Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4333/16 (ATP „Stanarević“ d.o.o. Čelinac)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zakup
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4333/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4333/16, rješavajući apelaciju ATP "Stanarević" d.o.o. Čelinac, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ATP "Stanarević" d.o.o. Čelinac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 073305 14 Rev od 16. avgusta 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ATP „Stanarević“ d.o.o. Čelinac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banja Luke, podnio je 16. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 073305 14 Rev od 16. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant isplatiti tužitelju („Teknoxgroup BiH“ Sarajevo) određeni novčani iznos, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tužitelj nazakonitim raskidom ugovora prouzrokovao štetu apelantu u određenom novčanom iznosu, te da se obaveže tužitelj da apelantu naknadi taj iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke, navodi se, između ostalog, da su apelant i tužitelj 19. marta 2009. godine zaključili ugovor o zakupu, kojim je ugovoreno da će tužitelj dati u zakup apelantu mašinu „Caterpillar“ počev od 1. aprila 2009. godine uz plaćanje određene mjesečne rente, da je ugovor zaključen na period od šest mjeseci, da je ugovoreno mjesečno plaćanje zakupnine i da je apelant uplatio depozit, a da je tužitelj vršio uslugu servisiranja predmetne mašine. Nadalje, utvrđeno je da apelant nije prigovarao ispostavljenim fakturama, kao i to da ga je tužitelj opominjao na obavezu plaćanja ispostavljenih faktura, a da je 29. septembra 2009. godine tužitelj preuzeo predmetnu mašinu od apelanta. U vezi s tim, zaključeno je da visina duga koji se odnosi na neplaćene zakupnine za jul, avgust i septembar 2009. godine i usluge servisiranja mašine proizilazi iz fakture tužitelja, ugovora, te nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke D. O.. Osim toga, konstatovano je da je tužitelj, dopisom od 14. septembra 2009. godine, opomenuo apelanta da ukoliko do 15. septembra 2009. godine ne plati dug, da će tužitelj izuzeti mašine, pa obzirom da apelant nije izmirio svoje obaveze u ugovorenom roku, tužitelj je izuzeo mašinu i zatražio naplatu putem suda, postupajući shodno članu 11. i 12. Opštih uslova zakupa. Obzirom da je ugovorom o zakupu, čiji sastavni dio su posebni uslovi ugovora o zakupu, predviđeno trajanje ugovora šest mjeseci, da je početak zakupa 1. april 2009. godine, a da je tužitelj predmetnu mašinu preuzeo 29. septembra 2009. godine, zaključeno je da je ugovor o zakupu prestao protekom roka na koji je bio zaključen, što ne utiče na obavezu apelanta da tužitelju vrati predmet zakupa i izmiri sve obaveze iz ugovora, pri čemu nije od uticaja to što je tužitelj jedan dan prije isteka ugovora preuzeo predmet zakupa. Također, konstatovano je da je na apelantu teret dokazivanja da je uplatom od 17. septembra 2009. godine u određenom novčanom iznosu, izvršio plaćanje faktura, ali da nije pružio dokaze na šta se navedena uplata odnosila, kao i da nije dokazao da je uplata depozita imala uticaj na visinu tužbenog zahtjeva. Pored toga, zaključeno je da u radnjama tuženog nema protivpravnosti, kao i da nema osnova u apelantovim tvrdnjama da je zbog izuzimanja predmetne mašine pretrpio štetu u visini cijene mašine sličnih karakteristika koju je morao kupiti da bi završio započeti posao, pa samim tim niti uslova za udovoljavanje apelantovom protivtužbenom zahtjevu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman