Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2167/16 ("BOSNA-SUNCE osiguranje“ d.d. Sarajevo, P. B.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2167/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2167/16, rješavajući apelaciju „BOSNA-SUNCE osiguranje“ d.d. Sarajevo, Podružnica Bihać, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo "BOSNA-SUNCE osiguranje“ d.d. Sarajevo, Podružnica Bihać, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mals 052304 15 Pž od 17. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "BOSNA-SUNCE osiguranje“ d.d. Sarajevo, Podružnica Bihać, (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Milas, Martinović & partneri“, iz Mostara, podnio je 20. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Mals 052304 15 Pž od 17. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantu da tužitelju (Zavod zdravstvenog osiguranja USK Bihać) plati dug u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Kantonalni sud, između ostalog, navodi da je prema navodima tužbe, tužitelj potraživani iznos platio na ime liječenja svog osiguranika, kojoj je uslijed povreda zadobivenih u saobraćajnoj nezgodi u ZU Kantonalnoj Bolnici „.Dr. Irfan Ljubijankić” pružena usluga bolničke njege, da tužitelj navedeni iznos potražuje od apelanta zbog činjenice da je saobraćajnu nezgodu uzrokovao i osiguranik apelanta, kojom prilikom je oštećena - osiguranik tužitelja, zadobila lakšu tjelesnu povredu, nakon čega je osiguranik apelanta u prekršajnom postupku oglašen krivim za navedeni prekršaj. Dalje se navodi, da iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je tužitelj aktivno legitimisan za podnošenje tužbe jer je temeljem odredaba iz člana 71. stav 1., u vezi sa članom 66. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju, obavezan zahtijevati naknadu prouzrokovane štete od lica koje je štetu prouzrokovalo tj. od osiguranog lica, a temeljem člana 9. stav 6. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila, kojim je propisano da osiguravaoci obaveznog i privatnog, invalidskog i penzionog osiguranja mogu za iznose koje su platili oštećenoj strani tražiti regres od osiguravaoca čiji je osiguranik odgovoran za štetu, tako da zakonska subrogacija tj. prelazak osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi (apelantu čiji je osiguranik podjednako kriv za saobraćajnu nezgodu), prelaze na osiguratelja - tužitelja temeljem odredbe iz člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, isplatom naknade i to do visine isplaćene naknade. Kantonalni sud konstatuje, da obzirom da prema stanju spisa nije sporan osnov potraživanja tužitelja, a niti visina potraživanja zbog činjenice da apelant ne spori visinu naknade od 168.00 KM po predmetnom računu od 2. marta 2011. godine, već isti osporava činjenicu da je ista plaćena, to je na apelantu bio teret dokazivanja da tužitelj nije izvršio plaćanje ukupnog iznosa od 168,00 KM na ime liječenja povrijeđenog osiguranika ZU Kantonalnoj Bolnici „Dr. Irfan Ljubijankić", pa budući da to apelant u postupku pred prvostepenim sudom nije dokazivao, već je samo osporavao izvedene dokaze tužitelja u smislu da istima nije dokazao zakonsku subrogaciju i aktivnu legitimaciju. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, kako iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je tužitelj primio račun od 2. marta 2011. godine na iznos od 168.00 KM, da je tužitelj postupao u skladu sa praksom i ugovorom o pružanju bolničke zdravstvene zaštite za period od 1. januara do 31. decembra 2011.godine sa ZU Kantonalnom Bolnicom „Dr. Irfan Ljubijankić'', te putem virmana na iznos od 100.000,00 KM i od 200.000,00 KM, 19. aprila 2011. godine platio ZU Kantonalnoj Bolnici „Dr. Irfan ljubijankić" usluge pružene bolničke zaštite za prethodni mjesec, a koje račune mu je ZU Kantonalna Bolnica ,,Dr. irfan ljubijankić" ispostavila u skladu sa navedenim ugovorom, medu kojima je, u skladu sa dotadašnjom ustaljenom praksom, i predmetni račun od 2. marta 2011 .godine (na kojem se zasniva tužbeni zahtjev), to se tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje kao osnovan.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2167/16 ("BOSNA-SUNCE osiguranje“ d.d… | Sudska praksa | Aktio