Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2840/16 ("ACA TREJD" d.o.o. Čelinac)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2840/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2840/16, rješavajući apelaciju "ACA TREJD" d.o.o. Čelinac, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "ACA TREJD" d.o.o. Čelinac, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 102777 16 Pž od 25. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "ACA TREJD" d.o.o. Čelinac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 102777 16 Pž od 25. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi („Trimex“ d.o.o. Čelinac) da apelantu isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
2. Viši privredni sud, između ostalog, navodi da je predmet odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za naplatu duga po osnovu isporučene robe. Dalje se navodi, da je u postupku pred prvostepenim sudom, na osnovu izvedenih dokaza, utvrđeno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu koji ima karakter ugovora o prodaji, da je apelant tuženom isporučio robu i ispostavio fakture, da je tuženi primio i robu i fakture bez ikakvih prigovora, da je u fakturama bilo navedeno da se plaćanje vrši putem kompenzacije, da je između parničnih stranaka i preduzeća „ELIM“ d.o.o. Šušnjari-Laktaši (u daljnjem tekstu: treće lice) postojao usmeni dogovor, da za radove koje je to preduzeće radilo za potrebe apelanta, apelant određeni procent (30%) plati avansno odmah u novcu, te isti procenat (30%) u robi apelanta a također, isti procenat (30%) i u robi tuženog, da su i apelant i tuženi, na osnovu takvog dogovora isporučili robu trećem licu, da je kompenzacija bila potpisana od strane apelanta i trećeg lica a ne i od tuženog (zato što je ista bila data na manji iznos od dogovorenog), ali je u toku postupka tuženi prihvatio tu kompenzaciju (na manji iznos) uz uslov da mu treće lice isporuči robu - klimu koja bi predstavljala razliku od traženog iznosa i iznosa navedenog u kompenzaciji, da do realizacije te kompenzacije nije došlo i da je zbog toga tuženi podnio tužbu protiv trećeg lica (za robu koju je isporučio tom preduzeću), da je vještak finansijske struke utvrdio međusobna dugovanja između sva tri preduzeća. Viši privredni sud konstatuje da je tačno da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o prodaji (član 454. Zakona o obligacionim odnosima – u daljnjem tekstu: ZOO) a ne o ugovoru o razmjeni (jer je u fakturi bila navedena kupovna cijena izražena u novcu i upravo je to tačka razgraničenja sa ugovorom o razmjeni), pa iako su osnovni elementi ugovora o prodaji (predmet i cijena) kao minimalni uslovi oko kojih mora biti postignuta saglasnost ugovornih stranaka da bi ugovor bio valjan (član 26. ZOO-a), u konkretnom slučaju je postignuta saglasnost i oko drugih, sporednih elemenata ugovora a to je, u konkretnom slučaju, način izmirenja novčane obaveze. Viši privredni sud ističe, da kako je bilo nesporno da se tuženi obavezao, saglasno međusobnom dogovoru (u kojem je učestvovalo i treće lice), da se obaveza prema apelantu (u pogledu plaćanja robe čija je novčana vrijednost bila navedena u fakturama) isplati trećem licu i to putem kompenzacije, odnosno isporukom određene robe i kako je nesporno da je tuženi, upravo po takvom nalogu apelanta i postupio tj. trećem licu isporučio robu čak i u većoj vrijednosti od vrijednosti robe koju je apelant isporučio tuženom, on se na taj način oslobodio obaveze prema apelantu i obligacija se ugasila ispunjenjem (član 295. ZOO-a). Viši privredni sud konstatuje, da u takvoj situaciji, dolazi do primjene odredbe iz člana 305. ZOO-a, koja propisuje da ispunjenje iz obligacije mora biti izvršeno povjeriocu ili licu određenom zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između povjerioca i dužnika, ili od strane samog povjerioca, što znači da je obaveza ispunjena trećem licu na osnovu sporazuma parničnih stranaka. Iz tog razloga, po ocjeni Višeg privrednog suda, apelantu ne pripada pravo da zahtijeva ispunjenje isplatom u novcu, jer je upravo sadržina ugovorene obaveze tuženog bila isporuka materijala trećem licu (što je tuženi i učinio).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman