sa prvotuženim zaključio 18. juna 2002. godine, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije dokazao da su ugovorne strane ugovorile naplatu zakupnine za tu godinu, pa time ni da li je prvotuženi po tom osnovu od apelanta neosnovano naplatio iznos od 1.200,00 KM. U vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom kojim je zahtijevao i isplatu iznosa od 5.000,00 KM na ime više isplaćene zakupnine, Vrhovni sud je ukazao da iz stanja spisa proizilazi da su ugovorne strane u ugovorima o zakupu od 1999. godine istog poslovnog prostora označile površinu od 25 m , te da je kod takvog stanja stvari pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da mu je prvotuženi po osnovu nezakonite naplate veće zakupnine za 3 m poslovnog prostora i poreza na usluge od 10% nezakonito više naplatio iznos od 5.000,00 KM. Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovan revizijski prigovor da je, zbog činjenice da je apelant u spornom zakupljenom poslovnom prostoru 28. januara 2003. godine osnovao zajedničku trgovinsku radnju sa M.V., po članu 39 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ broj 33/77, u daljem tekstu: ZZPZP), prestao zakupni odnos između njega i prvotuženog, jer nije riječ o situaciji da je M.V. stekao zakupljeni prostor od prvotuženog kao zakupodavca, kako je to propisano pomenutom zakonskom odredbom, već je on kao treće lice bio u ugovornom odnosu sa apelantom kao zakupcem pomenutog poslovnog prostora. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan i prigovor revidenta da je zakup spornog poslovnog prostora prestao dostavljanjem njegovog zahtjeva prvotuženom od 1. novembra 2002. godine kako zbog činjenice da je od tog zahtjeva odustao podneskom od 6. novembra 2002. godine, tako i zbog činjenice da, kada ugovorne strane nisu saglasne sa raskidom ugovora, ugovor o zakupu poslovnih zgrada i prostorija se, saglasno odredbi člana 29 stav 1 ZZPZP, otkazuje preko nadležnog suda.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant je, između ostalog, naveo da je nepravilan zaključak redovnih sudova da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da mu je prvotuženi naplaćivao za 3m veću zakupninu od stvarne i vršio nezakonitu naplatu poreza na usluge. Takođe, apelant smatra da je prvotuženi na osnovu uloženih novčanih sredstava dobio veću vrijednost poslovnog prostora i da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 60 stav 3 ZPP zbog toga što je u istom predmetu tekao parnični postupak. Osim navedenog, apelant je ukazao da navodi Vrhovnog suda da nije dokazao činjenice o stečenoj imovinskoj koristi nisu tačni, te smatra da je apelant izveo relevantne dokaze koji potkrepljuju te činjenice, ali da ih je Vrhovni sud ignorisao. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da su odluke redovnih sudova utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, da su navodi pobijane presude nejasni, konfuzni i protivrječni. Takođe, apelant smatra da je primjena zakonskih propisa očigledno bila proizvoljna i da su redovni sudovi odugovlačili predmetni postupak koji se, shodno čl. 39 i 30 Zakona o zakupu poslovnih prostora, smatra hitnim postupkom, zbog čega je predložio da mu se odredi naknada nematerijalne štete.

b) Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su razlozi za donošenje pomenute presude navedeni u obrazloženju i da taj sud u potpunosti ostaje kod tih navoda, te smatra da je apelacija neosnovana. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je postupak pred tim sudom trajao od 25. aprila 2013. godine do 13. februara 2014. godine zbog preopterećenosti toga suda.

16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je obrazloženje drugostepene presude u saglasnosti sa relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi sa materijalnopravnim propisima na kojima je zasnovana drugostepena odluka, te da sud tom odlukom nije povrijedio apelantova prava koja se navode u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri stavu izraženom u presudi, te predlaže da Ustavni sud odbije kao neosnovanu apelantovu apelaciju.

18. Pravobranilštvo je kao zastupnik prvotuženog i drugotužene u odgovoru na apelaciju navelo da su neosnovani i da nisu ničim dokazani navodi apelacije da je došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, zbog čega predlaže da se predmetna apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

STICANJE BEZ OSNOVA

Odsjek 1.

OPŠTE PRAVILO

Član 210.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.

(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.

(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.

(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

20. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

6. Postojanje parnice Član 60.

Parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom.

U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u toku postupka, parnica počinje da teče od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka.

Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.

Ako među istim strankama već teče druga parnica o istom zahtjevu pred sudom u Bosni i Hercegovini, stranke su o tome dužne obavijestiti sud.

Sud će u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti da li već teče druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama pred sudom u Bosni i Hercegovini.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 045164 13 Rev od 13. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant presudu Vrhovnog suda primio 18. marta 2014. godine a da je apelaciju podnio 14. aprila 2014. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

29. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 20. februara 2004. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 13. februara 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao devet godina i 11 mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka

30. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče apelantovih tužbenih zahtjeva radi isplate potraživanja na ime sticanja bez osnova i naknade štete, te da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo sprovesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.

31. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatuje da je apelant u više navrata preinačavao tužbeni zahtjev, ali da navedeno preinačavanje, prema stanju u spisu, nije uticalo na dužinu trajanja postupka. Takođe, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud nije mogao primijetiti da je predmetni postupak od naročitog značaja za apelanta.

32. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud na osnovu stanja u spisu uočava da je apelant tužbu u predmetnom postupku podnio 20. februara 2004. godine i da je Osnovni sud u relativno kratkom roku dostavio tužbu na odgovor. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Osnovnom sudu, nakon dostavljanja odgovora na tužbu (22. aprila 2004. godine i 5. novembra 2004. godine), trebalo više od sedam godina da u predmetnom postupku održi pripremno ročište (6. septembra 2011. godine), nakon kojega je u relativno kratkom roku održao ročište za glavnu raspravu (22. decembra 2011. godine) i donio prvostepenu presudu od 23. januara 2012. godine. S druge strane, u pogledu postupanja Okružnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud drugostepenu presudu donio 9. novembra 2012. godine, dakle, nakon proteka približno 10 mjeseci od donošenja prvostepene presude, kao i da je Vrhovni sud kojem je predmet 25. aprila 2013. godine dostavljen radi odlučivanja, takođe nakon proteka 10 mjeseci donio odluku o reviziji od 13. februara 2014. godine. Prema ocjeni Ustavnog suda, navedeni periodi se ne mogu smatrati značajnim periodima neaktivnosti tih sudova. Prema tome, imajući u vidu radnje koje je Osnovni sud preduzeo tokom prvostepenog postupka, te činjenicu da je prema stanju u spisu taj sud imao značajan period neaktivnosti od sedam godina, Ustavni sud smatra da je dužini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Osnovni sud. Takođe, Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju nije detaljnije obrazlagao razloge dužine postupka pred tim sudom iz čega proizilazi da nema razumnog opravdanja i objašnjenja za dužinu trajanja postupka pred tim sudom.

33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka, koji je na tri instance ukupno trajao devet godina i 11 mjeseci, što se u najvećoj mjeri može pripisati Osnovnom sudu koji je imao izrazit period neaktivnosti, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

34. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

35. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju ne radi o sporu na osnovu otkaza ugovora o zakupu poslovnih prostorija koji bi se, prema zakonu, smatrao hitnim, već o parničnom postupku radi potraživanja na ime sticanja bez osnova, te imajući u vidu da je predmetni postupak trajao devet godina i 11 mjeseci, Ustavni smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.350,00 KM.

36. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

37. Apelant smatra da su odluke redovnih sudova pristrasne i utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, da su navodi pobijane presude nejasni, konfuzni i protivrječni i da je primjena zakonskih propisa očigledno bila proizvoljna.

38. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

40. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode isticao u žalbi pred Okružnim sudom i reviziji pred Vrhovnim sudom, te da su navedeni sudovi u pogledu tih apelantovih navoda dali obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporenih odluka dati iscrpni razlozi i obrazloženja u pogledu apelantovih navoda kojima osporava zaključak redovnih sudova da nije dokazao da se prvotuženi neosnovano obogatio na njegov račun, s obzirom na to da iz stanja spisa proizilazi da su apelant i prvotuženi zaključili ugovor o zakupu 18. juna 2002. godine i da je zakupni odnos trajao do 18. juna 2003. godine, a da činjenica da je apelant 6. novembra 2002. godine odustao od zahtjeva za raskid ugovora koji je podnio 1. novembra 2002. godine, ukazuje da je predmetni ugovor o zakupu proizvodio pravno dejstvo iz čega, i prema ocjeni Ustavnog suda, proizilazi da je prvotuženi imao pravni osnov za naplatu zakupnine u 2002. godini, i to u iznosu kako je to bilo ugovoreno. Takođe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova kada su kao razloge za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu prvotuženi zbog nezakonite naplate veće zakupnine isplati određeni novčani iznos naveli da je u zaključenim ugovorima o zakupu između apelanta i prvotuženog bila ugovorena površina poslovnog prostora koja se izdaje u zakup, te da se tako zaključeni ugovor imao izvršavati onako kako je zaključen, jer apelant nije tražio izmjenu ili raskid navedenog ugovora zbog razlike između stvarne i ugovorene površine predmeta zakupa, zbog čega se, i prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nije moglo raditi o sticanju bez osnova u smislu odredbe člana 210 ZOO, na što je apelant neosnovano ukazao. Pored navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, polazeći od utvrđene činjenice da je parnični postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je zahtijevao isplatu naknade za uložena sredstva već bio u toku pred Osnovnim sudom, pravilno primijenili odredbu člana 60 stav 3 ZPP kojom je propisano da, dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti. Stoga, dovodeći u vezu navedeno u kontekst apelantovih navoda da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nalazi da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade na ime sticanja bez osnova, odnosno odbacili tužbeni zahtjev za isplatu naknade za uložena sredstva, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke nalazeći da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u situaciji kada je parnični postupak na tri instance trajao devet godina i 11 mjeseci za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud, koji je imao značajan period neaktivnosti, što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.

44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši, odnosno odbacivši apelantove tužbene zahtjeve, za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost na koju je apelant neosnovano ukazao.

45. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije s obzirom da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode već razmotrio u okviru analize prava na pravično suđenje i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani.

46. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1771/14 (Ž. Š.) | Sudska praksa | Aktio