Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4331/16 (H.M.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4331/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4331/16, rješavajući apelaciju H. M., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. M., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 065069 15 Gž od 8. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kladnja, kojeg zastupa Ibrahim Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 16. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 065069 15 Gž od 8. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, apelant i tuženi (J. M.) obavezani su solidarno isplatiti određeni novčani iznos na račun tužitelja (Mikrokreditna fondacija „MI BOSPO“ Tuzla) po osnovu ugovora o kreditu.

2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu sa N. G., kao korisnikom kredita, da je navedena, kao garanciju kredita obezbijedila ugovor o jemstvu koji je potpisao jemac – platac I. G. (u odnosu na korisnika kredita i I. G. Općinski sud u Tuzli 4. februara 2013. godine donio Presudu zbog propuštanja kojom su obavezani solidarno isplatiti na račun tužitelja određeni novčani iznos na ime duga po predmetnom ugovoru o kreditu), a da su apelant i tuženi, kao jemci lično potpisali ovjerene podatke za žirante, odnosno administrativne zabrane, te se saglasili da će u slučaju neurednog otplaćivanja kredita od strane glavnog dužnika, izmiriti nastale obaveze tužitelju po osnovu kredita iz svojih ličnih primanja. Nadalje, konstatovano je da su navedene administrativne zabrane ovjerene od strane Federalnog zavoda za penzijsko invalidsko osiguranje, Administrativna kantonalna služba Tuzla. Također, konstatovano je da je korisnik kredita, kao glavni dužnik, prestala plaćati dug po kreditu. U vezi s tim, zaključeno je da prema odredbi člana 998. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelanta i tuženog, kao jemce obavezuje izjava o jemstvu i administrativna zabrana kojim je korisnik kredita obezbijedila garanciju otplate kredita i koja čini sastavni dio ugovora o kreditu, kao i da pismene izjave jemaca i administrativne zabrane sadrže bitne sastojke ugovora o jemstvu (u istim je naveden iznos kredita za koji se jemči, lično potpisan od strane apelanta i tuženog, ovjeren od strane Federalnog zavoda za PIO). Shodno tome, zaključeno je da obaveza korisnika kredita proizilazi iz zaključenog ugovora o kreditu u skladu sa odredbom člana 1065. ZOO, a obaveza apelanta i tuženog u skladu sa odredbom člana 997. navedenog zakona, iz razloga što su se kao jemci obavezali da će ispuniti punovažnu dospjelu obavezu ako to ne učini korisnik kredita. Osim toga, konstatovano je da žalbeni navodi da je donošenjem naprijed navedene presude zbog propuštanja u odnosu na korisnika kredita i I. G., kao jemca-platca, iscrpljen tužbeni zahtjev i da se radi o presuđenoj stvari, nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, iz razloga što je navedena presuda donesena u odnosu na korisnika kredita i jemca-platca, a obzirom da stranke, kao solidarni dužnici imaju procesni položaj običnih suparničara, to ne postoji identitet parničnih stranaka iz presude zbog propuštanja i stranaka iz konkretne predmetne stvari, pa u skladu s tim nije osnovan prigovor presuđene stvari. Isto tako, zaključeno je da nisu osnovani niti žalbeni prigovori koji se odnose na primjenu Zakona o zaštiti žiranata u Federaciji Bosne i Hercegovine, iz razloga što prelaznim i završnim odredbama ovoga zakona nije određena retroaktivna primjena istog, te je ovaj zakon neprimjenljiv na odnose koji su nastali prije 26. decembra 2013. godine (datum stupanja na snagu navedenog zakona).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4331/16 (H.M.) | Sudska praksa | Aktio