Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1191/14 (R.Č.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1191/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1191/14, rješavajući apelaciju R.Č. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.Č. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 004258 13 Rev od 12. decembra 2013. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Ajlen Bajrić, advokat iz Bihaća, podnio je 17. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 004258 13 Rev od 12. decembra 2013. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se „do završetka postupka po apelaciji odlaže pravno dejstvo“ osporene presude Vrhovnog suda, te zabranjuje iseljenje njega i članova njegove porodice na osnovu rješenja Federalnog ministarstva odbrane –Zajedničke komande Vojske Federacije, broj 29- 99-1-34-9-805/04 od 26. maja 2004. godine.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1191/14 od 24. aprila 2014. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Općinski sud u Bihaću je presudom broj 17 0 P 004258 12 P 3 od 26. oktobra 2012. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 004258 12 Gž3 od 24. aprila 2013. godine, obavezao Federaciju BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da sa apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji stana bliže označenoga u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) na kom apelant ima stanarsko pravo, odnosno da, ukoliko tužena to ne učini u roku od 30 dana, predmetna presuda u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji spornoga stana pa da se apelant na temelju iste može uknjižiti kao vlasnik u ZK uredu Općinskog suda u Bihaću.
4. Iz obrazloženja presuda proizilazi da je u postupku utvrđeno da je apelantu sporni stan dodijeljen na temelju odluka tuženog iz 1997. godine od kada je apelant sa porodicom i koristio sporni stan. Nadalje, ukazano je da je naknadno utvrđeno da su ove odluke protivne zakonu i ništave, pa da je, s obzirom da ništavost djeluje od početka, apelant bespravni korisnik spornoga stana od dana kada je u isti uselio, a u svakom slučaju od 17. marta 2003. godine kada je utvrđeno da je ugovor o korištenju spornog stana nadovjeren suprotno zakonu. Nadalje, ukazano je da je tužena propustila da, shodno rokovima od tri odnosno pet godina iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) računajući najkasnije od 17. marta 2003. godine, pokrene pred nadležnim organom postupak iseljenja apelanta, a zbog čega je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu. S obzirom da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, zaključeno je da apelant, u skladu sa članom 7. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, može istaći zahtjev za kupovinu spornoga stana.
5. Vrhovni sud je presudom broj 17 0 P 004258 13 Rev od 12. decembra 2013. godine uvažio reviziju tužene i prvostepenu i drugostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.
6. U obrazloženju presude je ukazano da su nižestepeni sudovi previdjeli pravno relevantnu činjenicu da je protiv apelanta vođen postupak pred upravnim organom nakon što je Komisija za kontrolu ugovora ustanovila da je njegov ugovor o korištenju stana protivan zakonu, da je u tom postupku rješenjem tužene od 26. maja 2004. godine (o oglašavanju ništavim rješenja Generalštaba Armije BiH iz 1997. godine o dodjeli predmetnog stana apelantu), utvrđeno da je apelantu, kao privremenom korisniku, prestalo pravo korištenja spornoga stana i da je dužan napustiti ga u roku od 15 dana od prijema rješenja (stav 2 izreke rješenja). Vrhovni sud je ukazao da je apelant nesumnjivo primio rješenje od 26. maja 2004. godine jer je protiv njega izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem od 21. jula 2004. godine. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije nesmetano koristio sporni stan osam godina u smislu člana 30. ZSO, a zbog čega se ne može smatrati da je tokom stanovanja i od dana 17. marta 2003. godine, kada je ugovor o korištenju stana proglašen suprotnim zakonom, mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi.
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Apelant tvrdi da je osporena presuda zasnovana isključivo na tvrdnji da je protiv njega vođen postupak pred upravnim organom nakon što je Komisija za kontrolu ugovora ustanovila da je njegov ugovor o korištenju stana protivan zakonu. Apelant ukazuje da se radi o aktu Federalnog ministarstva odbrane ZK VF 29-99-1-34-9-805 od 26. maja 2004. godine, da nije učestvovao u postupku donošenja ovog akta kao stranka, da ovaj akt nikad nije stekao stvarnu pravosnažnost jer mu nikad nije dostavljena odluka po žalbi na ovaj akt.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4.) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud tumačio činjenično stanje i primijenio relevantno pravo kada je usvojio reviziju tuženog i odbio njegov tužbeni zahtjev. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
12. Ustavni sud ukazuje da su u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega apelant nije mogao steći svojstva nosioca stanarskog prava na temelju člana 30. stav 2. ZSO. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je Vrhovni sud svoj zaključak temeljio na samo na rješenjem tužene od 26. maja 2004. godine a da on nije učestvovao u postupku donošenja istog, koje rješenje je, po njegovoj žalbi, potvrđeno rješenjem od 21. jula 2004. godine, ali da njemu ovo rješenje nikad nije dostavljeno, pa da je Vrhovni sud bio dužan da ove činjenice ispita, Ustavni sud najprije zapaža da iz osporene presude proizlazi da apelant nije ulagao odgovor na reviziju. Također, apelant ne tvrdi da je u toku postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom uopšte ukazivao na ove činjenice. Najzad, apelant ni u apelaciji u prilog ovih tvrdnji nije predočio niti jedan dokaz a, kako je sam naveo, protiv prvostepenog rješenja je izjavio žalbu o kojoj je odlučeno 21. jula 2004. godine.
13. Stoga, imajući u vidu stavove Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e), f ) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman