Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1889/16 (A. C.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1889/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1889/16, rješavajući apelaciju Aide Cigura, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aida Cigura, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 Rs 036947 14 Rev od 11. februara 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 036947 13 Rsž od 18. marta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Cigura (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 27. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 Rs 036947 14 Rev od 11. februara 2016. godine, kojim je odbačena apelanticina revizija, izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 036947 13 Rsž od 18. marta 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1895/14 od 21. oktobra 2014. godine u odnosu na predmet AP 2491/14, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila, između ostalog, da se utvrdi da je zaključivanjem sa tuženim („Prevent Sarajevo“ d.o.o. Visoko) ugovora o radu od 1. novembra 2012. godine, zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod tuženog, te da se tuženom naloži da sa apelanticom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, apelanticu vrati na posao i uspostavi radno-pravni status zaposlenika na neodređeno vrijeme na određenim poslovima.
2. Kantonalni sud, pored ostalog, navodi da prvostepeni sud smatra da je prama zaključenim ugovorima o radu na određeno vrijeme, apelantica u periodu od 1. februara 2010. godine do 15. novembra 2012. godine imala prekid ugovora o radu u trajanju od 16 dana između ugovora od 16. maja 2011. godine, koji je zaključen za period od 16. do 31. maja 2011. godine, i ugovora od 17. juna 2011. godine, koji je zaključen za period od 17. juna 2011. godine do 31. jula 2013. godine, te da je to period od 31. maja 2011. godine do 17. juna 2011. godine. Kantonalni sud konstatuje, da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 19. stav 4. Zakona o radu, tako što je zbog utvrđene činjenice da period od 31. maja 2011. do 17. juna 2011. godine predstavlja prekid radnog odnosa apelantice od 16 dana, a kako u toku prvostepenog postupka apelantica nije dokazala da je u tom periodu faktički radila kod tuženog, zbog čega je pravilno odlučio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, kao neosnovan. Po ocjeni Kantonalnog suda, iako je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 20. stav 2. Zakona o radu (SI. novine F BiH br 43/99), koja je prestala važiti stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ( SI. novine F BiH br. 32/00), sa danom 7. septembra 2000. godine, jer je u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbu člana 86. stav 6. istog Zakona, to nije bilo od uticala na donošenje pravilne i zakonite presude, budući da je prvostepeni sud u toku postupka, koji je prethodio donošenju prvostepene presude, na osnovu nespornih činjenica kao i činjenica koje su utvrđene na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do prekida Ugovora o radu a time i radnog odnosa apelantice kod tuženog, kako je to naprijed navedeno. Kantonalni sud zaključuje, da je ugovor o radu od 16. maja 2011. godine, prestao sa danom 31. maj 2011. godine, zbog činjenice da je tog dana isteklo vrijeme na koje je sklopljen ugovor o radu na određene vrijeme, te kako je došlo do prekida ugovora o radu u trajanju od 16 dana u navedenom periodu od 1. juna 2011. godine do 16. juna 2011. godine, nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana. 19. stav 4. Zakona o radu, zbog čega se Ugovor o radu od 1. novembra 2012. godine, koji je apelantica zaključila sa tuženim na određeno vrijeme ne može smatrali Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih prava, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman