Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2145/16 (D.B.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2145/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2145/16, rješavajući apelaciju D. B., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. B., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 136698 14 Rev od 25. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 136698 14 Rev od 25. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, u dijelu, kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke tuženog („Miloš Impeks“ d.o.o. Banja Luka) iz 2011. i 2012. godine, na osnovu kojih je otkazan apelantov ugovor o radu, te da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i da mu isplati naknade neisplaćenih plata, naknade na ime prekovremenog rada, naknade za topli obrok sve za određene vremenske periode, i regres za korištenje godišnjeg odmora u 2012. godini, kao i da za njega uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je tužba odbačena kao neblagovremena u odnosu na zahtjev za isplatu regresa za 2010. godinu.
2. Vrhovni sud navodi, da iz stanja spisa konkretnog predmeta proizlazi da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme, da je apelantu otvoreno bolovanje, da je rješenjem tuženog od 29. septembra 2011. godine apelantu prestao radni odnos jer je isti zatečen da za vrijeme bolovanja radi privatno, da je narednog dana tj. 30. septembra 2011. godine tuženi stavio van snage svoju odluku kojom je apelantu otkazan ugovor o radu, da je apelantu bolovanje zaključeno sa 10. januarom 2012. godine, ali da se on nije nakon toga javio na posao, radi čega mu je rješenjem tuženog od 10. februara 2012. godine prestao radni odnos, da je tuženi i ovo rješenje stavio van snage svojom odlukom od 22. februara 2012. godine, nakon čega je pismenim putem pozvao apelanta da se javi na posao, da se apelant nije odazvao ovom pozivu radi čega mu je rješenjem tuženog od 29. februara 2012. godine izrečena mjera otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti. Cijeneći izvedene dokaze, Vrhovni sud konstatuje da se pravilnim ukazuje zaključak nižestepenih sudova da je tuženi u smislu odredbe člana 128. st. 3. Zakona o radu, dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu tj. da je apelant počinio težu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret i zbog koje mu se mogao jednostrano otkazati ugovor o radu. Vrhovni sud ističe, da apelant tokom postupka pred nižestepenim sudovima, a ni u izjavljenoj reviziji, ne spori da se nakon zaključenja bolovanja nije vratio na rad, pravdajući tu činjenicu time što je smatrao da više nije u radnom odnosu kod tuženog. Međutim, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant znao da su ranije donesena rješenja o otkazu njegovog ugovora o radu stavljena van snage tj. da je znao da je i dalje u radnom odnosu kod tuženog, što potvrđuje i činjenica da je redovno tuženom dostavljao doznake o bolovanju, a tuženi mu je isplaćivao naknadu plate i uplaćivao zakonske doprinose. Vrhovni sud zaključuje, da pošto apelantu nije nezakonito prestao radni odnos kod tuženog, ne pripada mu ni pravo na naknadu štete u vidu naknada po osnovu radnog odnosa odnosno zakonskih obaveza vezanih za penzijsko i invalidsko osiguranje. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo ni kada su odbili apelantov zahtjev za naknadu na ime prekovremenog rada. Naime, apelant nije dokazao da je u toku 2011. godine radio nedjeljom i da mu tuženi taj rad nije platio, a iz nalaza i mišljenja finansijskog vještaka proizlazi da tuženi radnicima nije plaćao prekovremeni rad već da su isti na ime toga odbijali slobodne dane. Također se navodi, da je nesporno da apelant nije faktički radio kod tuženog u 2012. godini niti je u toj godini koristio godišnji odmor obzirom da mu je radni odnos prestao 29. februara 2012. godine, pa slijedom toga, njemu ne pripada pravo da traži naknadu regresa za korištenje godišnjeg odmora u toj godini.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman