Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4423/14 (S.D, E.T. i R.F.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Otpremnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 420
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4423/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4423/14, rješavajući apelaciju S. D., E. T. i R. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. D., E. T. i R. F.
podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 022941 13 Rev od 10. jula 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 022941 11 Gž od 26.
februara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 022941 08 P od 28. juna 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. D., E. T. i R. F. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 10. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 022941 13 Rev od 10. jula 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 022941 11 Gž od 26. februara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 022941 08 P od 28. juna 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Siporex“ d.d. Tuzla – tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 14. do 21. novembra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 022941 08 P od 28. juna 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi po osnovu razlike otpremnine isplati novčane iznose, i to: apelantu S. D. ukupan iznos od 10.376,75 KM, apelantu E. T. ukupan iznos od 14.339,26 KM i apelantu R. F. ukupan iznos od 18.505.34 KM, sve za zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka. Predmetnom presudom apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.786,33 KM.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelanti bili zaposlenici tuženog sve do 25. decembra 2008. godine, kada im je na osnovu rješenja o otkazu ugovora o radu prestao radni odnos jer su proglašeni tehnološkim viškom na osnovu plana reorganizacije i sistematizacije radnih mjesta tuženog. Općinski sud je utvrdio da je navedenim rješenjima apelantima utvrđena visina otpremnine na osnovu člana 100. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), i to: apelantu S. D. u iznosu od 4.788,67 KM (s tim da mu je isplaćen i dogovoreni dodatni iznos na ime otpremnine od 1.915,47 KM), apelantu E. T. u iznosu od 5.954,00 KM i apelantu R. F. u iznosu od 8.031.56 KM. Općinski sud je utvrdio da iz iskaza apelanata, naloga blagajne i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke D. M. proizlazi da su apelantima isplaćeni naprijed navedeni iznosi. Općinski sud je, također, utvrdio da je navedeni vještak u svom nalazu i mišljenju navela da bi apelantu S. D. u skladu sa ZOR na ime otpremnine pripadao iznos od 4.788,67 KM, a na osnovu preporuke (prijedloga) izvršnog odbora sindikata iznos od 17.171,22 KM, apelantu R. F. u skladu sa ZOR na ime otpremnine pripadao iznos od 8.031.55 KM, a na osnovu preporuke izvršnog odbora sindikata 26.537,34 KM, te apelantu E. T. na ime otpremnine u skladu sa ZOR pripadao iznos od 5.954,00 KM, a u skladu sa preporukom izvršnog odbora sindikata iznos od 20.293,26 KM. Općinski sud je konstatirao je da je navedeni vještak u pojašnjenju svog nalaza navela da izvršni odbor sindikata u pogledu utvrđivanja visine otpremnine nije donosio nikakve odluke niti zaključke, nego da je to u stvari bio prigovor na program zbrinjavanja tehnološkog viška koji je sindikat upućivao direktoru tuženog.
7. Općinski sud je zaključio da iz iskaza apelanata i iskaza saslušanih svjedoka, kao i stavova i prigovora izvršnog odbora sindikata tuženog na program zbrinjavanja viška zaposlenika, proizlazi da je sindikat, kao udruženje zaposlenika tuženog, prije objavljivanja spiska zaposlenika proglašenih tehnološkim viškom vodio pregovore sa menadžmentom tuženog nastojeći da za zaposlenike izdejstvuje otpremninu u visini prosječne plaće u FBiH koja bi se množila sa godinama radnog staža. Nadalje je navedeno da iz iskaza svjedoka H. H. i N. M. slijedi da tuženi nije prihvatio takve primjedbe, nego je ostao kod svog stava da će zaposlenici koji sa tuženim zaključe sporazum o prestanku radnog odnosa ostvarivati pravo na tzv. stimulativnu otpremninu u visini otpremnine propisane odredbom člana 100. ZOR-a sa povećanjem od 40%, a da će se onim zaposlenicima koji budu proglašeni tehnološkim viškom isplaćivati otpremnina u skladu sa ZOR. Konstatirajući da su apelanti proglašeni tehnološkim viškom, Općinski sud je konstatirao da im pripada otpremnina utvrđena u visini na osnovu člana 100. ZOR-a. Općinski sud je utvrdio da je tuženi isplatio apelantima otpremninu u skladu sa pomenutom odredbom ZOR-a, s tim što je prvoapelantu isplaćena i veća otpremnina od pripadajuće utvrđene članom 100. ZOR-a. U vezi s prigovorom izvršnog odbora sindikata tuženog na program zbrinjavanja viška zaposlenika u pogledu visine otpremnine, Općinski sud je istakao da takav prigovor nema obavezujući karakter u odnosu na poslodavca jer sindikat ima ulogu da štiti prava zaposlenika i da u pregovoru sa poslodavcem pokuša ostvariti što više prava za svoje članove zbog čega se i zaposlenici udružuju u sindikat. Općinski sud je istakao da iz tog razloga nije mogao prihvatiti utvrđenu visinu otpremnine iz nalaza vještaka D. M. na osnovu prigovora izvršnog odbora sindikata. Shodno navedenom, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata u smislu odredbe člana 100. ZOR-a. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je zasnovao na odredbama čl. 383, 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), člana 1. Zakona o izmjenama Zakona o advokaturi i odredbama važeće Advokatske tarife.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 022941 11 Gž od 26. februara 2013. godine odbio žalbu koji su apelanti podnijeli protiv presude Općinskog suda i potvrdio tu presudu te je odbio apelante sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatirao da su žalbeni navodi apelanata neosnovani, a da je odluka prvostepenog suda pravilna i zasnovana na zakonu. U vezi s tim, Kantonalni sud je konstatirao da apelanti smatraju da im je trebala biti isplaćena otpremnina prema „zaključku“ izvršnog odbora sindikata tuženog, i to: apelantu S. D. u iznosu od 17.171,22 KM, apelantu R. F. u iznosu od 26.537,34 KM i apelantu E. T. u iznosu od 20.293,26 KM. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da za to nema uporišta u pozitivnim zakonskim propisima. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 63. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije, građevinskog materijala i projektovanja u FBiH („Službene novine FBIH“ broj 49/00 – u daljem tekstu: Granski kolektivni ugovor) propisano da ukoliko zaposlenik pravo na otpremninu ostvaruje po osnovu prestanka ugovora o radu, odnosno skidanja sa liste čekanja, otpremnina se isplaćuje u skladu sa Zakonom o radu. Otpremnina se isplaćuje u novcu ili na drugi način prema dogovoru zaposlenika i poslodavca. Dalje, Kantonalni sud je istakao da se prema odredbi člana 100. stav 2. ZOR-a otpremnina zaposleniku koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu, utvrđuje Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od 1/3 prosječne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca, s tim da izuzetno umjesto ovog iznosa poslodavac i zaposlenik se mogu dogovoriti i o drugom vidu naknade. Kantonalni sud je konstatirao da među strankama nije bilo sporno da je tuženi, prije no što je otkazao ugovore o radu apelantima, istim nudio isplatu stimulativne otpremnine u visini utvrđenoj po članu 100. ZOR-a koja je uvećana za stimulaciju od 40%, a što su apelanti odbili, s tim što je apelant S. D. 27. januara 2009. godine pristao da mu se isplati još iznos od 1.915,47 KM.
10. Kantonalni sud je zaključio da su netačne žalbene tvrdnje apelanata da je prvostepeni sud pobijanom presudom povrijedio odredbu člana 8. ZPP-a. Kantonalni sud je ocijenio da je, suprotno žalbenim navodima, Općinski sud savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa raspravnim načelom sadržanim u toj odredbi ZPP-a. Pri tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da je Općinski sud zanemario pismeni nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u vezi sa iskazanim vrijednostima koje je ovaj vještak dala po prijedlogu apelanata za vještačenje i iznosima tzv. stimulativne otpremnine koja bi im pripadala prema pismenom stavu izvršnog odbora sindikata na ponuđeni program o zbrinjavanju viška zaposlenika tuženog od 19. novembra 2008. godine. Kantonalni sud je zaključio da Općinski sud nije pravilno prihvatio nalaz vještaka u tom dijelu i na istom zasnovao svoju odluku, jer se radilo o neosnovanom tužbenom zahtjevu apelanata zbog toga što im ne pripada pravo na isplatu tražene razlike otpremnine. Ovo zbog toga što o pravima i obavezama zaposlenika u skladu sa ZOR-om i Granskim kolektivnim ugovorom odlučuje poslodavac ili drugo ovlašteno lice, a ne izvršni odbor sindikata, dok zaposlenik svoja pojedinačna prava iz radnog odnosa ostvaruje putem vijeća zaposlenika sindikata i nadležnog suda, s tim što sindikalni povjerenik (sindikat) i vijeće zaposlenika eventualno mogu osporiti pravilnik o radu i ugovor o radu, ako nisu u skladu sa zakonom i Granskim kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud je, također, zaključio da ne stoje ni navodi žalbe da je tuženi apelante doveo u neravnopravan položaj time što je pojedinim uposlenicima isplatio stimulativne otpremnine. Naime, Kantonalni sud je konstatirao da je tuženi isplatu tih otpremnina nudio i apelantima, ali da ih apelanti nisu prihvatili istrajavajući na svojim zahtjevima da im se isplate otpremnine prema stavu i zaključku izvršnog odbora sindikata tuženog. Navedeno je da apelanti nisu uspjeli sa izjavljenim pravnim lijekom zbog čega je, primjenom odredbe člana 397. stav 1. ZPP-a odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
11. Odlučujući o reviziji koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda Vrhovni sud je donio Presudu broj 32 0 P 022941 13 Rev od 10. jula 2014. godine kojom je reviziju apelanata odbio. Odbijen je i zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je neosnovan prigovor apelanata da su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili odredbu člana 8. ZPP-a zanemarivši nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u dijelu kojim je vještak iskazao visinu tzv. stimulativne otpremnine, koja je apelantima trebala biti isplaćena shodno pismenom stavu izvršnog odbora sindikata povodom ponuđenog programa zbrinjavanja viška zaposlenika tuženog. U vezi s tim, Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da je Kantonalni sud pravilno zaključio da je Općinski sud izvedene dokaze, pa tako i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, cijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP-a i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za ovaj spor, za koji zaključak je u obrazloženju svoje odluke dao pravilne i potpune razloge. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je kao jedan od načina prestanka radnog odnosa prema članu
87. ZOR-a, predviđena mogućnost otkaza ugovora o radu od strane poslodavca zaposleniku, uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. Dalje, istakao je da je prema odredbi člana 100. st. 1. i 2. ZOR-a poslodavac dužan zaposleniku kojem je otkazan ugovor o radu, koji je bio zaključen na neodređeno vrijeme i trajao najmanje dvije godine, isplatiti otpremninu u iznosu od najmanje jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Vrhovni sud je ukazao da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je tuženi apelantima u pismenoj formi dao poslovno uvjetovani otkaz i da je u tim odlukama apelantima utvrdio pravo na otpremninu u iznosima bliže navedenim u obrazloženju nižestepenih presuda. Također, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi, prethodno, apelantima ponudio sporazumni prestanak radnog odnosa uz isplatu uvećane, stimulativne otpremnine, koju ponudu su apelanti odbili prihvatiti. Dalje, ukazao je da je nesporno da je tuženi apelantima isplatio otpremninu u visini utvrđenoj odlukama o poslovno uvjetovanom otkazu, a da je na osnovu sadržaja nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno da je visina tih otpremnina u skladu sa odredbama člana 100. st. 1. i 2. ZOR-a. Također, Vrhovni sud je istakao da apelanti nisu tražili sudsku zaštitu protiv otkaza ugovora o radu. Vrhovni sud je konstatirao da su polazeći od navedenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev apelanata odbili kao neosnovan, za koju odluku su, po mišljenju tog suda, dali pravilne i potpune razloge koje je prihvatio i taj sud. Pored toga, Vrhovni sud je konstatirao da je neprihvatljiv prigovor apelanata da je tuženi pojedinim zaposlenicima isplatio stimulativne otpremnine i da je time apelante doveo u neravnopravan položaj, budući da prigovor pogrešne primjene materijalnog prava tužitelji ne mogu zasnivati na drugačijem činjeničnom stanju od onog koje je utvrđeno od nižestepenih sudova. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da su apelanti odbili prihvatiti uvjete pod kojima im je ponuđena isplata uvećane otpremnine, a stav sindikata o visini otpremnine ne obavezuje poslodavca (tuženog) u konkretnom slučaju, jer nema utemeljenje u odredbama člana 100. ZOR-a. Odluku o troškovima postupka Vrhovni sud je zasnovao na odredbi člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelanti u suštini tvrde da su redovni sudovi zanemarili nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u dijelu koji se odnosi na visinu otpremnine u smislu stava izvršnog odbora sindikata tuženog i smatraju da im je otpremnina u konkretnom slučaju trebala biti isplaćena upravo u toj visini. Apelanti, također, navode da je tuženi pojedinim uposlenicima isplatio stimulativne otpremnine i da ih je na taj način doveo u neravnopravan položaju u odnosu na ostale uposlenike tuženog kojima su te otpremnine isplaćene. Navode da se Općinski i Kantonalni sud „nisu pridržavali svih dokaza i činjenica na koje su [apelanti] ukazivali u toku postupka“ i da Vrhovni sud nije dao valjano obrazloženje za svoju odluku. Također, smatraju da su neosnovano obavezani da tuženom naknade troškove postupka. Pored toga, apelanti navode da su tužbu podnijeli 31. decembra 2008. godine, a da im je više od šest godina uskraćena mogućnost ostvarivanja svojih prava pred sudom, zbog čega su predložili da se svakome od njih ponaosob isplati „uobičajena“ novčana naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da, suprotno mišljenju apelanata, u konkretnom slučaju nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je primjena prava u revizijskoj presudi bila proizvoljna.
15. Kantonalni sud je istakao da su apelacioni navodi neosnovani i predložio je da se apelacija odbije.
16. Općinski sud je, prije svega, opisao hronologiju predmetnog parničnog postupka. U vezi s tim, Općinski sud je, između ostalog, naveo da su apelanti 31. decembra 2008. godine podnijeli tužbu tom sudu protiv tuženog, koja je upućena tuženom na odgovor 22. januara 2010. godine, a koji odgovor je taj sud zaprimio 22. februara 2010. godine. Općinski sud je naveo da je ročište zakazano za 2. april 2010. godine odloženo na saglasan prijedlog stranaka, a da su pripremnom ročištu od 16. juna 2010. godine apelanti proširili tužbeni zahtjev i ročište je odloženo, dok je ročište zakazano za 31. august 2010. godine odloženo jer se punomoćnik tuženog nije mogao izjasniti o dokumentaciji koju je predao punomoćnik apelanata. Zatim, Općinski sud je naveo da je pripremno ročište održano 28. oktobra 2010. godine, dok je 12. januara 2011. godine održano ročište za glavnu raspravu, a nastavak ročišta za glavnu raspravu zakazan za 30. marta 2011. godine je odložen jer se nisu pojavili, apelanti koji su bili pozvani da se saslušaju u svojstvu parničnih stranaka. Također, Općinski sud je istakao da je nastavak ročišta za glavnu raspravu održan 1. juna 2011. godine, kada je glavna rasprava i zaključena, a prvostepena presuda je donesena 28. juna 2011. godine. Pored toga, Općinski sud je naveo da je predmet 9. septembra 2011. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje povodom žalbe, koji je 26. februara 2013. godine donio drugostepenu presudu.
17. Očitujući se na okolnosti dužine trajanja postupka, Općinski sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizlazi da je postupak pred tim sudom trajao ukupno dvije godine, pet mjeseci i 28 dana, te je ukazao da je parnični postupak vođen načelom dispozicije stranaka i da pokretanje postupka i teret dokazivanja je na „podnosiocu predstavke“, od kojeg u velikoj mjeri zavisi ekspeditivnost vođenja postupka. Općinski sud je istakao da je u toku postupka od apelanata predloženo da se kao dokaz provede saslušanje svjedoka i provede vještačenje po vještaku ekonomske struke, što je, po mišljenju tog suda, svakako produžilo trajanje ovog postupka. Također, Općinski sud je istakao da je četiri puta odlagao uredno zakazana ročišta, iz razloga uređenja tužbenog zahtjeva, na saglasan prijedlog stranaka i nemogućnosti tuženog da se izjasni na dokumentaciju koju je punomoćnik apelanata predao na ročištu i nepojavljivanja uredno pozvanih apelanata na ročište na kojem je predviđeno da se saslušaju kao parnične stranke. Pored toga, napomenuo je da u konkretnom predmetu nisu zaprimljene urgencije stranaka za eventualno hitnije postupanje u istom. Shodno tome, Općinski sud smatra da je u konkretnom slučaju postupio u skladu sa članom 10. ZPP-a i da je postupak proveo bez odugovlačenja, sa što manje troškova i u razumnom roku, odnosno da taj postupak zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Općinski sud je istakao da smatra da, ukoliko Ustavni sud eventualno usvoji apelaciju, zahtjev apelanata za naknadu štete nije osnovan, jer bi eventualno utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje bila dovoljna satisfakcija za apelante. Općinski sud je, očitujući se na ostale navode apelanata, istakao da sadržaj apelacije ukazuje na činjenicu da se apelanti ne slažu sa mišljenjem redovnih sudova izraženim u osporenim odlukama. U vezi sa tim, Općinski sud je istakao da je članom 2. ZPP-a propisano da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava, te je ukazao da nezadovoljstvo konačnim ishodom parničnog postupka ne predstavlja razlog za podnošenje apelacije. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tuženi smatra da su apelacioni navodi neosnovani jer su redovni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo i da je apelantima isplaćena otpremnina u skladu sa članom 100. ZOR-a. Tuženi je istakao da je svim svojim uposlenicima, a prije donošenja odluka o otkazu ugovora o radu, ponudio da zaključe sporazum o prestanku radnog odnosa i pravo na stimulativnu otpremninu koja je otpremnina iz čl. 100. Zakona o radu uvećana za 40 %, a da je činjenica da apelanti nisu bili zainteresirani za ponudu koja je važila do 25. decembra 2008. godine, odnosno do donošenja odluke o proglašavanju tehnološkog viška pojedinih kategorija zaposlenika. Također, istakao je da je pravo na stimulativnu otpremninu bilo uvjetovano sporazumom o prestanku radnog odnosa. Tuženi smatra da je neosnovan zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 396.
O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja.
[…] Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
20. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 100.
Zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.
Otpremnina iz stava 1.ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.
Izuzetno, umjesto otpremnine iz stava 2.ovog člana, poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
[…]
21. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije, građevinskog materijala i projektovanja u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 63.
Ukoliko zaposlenik pravo na otpremninu ostvaruje po osnovu prestanka ugovora o radu, odnosno skidanja sa liste čekanja, otpremnina se isplaćuje u skladu sa Zakonom o radu. Otpremnina se isplaćuje u novcu ili na drugi način prema dogovoru zaposlenika i poslodavca.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 022941 13 Rev od 10. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pravo na suđenje u razumnom roku kao element tog prava.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju zapravo odnosio na spor oko isplate razlike otpremnine, tj. na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na ww.ustavnisud.ba, tačka 24), iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporene presude
30. Iz apelacionih navoda u suštini proizlazi da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama kojima je odbijen njihov tužbeni zahtjev za isplatu razlike otpremnina prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što se te presude zasnivaju na pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava.
31. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka, a i iz sadržaja same apelacije, proizlazi da su apelanti tužbenim zahtjevom zapravo tražili isplatu razlike otpremnine u visini određenoj prema preporuci, odnosno zaključku izvršnog odbora sindikata tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, suprotno mišljenju apelanata, dokazni postupak proveden u skladu sa relevantnim procesnim zakonom i da su redovni sudovi cijenili nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, kao i da su dali jasne i logične razloge za svoju odluku da odbiju tužbeni zahtjev apelanata. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u vezi s tim obrazložili da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno da je apelantima isplaćena otpremnina u pripadajućim iznosima u skladu sa članom 63. Granskog kolektivnog ugovora i članom 100. st. 1. i 2. ZOR-a, a da stav sindikata o visini otpremnine ne obavezuje tuženog u konkretnom slučaju jer nema utemeljenje u odredbama člana 100. ZOR-a. Također, u vezi s navodima apelanata da je tuženi pojedinim uposlenicima isplatio stimulativne otpremnine i da ih je na taj način doveo u neravnopravan položaj u odnosu na te uposlene, redovni sudovi su obrazložili da su apelanti (osim apelanta S. D.) odbili prihvatiti isplatu te stimulativne otpremnine, odnosno da su odbili prihvatiti uvjete pod kojima im je ista ponuđena. U odnosu na navode apelanata iz kojih proizlazi da su osporenim odlukama neosnovano obavezani da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelanti te navode nisu konkretizirali. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se redovni sud prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, u osporenoj odluci, između ostalih, pozvao na odredbu člana 386. i 396. ZPP-a. Ustavni sud podsjeća da je navedenim odredbama (stavom 1) propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu (o čemu se zapravo radi u slučaju apelanta) dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka, te da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja, a da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tuženi postavio takav zahtjev. Osim toga evidentno je da su i žalba i revizija koju su izjavili apelanti odbijene, pa, stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su obavezali apelante da tuženom naknade troškove postupka te kad su ih odbili sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog, odnosno revizionog postupka. Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji zapravo, uglavnom, ponavljaju navode koje su već iznosili u postupku pred redovnim sudovima, a o kojima su se redovni sudovi očitovali i dali razloge zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, te konstatirajući da apelanti ničim nisu dokazali svoje tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, te s tim u vezi proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova.
33. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata da im je zbog pogrešne ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene prava prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
b) Pravo na suđenje u razumnom roku b.1) Relevantni principi
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b.2) Analiza razumnosti trajanja postupka
35. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započet 31. decembra 2008. godine kada su apelanti podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, a da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 10. jula 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao pet i po godina, što je relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka.
36. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o sporu radi isplate razlike otpremnina i smatra da u konkretnom slučaju nije bilo naročito složenih činjeničnih i pravnih pitanja koja je trebalo raspraviti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o radnom sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obvezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.
37. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega zapaža, da iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Općinski sud proizlazi određeni period neaktivnosti Općinskog suda u početnoj fazi postupka, odnosno da je tom sudu trebalo više od godinu dana da dostavi tužbu na odgovor tuženom. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je nakon toga Općinski sud bio aktivan i da je zakazivao i održavao ročišta u primjerenim vremenskim periodima i da je prvostepenu presudu donio u roku od dvije i po godine od dana podnošenja tužbe. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Općinski sud proizlazi da je jedno ročište pred tim sudom odloženo na saglasan prijedlog parničnih stranaka (dakle i apelanata), a jedno ročište zbog nedolaska apelanata na zakazano ročište na kojem su trebali biti saslušani u svojstvu parničnih stranaka, te jedno ročište iz razloga što se punomoćnik tuženog nije mogao izjasniti o dokumentaciji koju mu je predao punomoćnik apelanata na tom ročištu. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da su i apelanti u određenoj mjeri doprinijeli dužini trajanja postupka pred Općinskim sudom. Ustavni sud dalje zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto više od pet mjeseci, a postupak pred Vrhovnim sudom godinu i tri mjeseca. Međutim, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini.
38. Imajući u sve vidu naprijed navedeno, i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni smatra, bez obzira na početni period neaktivnost Općinskog suda, da ukupan period od pet i po godina, u kojemu je na tri sudske instance okončan predmetni parnični postupak, nije prešao granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je dužina postupka srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.
Naknada nematerijalne štete
39. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti traže da im se isplati naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
40. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, to apelantima ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi jasno obrazložili svoje odluke u vezi sa ocjenom dokaza, utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom prava, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu dužina predmetnog postupka, koji je na tri sudske instance trajao pet i po godina, nije prekršila standard donošenja odluke u razumnom roku.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman