Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1244/14 (P. R.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1244/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1244/14, rješavajući apelaciju Puniše Rešetara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Puniše Rešetara podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 064414 13 Rsž od 25. decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Puniša Rešetar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 20. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 064414 13 Rsž od 25. decembra 2013. godine. Podneskom od 2. juna 2014. godine apelant je dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Opštinski sud), te od zakonskog zastupnika tužene Opštine Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. avgusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Opštinski sud i zakonski zastupnik tužene su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 17. do 24. avgusta 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Opštinskog suda broj 43 0 Rs 064414 12 Rs od 28. juna 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta (zaposlenika tužene) kojim je od tužene tražio isplatu jednokratne novčane pomoći u iznosu od 1.622,68 KM, zajedno sa kamatama, zbog povrede na radu koju je zadobio 7. februara 2011. godine, spotaknuvši se prilikom odlaska na pauzu, odnosno izlaska iz zgrade tužene o otirač ispred ulaznih stepenica. Apelant je tužbeni zahtjev utemeljio na članu 37 Zakona o platama i naknadama u organima vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o naknadama), dostavljajući uz tužbu prijavu o nesreći na poslu od 8. februara 2011. godine (koju je sam popunio), te ljekarske nalaze od 8. februara i 28. decembra 2011. godine iz kojih je vidljivo da je kod apelanta prisutna povreda palca lijeve ruke, te nagnječenje lijevog koljena, uz konstataciju ljekara da se radi o lakoj tjelesnoj povredi koja kod apelanta nije izazvala umanjenje radne sposobnosti, niti umanjenje životne sposobnosti.

6. Na temelju sprovedenih dokaza, njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je utvrdio činjenično stanje koje je doveo u kontekst sa relevantnim odredbama Zakona o naknadama, koje je citirao, zaključivši da apelant svoje pravo na isplatu jednokratne pomoći po osnovu povrede na radu nije mogao zasnovati na odredbama Zakona o naknadama, već isključivo na propisu, odnosno odluci tužene (o regulisanju visine i načina ostvarivanja prava zaposlenika na plate i naknade plata) koju tužena u zakonom propisanom roku od 90 dana od dana stupanja na snagu pomenutog zakona nije donijela. Stoga je, kako je Opštinski sud naveo, zbog nedonošenja navedene odluke od tužene, apelant trpio štetne posljedice. Međutim, apelantov tužbeni zahtjev nije bio usmjeren na naknadu štete, već isključivo na isplatu jednokratne novčane pomoći zbog povrede na radu, shodno Zakonu o naknadama.

7. Opštinski sud je naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu Odluku Ustavnog suda FBiH broj U-30/11 od 28. februara 2012. godine koja, prema apelantovom stavu, predstavlja osnov za direktnu primjenu Zakona o naknadama, što je taj sud ocijenio neosnovanim. Prema ocjeni Opštinskog suda, tokom postupka je dat značaj Zakonu o naknadama, utvrdivši, kao što je to konstatovano i u odluci Ustavnog suda FBiH, na koju se apelant pozvao, da su federalne vlasti donošenjem navedenog zakona vodile računa o kantonalnim i opštinskim nadležnostima, tako da je u članu 62 navedenog zakona propisano da se pravo na plate i naknade odnosi i na zaposlene u kantonima, opštinama i gradovima, ali da se visina i način ostvarivanja tih prava utvrđuju pojedinačnim aktima vlade kantona, a za opštine i grad opštinskog, odnosno gradskog vijeća, zbog čega, prema ocjeni Opštinskog suda, nema mjesta direktnoj primjeni Zakona o naknadama na kantone i opštine, kako to apelant pogrešno tvrdi.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 Rs 064414 13 Rsž od 25. decembra 2013. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da osporena odluka, suprotno žalbenim navodima, nije zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer apelant svoj zahtjev temelji na odredbi člana 37 Zakona o naknadama koji se prema apelantu kao zaposleniku tužene ne može primijeniti. Kantonalni sud je naveo da bi apelantu pripadalo potraživanje naknade samo u situaciji da je tužena (opštinsko vijeće) primjenom odredbi člana 62 stav 2 Zakona o naknadama utvrdila visinu i način isplate potraživane naknade, jer u protivnom apelant ne može ostvariti naknadu na temelju propisa koji se na njega ne odnose. Kantonalni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir da su pojedine odredbe Zakona o naknadama izmijenjene, naglasivši da se iz tih izmjena može zaključiti da je i daljnja intencija zakonodavca donošenje posebnih propisa na nivou kantona, opština i grada, kojima će se regulisati pitanje plata i naknada za državne službenike i namještenike tih nivoa vlasti, što potvrđuje stav da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 37 Zakona o naknadama koji se primjenjuje za organe vlasti FBiH, već samo propis opštinskog nivoa, jer je apelant zaposlenik opštine.

9. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda da je apelant, u situaciji kada tužena svojim propisom nije utvrdila visinu i način ostvarivanja prava na naknadu za slučaj povrede na radu, teške bolesti ili invalidnosti, eventualno mogao potraživati štetu primjenom odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja mu je nastala zbog toga što tužena nije postupila, u skladu sa odredbama iz člana 62 stav 2 i člana 63 Zakona o naknadama. Još je navedeno da, čak i kada se govori o šteti, u smislu čl. 154 i 155 ZOO, nužno je bilo da apelant tužbeni zahtjev tokom postupka i postavi kao zahtjev za naknadu štete, pri čemu je bio dužan da dokaže činjenice koje bi ukazivale na osnovanost postavljenog zahtjeva, u skladu sa odredbama člana 2 stav 2 ZPP. Navedeno iz razloga što je sud u postupku vezan za činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev, pa bez obzira što nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, na temelju činjenica koje je apelant iznosio i dokazivao u prvostepenom postupku, a koje se ne odnose na štetu, već na jednokratnu naknadu, sud apelantu nije mogao dosuditi traženi iznos kao naknadu štete, jer to apelant niti je tražio, niti je u tom pravcu iznosio i dokazivo relevantne činjenice. Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom člana 226 ZPP. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant u iscrpnoj apelaciji ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je, u skladu sa članom 37 Zakona o naknadama, pokrenuo predmetni postupak radi isplate naknade po osnovu povrede na radu koju je pretrpio 7. februara 2011. godine, budući da tužena nije htjela da donese propis kojim bi to pitanje bilo regulisano, shodno članu 62 stav 2 Zakona o naknadama. Ističe da samo Zakon o naknadama zapravo reguliše ovo pitanje, te da stoga nije bio u mogućnosti da se pozove ni na jedan drugi propis. Stoga je apelantu nevjerojatno da su redovni sudovi odbili njegov zahtjev pri čemu posebno problematizuje obrazloženja sudova koja on smatra neprihvatljivim koristeći se pri tome neprimjerenim terminima kako bi izrazio neslaganje sa stavovima redovnih sudova. Navodi da je tokom postupka ukazivao da je Ustavni sud FBiH Odlukom broj U-30/11 od 28. februara 2012. godine izrazio stav da primjena Zakona o naknadama u kantonima, opštinama i gradovima nije u nesuglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga, apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo direktno primijeniti odredbu člana 37 Zakona o naknadama. Apelant još smatra da pred ovakvim sudstvom ne postoji način da ostvari svoja prava ma kako on postavio tužbeni zahtjev. U prilog navedenom iznosi podatak da je pred istim sudovima pokrenuo još jedan postupak iz istog pravnog osnova (povreda na radu od 7. februara 2011. godine) tražeći naknadu nematerijalne štete, ali i u tom postupku je doživio neuspjeh, upravo zbog „ovakvih“ sudova. Navodi da je protiv tih presuda podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP 416/13 tražeći spajanje apelacija.

11. U dopuni apelacije apelant je nastojao da dodatno rasvijetli cijelu situaciju dostavljajući u dopuni nove dokaze i to presude redovnih sudova iz drugog predmeta koji je apelant pokrenuo radi isplate naknade na ime sahrane organizovane u povodu smrti majke, tražeći poništenje odluka načelnika tužene i Odbora za žalbe u kojima su, prema apelantovom shvatanju, redovni sudovi direktno primijenili Zakon o naknadama, te Pravilnik načelnika Opštine Zenica o platama i dodacima na platu i naknadama zaposlenika u organima Opštine Zenica od 24. aprila 2014. godine sa kojim apelant nije zadovoljan, jer su, prema apelantovoj ocjeni, potpuno nezakonito ispuštena neka prava, uključujući i pravo na naknadu po osnovu povrede na radu. Za apelanta je ovaj propust u Pravilniku na koji je čekao više od četiri godine neprihvatljiv.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni prigovori neosnovani, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Opštinski sud je, između ostalog, naveo da je u postupku pred tim sudom pravilno utvrđeno činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo i donesena pravilna i zakonita odluka, pri čemu su data jasna i dovoljno razumljiva obrazloženja, predloživši da se apelacija odbije. Opštinski sud se u odgovoru osvrnuo i na neprimjeren vokabular kojim se apelant služio u navodima apelacije, a kojim je apelant zapravo iskazao nepoštovanje prema sudu i sudijskoj funkciji. Naglašeno je još da je takav način izražavanja kod apelanta konstantan u svim postupcima koje apelant vodi pred redovnim sudovima, što je nedopustivo sa aspekta zaštite sudijske funkcije.

14. Tužena je posredstvom svog zakonskog zastupnika navela da je apelacija potpuno neutemeljena, jer su osporene odluke donesene u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima i stanju u spisu, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. Tužena nije mogla ostati ravnodušna na sam sadržaj apelacije koji je više nego uvredljiv i koji u potpunosti dezavuiše dignitet sudova naglasivši da je čitanje apelacije bilo više nego mučno. V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 45/10 i 111/12) relevantne odredbe glase:

I. OSNOVNE ODREDBE

Član 1.

Predmet Zakona Ovim zakonom uređuju se plaće i naknade izabranih dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije (u daljnjem tekstu: organ državne službe), pravobranioca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca-stražara u kaznenopopravnim zavodima Federacije, te primjena ovog zakona u kantonima, gradovima i općinama u Federaciji.

Član 4.

Budžetsko osiguranje sredstava za plaće i naknade Finansijska sredstva za plaće i naknade i druga primanja izabranih dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija i savjetnika, državnih službenika i namještenika organa državne službe, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca - stražara predviđena ovim zakonom planiraju se i osiguravaju u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Budžet Federacije).

Član 37.

Naknada za slučaj povrede na radu, teške bolesti i invalidnosti U slučaju povrede na radu, teške bolesti ili invalidnosti državnog službenika ili namještenika ili člana njegove uže porodice isplaćuje se jednokratna novčana pomoć u visini od dvije prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji prema zadnjem objavljenom statističkom podatku.

Član 43.

Propis o uvjetima i postupku ostvarivanja naknada Postupak ostvarivanja prava na naknade i visinu tih naknada, u skladu sa tim zakonskim odredbama, utvrđuje Vlada Federacije na usaglašen prijedlog Federalnog ministarstva pravde i konsultacija sa sindikatom.

Član 44.

Donošenje pravilnika o plaćama i naknadama Rukovodilac organa državne službe dužan je donijeti pravilnik o plaćama i naknadama u skladu sa odredbama ovog zakona i pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji organa državne službe, kao i propisom iz člana 43. ovog zakona. Pravilnik iz stava 1. ovog člana donosi se uz pribavljeno mišljenje Federalnog ministarstva finansija i sindikata.

V. PRIMJENA ZAKONA U KANTONIMA, OPĆINAMA I GRADOVIMA U FEDERACIJI

Član 57.

Osnovna načela Kantoni, općine i gradovi u Federaciji će u svojim propisima o plaćama i naknadama poštovati osnovna načela za utvrđivanje plaća propisana članom 3. ovog zakona.

Član 59.

Osnovica za obračun plaće Vlade kantona, odnosno općinski načelnici i gradonačelnici u dogovoru sa sindikatom će utvrditi osnovicu za obračun plaća u skladu sa članom 5. ovog Zakona.

Ne može se utvrditi veća osnovica od osnovice utvrđene na federalnom nivou Član 60.

Način utvrđivanja koeficijenata i platnih razreda Koeficijenti i platni razredi zaposlenih u organima vlasti kantona, općine i grada se utvrđuju zakonima o plaćama i naknadama zaposlenih u organima vlasti kantona, odnosno odlukama gradskih i općinskih vijeća o plaćama i naknadama zaposlenih u općinskim odnosno gradskim organima vlasti.

Zakonima o plaćama i naknadama zaposlenih u organima vlasti kantona, odnosno odlukama gradskih i općinskih vijeća o plaćama i naknadama u općinskim odnosno gradskim organima vlasti, propisaće se koeficijenti za izabrane dužnosnike, nosioce izvršnih funkcija i savjetnike u kantonalnim, gradskim i općinskim organima vlasti, s tim da se ne mogu utvrditi veći koeficijenti od koeficijenata utvrđenih u članu 9. ovog Zakona.

Prilikom utvrđivanja koeficijenata kantoni, općine i gradovi će propisati iste koeficijente za ista radna mjesta u okviru istih platnih razreda za državne službenike i namještenike u skladu sa odredbama čl. 20. i 21. ovog Zakona.".

Član 62.

Naknade i dodaci na plaću Prava na naknade i dodatke na plaću zaposlenih u organima vlasti Federacije odnose se i na zaposlene u kantonu, općini i gradu u skladu sa članom 43. ovog zakona.

Visinu i način ostvarivanja prava na naknade i dodatke na plaću za kantone utvrdit će vlada kantona, a za općinu i grad općinsko, odnosno gradsko vijeće. Član 63.

Rok za donošenje propisa o plaćama i naknadama Kantoni, općine i gradovi u Federaciji dužni su donijeti svoje usaglašene propise iz oblasti plaća i naknada sa ovim zakonom u roku od 90 dana od dana primjene ovog zakona.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 064414 13 Rsž od 25. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 20. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. U vezi s primjenjivošću člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo radi isplate po osnovu povrede na radu iz čega slijedi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava, što upućuje na zaključak da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

24. Nadalje, u vezi s ključnim prigovorima koji se predmetom apelacijom pokreću, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25, i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni Zakona o naknadama.

26. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio isplatu jednokratne novčane naknade zbog povrede na radu, shodno članu 37 Zakona o naknadama, bili saglasni da je tužbeni zahtjev neosnovan. Iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi takav stav utemeljili na činjenici da u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbu člana 37 Zakona o naknadama, budući da odredba člana 62 stav 2 tog zakona propisuje da će visinu i način ostvarivanja prava na naknade i dodatke na platu za kantone utvrditi vlada kantona, a za opštinu i grad opštinsko, odnosno gradsko vijeće. Ustavni sud, takođe, zapaža da nadležno opštinsko vijeće (budući da je apelant zaposlenik opštine) u propisanom roku nije donijelo propis kojim bi se regulisalo ovo pitanje, pa shodno tome redovni sudovi nisu imali zakonski osnov za donošenje drugačije odluke. Ustavni sud smatra da dato obrazloženje redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti se čini proizvoljnim stav da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za direktnu primjenu člana 37 Zakona o naknadama. Ustavni sud podsjeća da Zakon o naknadama predstavlja tek okvir za ostvarivanje određenih prava, jer taj zakon odredbama člana 43 i člana 62 stav 2 jasno propisuje da će se pojedinačnim propisima nadležnih organa utvrditi način, visina i uslovi za ostvarivanje prava propisanih Zakonom (u zavisnosti od nivoa vlasti), pri čemu posebno treba naglasiti da se u konkretnom slučaju ne radi o apelantovim stečenim pravima, koja bi eventualno mogla biti ugrožena nedonošenjem posebnog propisa od nadležnog organa u roku predviđenom zakonom.

27. Odluka Ustavnog suda FBiH broj U-30/11 od 28. februara 2012. godine, na koju se apelant poziva i u apelaciji, prema ocjeni Ustavnog suda, upravo afirmiše stav redovnih sudova u konkretnom predmetu. Naime, citiranom odlukom kojom je utvrđeno da član 1 Zakona o naknadama u dijelu koji glasi „te primjena ovog zakona u kantonima, gradovima i opštinama u Federaciji", nije u neskladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, zapravo je podržan stav redovnih sudova da je osporenim zakonom o naknadama za kantonalne, odnosno gradske i opštinske vlasti propisan isključivo principijelni okvir za uređenje ovog pitanja u svakom kantonu, opštini i gradu posebno. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci još navedeno da je Zakonom o naknadama propisana samo osnovica jednaka za sve zaposlene u organima izvršne i zakonodavne vlasti, te maksimalni procenat, a da će način utvrđivanja koeficijenata i platnih razreda biti utvrđeni zakonima o platama i naknadama kantona, odnosno odlukama gradskih i opštinskih vijeća.

28. Ustavni sud zapaža da je, u međuvremenu, na pravnu snagu stupio Pravilnik o platama, dodacima na platu i naknadama zaposlenih u organima Opštine Zenice broj 02-14- 6743/14 od 24. aprila 2014. godine, a koji uopšte ne predviđa pravo na naknadu po osnovu povrede na radu. Ova okolnost koju apelant problimatizuje predmetnom apelacijom ne može biti predmet ocjene Ustavnog suda u ovom postupku. Usto, Ustavni sud zapaža da navedeni pravilnik, između ostalog, propisuje da se pravo na novčanu naknadu ostvaruje donošenjem rješenja nadležnog opštinskog organa na zahtjev zaposlenika. Upravo navedeno dovoljno jasno ukazuje da je apelant, pored svega, izabrao i pogrešan put za ostvarivanje svojih prava obraćajući se redovnim sudovima iako nije okončao proceduru pred nadležnim organima tužene koji su bili obavezni da se o zahtjevu izjasne svojom odlukom pozitivnom ili negativnom, i to upravo na način na koji je apelant to učinio u drugom postupku na koji je u dopuni apelacije ukazao (sudski postupak za poništenje odluka nadležnih opštinskih organa u vezi sa isplatom naknade na ime troškova sahrane za majku).

29. U vezi sa apelantovim zahtjevom da se predmetna apelacija spoji sa apelacijom koju je apelant ranije podnio i koja je zavedena pod brojem AP 416/13, Ustavni sud zapaža da, iako je apelant vodio dva odvojena parnična postupka inicirana istom štetnom radnjom (povreda na radu od 7. februara 2011. godine), nije bilo osnova za spajanje predmeta, budući da redovni sudovi nisu odlučivali o istom pravnom pitanju. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da je u citiranom predmetu Ustavni sud donio konačnu odluku kojom je odbio apelaciju kao neosnovanu, jer nije utvrđeno da je od redovnih sudova koji su odlučivali o naknadi nematerijalne štete bilo proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, niti je došlo do kršenja apelantovih prava na koja se neosnovano pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 416/13 od 12. maja 2016. godine, dostupna na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. Konačno, Ustavni sud ne može da ne reaguje na sadržaj apelacije koji obiluje neprimjerenim riječima upućenim redovnim sudovima za koje Ustavni sud smatra da nisu primjerene i da takvim neodmjerenim i neprimjerenim riječima nije mjesto u navodima apelacije.

31. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene prava.

Pravo na imovinu

32. U vezi sa prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, pa stoga Ustavni sud pozivanje na kršenje prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi, shodno postavljenom tužbenom zahtjevu, odbili takav zahtjev, jer u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo moguće primijeniti odredbu člana 37 Zakona o naknadama, kao okvirnog zakona, bez propisa nadležnog opštinskog organa koji bi regulisao pitanje načina, visine i uslova za ostvarivanje tražene naknade.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1244/14 (P. R.) | Sudska praksa | Aktio