Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1659/16 (M. G.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1659/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1659/16, rješavajući apelaciju Milana Gojkovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Gojković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 Rs 036757 13 Rev od 28. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Gojković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Broda, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 Rs 036757 13 Rev od 28. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je njegov radni odnos kod tuženog (KP „Vodovod i kanalizacija“ a.d. Brod) po sili zakona prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme i da su stoga ništave odluke tuženog iz decembra 2011. godine, kojim je apelant razriješen dužnosti izvršnog direktora Ekonomsko-finansijskog sektora, te da se nametne obaveza tuženom da ga vrati na njegovo ranije radno mjesto ili na drugo radno mjesto adekvatno njegovoj stručnoj spremi, uz naknadu izgubljenih plata i regresa te uplatu doprinosa Fondu penzijsko-invalidskog osiguranja RS.
2. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da je prema stanju stvari utvrđenom u postupku pred nižestepenim sudovima, apelant zasnovao radni odnos sa tuženim na određeno vrijeme po osnovu ugovora o plati, ovlaštenjima i obavezama direktora Ekonomsko-finansijskog sektora od 27. novembra 2007. godine i to za mandatni period od 19. novembra 2007. do 19. novembra 2011. godine, da su novim ugovorom od 12. juna 2008. godine, održane na snazi odredbe ugovora od 27. novembra 2007. godine, osim odredbe o visini plate apelanta kao izvršnog direktora, koja je povećana, da je nakon isteka mandata apelanta, odlukom tuženog od 9. decembra 2011. godine isti razriješen dužnosti izvršnog direktora Ekonomsko-finansijskog sektora sa danom 8. decembar 2011. godine, da je apelant protiv te odluke izjavio prigovor navodeći da mu je mandat istekao 18. novembra 2011. godine, a ne 8. decembra 2011. godine, te zahtijevajući da mu se omogući korištenje preostalog godišnjeg odmora, te da je tuženi apelantov prigovor odbio kao neosnovan. Dalje se navodi, da su kod ovakvog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi zaključili da je odluka o razrješenju apelanta zakonita jer mu je radni odnos prestao istekom mandatnog perioda od četiri godine pa je očito da radni odnos apelanta na određeno vrijeme nije prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, radi čega je tužbeni zahtjev neosnovan. Vrhovni sud konstatuje, da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je na osnovu objavljenog javnog konkursa apelant imenovan za izvršnog direktora Ekonomsko-finansijskog sektora tuženog na mandatni period od četiri godine, u skladu sa članom 39. stav 2. Zakona o radu, pa se na njega ne mogu primijeniti odredbe člana 15., 16. i 17. Zakona o radu. Naime, te odredbe se ne odnose na izabrane, odnosno imenovane funkcionere (u koju kategoriju je spadao apelant), čiji mandat je određen zakonom, pa ni okolnost što je mandat apelanta istekao 19. novembra 2011. godine, a pobijanom odlukom tuženog je isti razriješen dužnosti sa 8. decembrom 2011. godine, ne znači da je radni odnos apelanta prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme. Vrhovni sud ističe, da je radni odnos apelanta prestao na osnovu samog zakona, istekom zadnjeg dana mandatnog perioda, pa pobijana odluka tuženog o njegovom razrješenju u konkretnom slučaju ima deklaratorni karakter jer apelantu radni odnos nije prestao na osnovu te odluke već ex lege, te da u konkretnom slučaju ne postoji ni obaveza poslodavca da činjenicu prestanka radnog odnosa konstatuje posebnim aktom (član 125. stav 1. tačka 6. Zakona o radu).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman