Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1936/16 (G. T.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1936/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1936/16, rješavajući apelaciju Gorana Tomića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Tomić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 K 025127 15 Kž od 17. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Tomić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kreševa, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 4. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 49 0 K 025127 15 Kž od 17. novembra 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo prevara povjerilaca iz člana 299. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona F BiH, za koje djelo mu je izrečena uvjetna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine i šest mjeseci ne počini novo krivično djelo. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, da to krivično djelo čini onaj tko sa ciljem da osujeti ostvarenje prava na stvari, otuđi, uništi ili oduzme svoju stvar na kojoj drugi ima založno pravo ili pravo uživanja i time ga ošteti. Također je utvrđeno da su optuženi („Tomić“ d.o.o. Kreševo, kao pravno lice i apelant kao odgovorno lice) bili svjesni da potpisivanjem Ugovora o kratkoročnom kreditu i preuzimanjem određenih obaveza naznačenih u ugovoru, te otuđenjem automatske tračne pile, onemogućuju oštećenu (UniCredit Bank) da prodajom založne stvari namiri svoje potraživanje, iako su znali i morali znati da time čine krivično djelo, u čemu sud i vidi namjeru optuženih s obzirom na njihovo znanje i htijenje iako su znali i morali znati da time čine krivično djelo. Apelantu je vrsta i visina krivične sankcije izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih okolnosti, dok sud nije našao postojanje otežavajućih okolnosti na strani apelanta.

3. Prvostepeni sud, između ostalog, obrazlaže da nije prihvatio odbranu apelanta da je N. T. digao kredit bez njegovog znanja, te da mu je bilo poznato da su pare legle na račun 2003. ili 2004. godine iz razloga što je iskaz apelanta u svojstvu svjedoka kontradiktoran, izjavljuje da je N. T. digao kredit bez njegovog znanja, ali da mu je bilo poznato da su pare legle na račun firme 2003. ili 2004. godine, a samim tim, po ocjeni Prvostepenog suda, morala mu je biti poznata činjenica da je kredit odobren na ime pravnog lica „Tomić“ d.o.o. Također se navodi, da prvostepeni sud nije prihvatio apelantovu odbranu u kojoj negira da je učestvovao u postupku podizanja kredita jer svjedok N. T. precizno izjavljuje da je apelant potpisivao potrebnu dokumentaciju za kredit, te da se isto potvrđuje i uvidom u zapisnik Općinskog suda u Kiseljaku sa ročišta za zasnivanje založnog prava na pokretnoj stvari izvršenika gdje je na zapisniku konstatovano da je pristupio lično apelant. Kako apelantova odbrana ničim nije potvrđena, prvostepeni sud nalazi da je ustvari ista unaprijed smišljena i usmjerena u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti za krivično djelo koje je apelant izvršio.

4. Kantonalni sud, između ostalog, navodi da apelant u žalbi ističe da je prvostepeni sud propustio savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, da nije van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, te da je prvostepeni sud propustio primijeniti princip in dubio pro reo, na koji način da je učinio relativno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 3. stav 2. i članom 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, takvi žalbeni prigovori apelanta su neosnovani jer, najprije, branitelj apelanta u žalbi uopće ne navodi razloge za svoju tvrdnju da je povrijeđen princip in dubio pro reo, kao ni razloge na temelju čega smatra da prvostepeni sud nije primijenio odredbe člana 296. stav 2. ZKP-a, sem prigovora da je prvostepeni sud pogriješio kada je pobijanu presudu zasnovao na izvedenim dokazima, koji prigovori u stvari spadaju u domen činjenične osnove pobijane presude. Kantonalni sud ističe, da je prvostepeni sud, u obrazloženju pobijane presude naveo konkretne razloge na osnovu kojih je došao do svog zaključka o postupanju apelanta, koje kao takve prihvata i Kantonalni sud, pa zaključuje da pobijanom presudom nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, na koje se ukazuje apelantovom žalbom. Također se navodi, da apelant u žalbi prigovara pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja iz prvostepene presude i pri tome navodi da je prvostepeni sud neosnovano poklanjao vjeru iskazima svjedoka N. Ć. i E. D., kao i određenim materijalnim dokazima te da je neosnovano odbio prihvatiti odbranu apelanta, pri čemu dalje u žalbi vrši sopstvenu analizu dokaza i izvodi sopstvene zaključke iz te analize. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pouzdano utvrdio da je apelant postupao u svemu na način kako se tereti u izreci prvostepene presude. Naime, prednje navode prvostepeni sud je utvrdio kako na temelju brojnih materijalnih dokaza, a što su potvrdili svojim iskazom i svjedoci N. Ć. i E. D. čiji iskazi se uklapaju u navedene brojne materijalne dokaze i potvrđuju ono što detaljno, argumentovano i na uvjerljiv način elaborira prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude. Kantonalni sud naglašava, da se pomenuti iskazi svjedoka, kao subjektivni dokazi, međusobno dopunjuju i da su potpuno saglasni u pogledu odlučnih činjenica sa navedenim i detaljno analiziranim materijalnim dokazima tako da ovi, kako subjektivni tako i objektivni dokazi, na nesumnjiv način upućuju na zaključak upravo onakav kakav je izvela prvostepena presuda u svom osuđujućem dijelu. Paušalni prigovori apelantove žalbe, upućeni iskazima navedenih svjedoka, koji su saglasni sa materijalnim dokazima, po ocjeni Kantonalnog suda nisu argumentovani radi čega i nije dovedena u sumnju vjerodostojnost tih iskaza, kao ni navedenih materijalnih dokaza iz spisa. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1936/16 (G. T.) | Sudska praksa | Aktio