Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3293/14 (H.F.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Krivično djelo
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3293/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3293/14, rješavajući apelaciju H.F., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.F. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 027996 14 Gž od 16.

aprila 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 027996 13 P 2 od 29. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H.F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Kozarac, Općina Prijedor, kojeg zastupa Emina Cerić, advokatica iz Bihaća, podnio je 17. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 027996 14 Gž od 16. aprila 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 027996 13 P 2 od 29. oktobra 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 027996 13 P 2 od 29. oktobra 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena Republika Srpska, zastupana po Pravobranilaštvu RS (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete po osnovu neosnovanog lišenja slobode i držanja u zarobljeništvu u logorima Omarska i Trnopolje na području Republike Srpske u periodu od 28. maja do 10. juna 1992. godine, isplati iznos od 7.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je istakao da je članom 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu ili za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Prema tome, apelant je, shodno članu 376. ZOO, naknadu štete mogao potraživati samo u rokovima određenim tim Zakonom. Kako je neposredna ratna opasnost i ratno stanje na teritoriji Republike Srpske ukinuto 19. juna 1996. godine, to je apelant u daljem periodu od tri godine mogao podnijeti tužbu. Imajući u vidu da je apelant tužbu podnio tek 3. aprila 2008. godine, Osnovni sud je zaključio da je njegovo potraživanje zastarjelo. Također, Osnovni sud nije prihvatio navode apelanta da su se u radnjama neosnovanog lišavanja slobode, te fizičkog i psihičkog maltretiranja apelanata stekla obilježja krivičnih djela (Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, krivičnog djela Surovog postupanja sa ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz člana 150. KZ SFRJ, krivičnog djela Rasne i druge diskriminacije iz člana 154. KZ SFRJ i dr.) koja ne zastarijevaju, te da samim time ni predmetna potraživanja nisu zastarjela. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da apelant nije ukazao ni na jednu pravomoćnu presudu po kojoj su pojedinačno određene osobe proglašene krivim za krivična djela koja navodi, a kojom bi sud bio vezan u parničnom postupku shodno odredbi člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je presudom broj 71 0 P 027996 14 Gž od 16. aprila 2014. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je, između ostalog, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju zastarijevanje teče od 19. juna 1996. godine kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, te da je tužba podnesena van okvira iz člana 376. ZOO. Također, Okružni sud je istakao da bi saglasno sadržaju odredbe člana 377. ZOO tvrdnja apelanta o njenoj primjeni kod računanja roka zastarjelosti potraživanja bila osnovana samo u slučaju da je zahtjev za naknadu štete upravljen protiv neposrednog izvršitelja krivičnog djela (štetnika) i da je to lice pravosnažnom presudom (kojom bi sud bio vezan u parničnom postupku u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP) oglašeno krivim za konkretno krivično djelo koje je u uzročnoj vezi sa nastalom štetom, što nije u konkretnom slučaju i zbog čega se ova odredba ne može u konkretnom slučaju primijeniti. Kako se naknada štete traži od Republike Srpske, ukazuje se da nema mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO i da je apelant svojim pasivnim držanjem kroz zakonom propisan vremenski period izgubio mogućnost da sudskim putem ishodi naknadu pretrpljene štete i pod uslovom da je tužena odgovorna za njen nastanak.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je između ostalog naveo da je izraženi stav u prvostepenoj i drugostepenoj presudi rezultat povreda međunarodnog prava i osnovnih ljudskih prava i sloboda, a posebno nepravilne primjene materijalnog prava, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, iz razloga što su pobijane odluke donesene prihvaćanjem prigovora zastare potraživanja odnosno nepravilnom primjenom odredbe člana 376. ZOO uz istovremeno obrazlaganje iz kojih razloga sud nije primijenio odredbu člana

377. ZOO. Pored povrede navedenih prava, apelant se u apelaciji pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na ličnu slobodu i sigurnost) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnoj apelaciji, Ustavni sud zapaža da je o sličnom pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastite stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Evropskog suda prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnositelje s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002., već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa dulji zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dulji zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u duljem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Europski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud je u odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, zaključio da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

9. Prema tome, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacijskih navoda kojima se ukazuje na primjenu člana 376. i člana 377. ZOO poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je između ostalog naveo da: „…U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz danih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem danim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećoj osobi koja, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na tu treću osobu mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po načelu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po načelu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju…“.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3293/14 (H.F.) | Sudska praksa | Aktio