Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/16 (G. Đ.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2202/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2202/16, rješavajući apelaciju Gorana Đenića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Đenić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 072305 14 Rev od 18. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Đenić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Lazo Radić, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 072305 14 Rev od 18. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se poništi kao nezakonita odluka tuženog (Udruženje građana Dječiji hor „Vrapčići“ Banja Luka) o prestanku radnog odnosa apelanta zasnovanog na neodređeno vrijeme i apelant rasporedi na poslove i radne zadatke na kojima je radio.

2. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da je predmet spora apelantov zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu i za isplatu potraživanja iz osnova neisplaćenih plata, regresa, troškova prevoza, toplog obroka, troškova zdravstvenih usluga i uplate doprinosa, u iznosima i za period koji je naveden u izreci prvostepene presude. Dalje se navodi, da ocjenom izvedenih dokaza, prvostepeni sud zaključuje da je tuženi dokazao da apelant, u periodu od mjeseca septembra 2008. godine pa do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu 13. decembar 2008. godine, nije dolazio na posao i nije ispunjavao ugovorne obaveze svog radnog mjesta, te da je svojim ponašanjem nanosio štetu poslodavcu, te da prvostepeni sud nije prihvatio tvrdnje apelanta da je poslove producenta „obavljao van prostorija tuženog“, jer nalazi da ugovorom o radu nije bio predviđen takav način ispunjavanja radnih dužnosti. Polazeći od odredbe člana 128. stav 3. Zakona o radu, prvostepeni sud cijeni da je tuženi dokazao postojanje uslova za otkaz ugovora o radu propisanih odredbom člana 98. stav 2. tačka 1., 8. i 11. navedenog Zakona. Također se navodi, da drugostepeni sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu koja se odnosi na otkaz ugovora o radu i novčanu isplatu, te u tom dijelu žalbu odbija i prvostepenu presudu potvrđuje, cijeneći da se kod apelanta radilo o trajnoj povredi radne obaveze (neopravdan izostanak s posla u vremenskom kontinuitetu), smatra da je odluka o otkazu donesena u roku iz odredbe člana 128. stav 2. Zakona o radu tj. u roku od 30 dana od dana saznanja poslodavca za počinjenu povredu. Vrhovni sud ističe, da se težom povredom radne obaveze zbog koje poslodavac može jednostrano da raskine ugovor o radu, između ostalog, smatra se odbijanje radnika da izvršava svoje radne obaveze određene ugovorom o radu (član 98. stav 2. tačka 1. Zakona o radu), neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini (tačka 8.) i svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavaca ili iz kog se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć (tačka 11.). Vrhovni sud konstatuje, da iz iskaza zakonskog zastupnika tuženog B. Đ., a posebno iskaza svjedoka B. L., proizlazi da je tuženi dokazao činjenicu da je telefonski obavijestio apelanta da dođe na sastanak 13. decembra 2008. godine da bi se vidjelo „kako dalje" jer mjesecima ne dolazi na posao i da se riješi „njegov status u horu", omogućivši mu na taj način da iznese odbranu. Po ocjeni Vrhovnog suda, imajući u vidu da je apelant jedini zaposlenik u radnom odnosu, tuženi je stavio do znanja apelantu da će se razmatrati njegov odnos prema poslu, izostanci s posla i neizvršavanje obaveza, kao i regulisanje „statusa", čime mu je omogućio da se izjasni o svemu što mu se slavlja na teret kao povreda radne obaveze. Apelant nije došao na taj sastanak, iako je prema izjavi svjedoka B. L. potvrdio dolazak, pa je, po ocjeni Vrhovnog suda, svojim pasivnim držanjem „oduzeo" sebi mogućnost da bude saslušan i da iznese svoju odbranu. Vrhovni sud naglašava, da je neosnovan prigovor apelantove revizije da je povrijeđena odredba člana 128. stav 2. Zakona o radu, jer da otkaz nije dat u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza, kod činjenice da se radi o produženoj povredi koja je trajala u kontinuitetu sve do 13. decembra 2008. godine kada je apelantu otkazan ugovor o radu, apelantu je u periodu od septembra pa sve do donošenja odluke o otkazu imao telefonske kontakte sa tuženim kada je potvrđivao da će dolaziti na posao. Vrhovni sud zaključuje da je tuženi iskazima svjedoka B. L., M. R. i D. R. i iskazom zakonskog zastupnika tuženog B. Đ., kao i posredno izvedenim dokazima (službene zabilješke od 6. septembra 2008. godine, 11. oktobra 2008. godine i 2. novembra 2008. godine), dokazao navode o počinjenim povredama koje su apelantu stavljene na teret kao zakonski osnov za otkaz ugovora o radu, te da apelant tokom postupka nije izveo dokaze kojima bi pobio navode tuženog da je bez opravdanog razloga izostao s posla u periodu od mjeseca septembra 2008. godine pa sve do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu (13.decembar 2008 godine).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/16 (G. Đ.) | Sudska praksa | Aktio