Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-597/15 (C. P.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-597/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-597/15, rješavajući apelaciju Cvije Purić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Cvija Purić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049920 14 Rev od 7. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvija Purić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, koju zastupa Simo Tošić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 6. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049920 14 Rev od 7. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice i tužitelja (M. P. i V. P.) kojim su tražili da se utvrdi da je pravni prednik apelantice i tužitelja, pokojni M. P. (suprug tužene i otac apelantice i tužitelja) u toku trajanja bračne zajednice sa tuženom (M. P.) lično stekao nekretnine, koje nisu bračna tekovina niti su predmet podjele po presudi suda u Štokholmu broj 636 broj slučaja T 796/83 od 29. oktobra 1984. godine na području Opštine Banja Luka (nekretnine pobliže opisane u izreci prvostepene presude), što je tužena dužna trpiti – priznati i dozvoliti da se izvrši upis prava posjeda i prava vlasništva navedenih nekretnina na ime apelantice i tužitelja na jednake dijelove, dok je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev tužene da se utvrdi da je tužena, po osnovu sticanja bračne tekovine sa M. P, a po osnovu ugovora o podjeli bračne tekovine sa pravnim prednikom apelantice i tužitelja, ovjerenog u Ambasadi SFRJ u Štokholmu 31. maja 1989. godine pod brojem 390/89, vlasnik sa 1/1 nekretnina (pobliže opisane u izreci drugostepene presude), što su apelantica i tužitelji dužni priznati i dozvoliti da se izvrši zemljišno knjižni upis navedenih nekretnina na ime tužene, a nakon brisanja eventualnih upisanih suvlasničkih dijelova apelantice i tužitelja, te je apelantica dužna predati u posjed tuženoj predmetne nekretnine.

2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su pokojni M. P. i tužena 8. aprila 1978. godine zaključili brak, koji je razveden presudom suda u Štokholmu od 29. oktobra 1984. godine, koja je pravosnažna od 5. juna 1987. godine i koja je priznata rješenjem Višeg suda Banja Luka od 30. oktobra 1987. godine i kao takva predstavlja valjanu ispravu, te proizvodi pravno dejstvo u bivšoj SFRJ. Također, utvrđeno je da su bivši supružnici u toku bračne zajednice stekli predmetne nekretnine, pokretni inventar u kući koja je u sastavu predmetnih nekretnina, kao i stana u kojem su živjeli u Švedskoj, zatim gotov novac od prodaje „Pizzeria Corall“ u Švedskoj i putnički automobil, te su se saglasili da se odredi advokat G. R., kao lice koje će izvršiti podjelu njihove zajedničke imovine. Nadalje, utvrđeno je da je 31. maja 1989. godine u ambasadi SFRJ u Štokholmu ovjeren prevod pismena kojim se vrši podjela zajedničke bračne imovine M. P. i tužene, na način da M. P. pripada gotovina dobijena prodajom naprijed navedene picerije i putnički automobil, dok tuženoj pripadaju predmetne nekretnine i pokretne stvari, kao i to da bračni drugovi nisu vodili postupak priznanja ili osporavanja odluke o podjeli imovine. U vezi s tim, Vrhovni sud konstatuje da nižestepeni sudovi, a i parnične stranke, daju pogrešnu pravnu kvalifikaciju „sporazumu“ o podjeli bračne imovine od 31. maja 1989. godine, ovjerenog u ambasadi SFRJ u Štokholmu, iz razloga što se ne radi o sporazumu, jer nedostaje potpis strana koje se sporazumijevaju. Isto tako, konstatovano je da se navodna ovjera ambasade SFRJ u Štokholmu odnosi na tačnost prevoda sa švedskog jezika, a ne na ovjeru potpisa strana koje su se sporazumjele. Osim toga, Vrhovni sud zaključuje da je pismeno, koje se pogrešno naziva „sporazum“, ustvari odluka lica koje je određeno za izvršioca podjele imovine bivših bračnih drugova i koja odluka, da bi proizvela pravno dejstvo, mora biti priznata u smislu odredbe člana 86. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, a koji zakon se primjenjuje u skladu sa odredbom člana 12. Ustavnog zakona o provođenju Ustava Republike Srpske. S tim u vezi, Vrhovni sud konstatuje da su nižestepeni sudovi trebali primjeniti odredbe Porodičnog zakona, i to odredbu člana 294. koja propisuje da se odredbe tog zakona primjenjuju i na imovinske odnose bračnih supružnika iz brakova zaključenih prije stupanja na snagu toga zakona, ako zahtjevi stranaka nisu pravosnažno riješeni do dana stupanja na snagu toga zakona. Shodno tome, zaključeno je da stvari, koje su pobrojane u odluci o podjeli imovine, sačinjavaju zajedničku imovinu bračnih drugova, te da iz navedene odluke proizilazi da je pokojni M. P. zadržao za sebe novac koji je dobijen prodajom picerije, kao i automobil i da pomenutu odluku nije osporavao, iako je bio upućen da to može učiniti. Na osnovu navedenog, zaključeno je da je imovina koju je pokojni M. P. zadržao za sebe po vrijednosti jednaka imovini koja je pripala tuženoj. Dakle, Vrhovni sud konstatuje da je protivtužbeni zahtjev tužene da joj se prizna isključivo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u skladu sa odredbom člana 272. stav 1. Porodičnog zakona kojom je propisano da svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine, pa je na ovaj način dobila dio koji je po vrijednosti jednak onom koji je dobio njen bivši suprug, pokojni M. P. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-597/15 (C. P.) | Sudska praksa | Aktio