Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1661/16 (S. V.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1661/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1661/16, rješavajući apelaciju Slobodana Vidovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Vidović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003092 15 Kvlz od 20. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Vidović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Modriče, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 11. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003092 15 Kvlz od 20. januara 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 148. stav 1. u vezi sa članom 20. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Apelant je, također, obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem. Prilikom utvrđivanja vrsta i visina krivične sankcije, ista mu je izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih okolnosti, da je djelo u pokušaju, smanjenu uračunljivost apelanta, zdravstveno stanje apelanta koji boluje od bolesti šećera, bolesti očiju, da nije osuđivan, dok je kao otežavajuće okolnosti sud cijenio upornost apelanta pokazanu pri izvršenju djela, koji nakon što prvim hicem pogađa staklo na vratima auta, na kome je naslonjen oštećeni, nastavlja i dalje pucati i trčati za oštećenim, pri čemu ga je jednim hicem pogodio, te nakon toga u cilju uklanjanja dokaza zajedno sa sinovima i J. L. sakuplja i skriva čahure, metke i pištolj, prikrivajući tako tragove izvršenja djela, pa je sud imajući u vidu okolnost da je djelo ostalo u pokušaju, koja okolnost predstavlja zakonsku mogućnost za ublažavanje kazne, najmanju propisanu kaznu za predmetno djelo ublažio i apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

3. U drugostepenoj presudi se navodi, da u prvostepenom postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, a koje se po tvrdnjama apelantove žalbe učinjene na način što je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 3. Zakona o krivičnom postupku RS, pri čemu apelantova žalba naglašava da je sud bio u obavezi da provede dokaz – rekonstrukciju događaja. Naime, suprotno navodima apelantove žalbe, po ocjeni drugostepenog suda, prvostepena presuda je najprije iznijela sadržaj, a zatim dala ocjenu svakog izvedenog dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te je dala ocjenu i protivrječnih dokaza, pri tome prvostepeni sud nije imao sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu odbrane, niti je apelantova odbrana predlagala provođenje dokaza – rekonstrukciju događaja, zbog čega nije prekršen princip „in dubio pro reo“. Također se navodi, da nisu osnovane ni apelantove tvrdnje iz žalbe, da su fotografije povreda oštećenog nezakoniti dokazi, jer činjenica da je iste snimio sam oštećeni, sama za sebe, bez ikakve druge argumentacije, po ocjeni drugostepenog suda nikako ne znači da se na njima ne može zasnivati presuda. Drugostepeni sud konstatuje, da su neosnovani apelantovi navodi iz žalbe, kojima se osporava vještačenje vještaka dr. Lj. C., u pogledu međusobnog položaja apelanta i oštećenog u trenutku povređivanja oštećenog, obzirom da se navedeni vještak decidno izjasnio da je oštećeni u vrijeme povređivanja bio okrenut bočnom stranom tijela prema ustima cijevi (pri čemu je nebitno da li je to bila desna ili lijeva strana tijela). Naime, ovaj zaključak je vještak iznio i u svom pismenom nalazu i mišljenju, zbog čega tvrdnja apelantove odbrane da je oštećeni išao prema njemu, potpuno neprihvatljiva, jer je ista u suprotnosti ne samo sa nalazom navedenog vještaka, već i sa medicinskom dokumentacijom oštećenog, i sam pravac prostrelnog kanala, ako se imaju u vidu obje rane koje su konstatovane u medicinskoj dokumentaciji, kao rane zadobivene projektilom vatrenog oružja, potpuno isključuju navedenu tvrdnju odbrane.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1661/16 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio