Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2216/16 (R. H.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2216/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2216/16, rješavajući apelaciju Rahime Hairlahović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Rahima Hairlahović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 Rs 007526 15 Rev od 29. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rahima Hairlahović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnijela je 24. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 Rs 007526 15 Rev od 29. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev, u dijelu, kojim je traženo da se poništi odluka tužene (JU OŠ „Cazin II“) u formi obavijesti od 27. avgusta 2009. godine o izboru u radni odnos kandidata N. A. na radno mjesto pomoćno tehničkog radnika u područnoj školi Slatina na neodređeno vrijeme, te da se naloži tuženoj da nakon prijema prepisa presude po predmetnom konkursu izvrši novi izbor kandidata prijavljenih na ovo radno mjesto u skladu sa Zakonom, pravilima tužene i uslovima konkursa.

2. U drugostepenoj presudi, nadležni sud u konkretnom predmetu, navodi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da se apelantica prijavila na konkurs tužene i to konkurs za prijem zaposlenika na neodređeno vrijeme a na radno mjesto pomoćnog tehničkog osobljahigijeničara, da je nakon provedene konkursne procedure apelantica dobila obavijest tužene o izboru kandidata po raspisanom konkursu od 27. avgusta 2009. godine, a iz koje proizlazi, da je školski odbor na svojoj sjednici odlučio da se na mjesto pomoćnog tehničkog osoblja u radni odnos, na neodređeno vrijeme, primi N. A., te da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su za ovo radno mjesto dva prijavljena kandidata stavljena u uži izbor i pozvani na intervju, da je preporuka komisije da se da prednost apelantici, međutim, nakon razmatranja obiju prijava članovi školskog odbora su izabrali drugog kandidat sa liste tj., N. A. iz razloga što je isti nezaposlen i demobilisani borac. Drugostepeni sud ističe, da su žalbeni navodi apelantice u kojima ističe, da je nezakonita odluka tužene o prijemu N. A. u radni odnos, te da nema ni pravnog osnova za njegov prijem u radni odnos, neosnovani, jer je školski odbor tužene izabranom kandidatu omogućio predviđeni prioritet kao demobilisanom braniocu. Drugostepeni sud konstatuje, da je izabrani kandidat ispunjavao objavljene uslove što je utvrđeno od strane komisije za izbor koja je prihvatila njegovo učešće i uvrstila ga u uži izbor i pozvala ga na intervju, pa je postupak izbora kandidata N. A. u cijelosti zakonit.

3. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da su, suprotno pravnom rezonovanju apelantice, pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je školski odbor tužene osnovano drugorangiranom kandidatu omogućio zakonom predviđeni prioritet kao demobilisanom borcu. Dalje se navodi, da je tužena prilikom odlučivanja o zasnivanju radnog odnosa i provođenja konkursa bila dužna poštovati prednost pri zapošljavanju propisanu Zakonom o pravima demobilisanih boraca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud naglašava, da neovisno o svemu navedenom treba primijetiti da obavijest tužene od 27. avgusta 2009. godine o izboru u radni odnos kandidata N. A., čije poništenje zahtijeva apelantica, ne ispunjava zahtjeve odluke kojom se rješava o pravima, obavezama ili odgovornostima zaposlenika, odnosno da ta obavijest ne ispunjava procesne pretpostavke za sudsku zaštitu, da bi takve procesne pretpostavke ispunjavala samo odluka o prijemu u radni odnos N. A., osnovom koje je isti sa tuženom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2216/16 (R. H.) | Sudska praksa | Aktio