Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4335/16 (D. P.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Invalid
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4335/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4335/16, rješavajući apelaciju Dragana Pecelja, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Pecelj, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 002974 16 U od 1. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Pecelj (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubinja, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 16. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 002974 16 U od 1. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) od 3. maja 2016. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja filijale tuženog u Trebinju od 25. februara 2016. godine kojim je apelantu prestalo pravo na invalidsku penziju.

2. U obrazloženju osporene odluke navodi se, između ostalog, da je apelant, rješenjem tuženog od 27. jula 2009. godine ostvario pravo na invalidsku penziju počev od 23. aprila 2009. godine, da mu je pravo na penziju priznato na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja drugostepenog organa vještačenja Banja Luka kojim je utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnost zbog gubitka radne sposobnosti, a da je uzrok invalidnosti bolest. Nadalje, navedeno je da je u postupku vanredne kontrole, koja je obavljena nakon sumnje da je u postupku vještačenja bilo nedostataka i nepravilnosti koji su uticali na ocjenu radne sposobnosti, obavljeno vještačenje Komisije za vanrednu kontrolu, koja je dala svoj nalaz, ocjenu i mišljenje od 5. januara 2016. godine, da kod apelanta invalidnost ne postoji. U vezi s tim, konstatovano je da je postupak vanredne kontrole predviđen Uredbom o medicinskom vještačenju u penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Uredba), koja je stupila na snagu 30. januara 2013. godine. Također, konstatovano je da odredba člana 44. stav 1. Uredbe propisuje da o potrebi vanredne kontrole odlučuje direktor Fonda, dok je stavom 3. istog člana propisano da se vanredna kontrola obavlja kada se procijeni da postoje osnovane sumnje da je u postupku vještačenja bilo nedostataka, nepravilnosti ili propusta koji su bitno uticali na ocjenu radne sposobnosti. Isto tako, zaključeno je da nije osnovan apelantov tužbeni navod da se Uredba nije mogla retroaktivno primjeniti obzirom na period donošenja iste i vrijeme kada je apelant ostvario pravo na penziju, iz razloga što je Uredbom propisan postupak vanredne kontrole i mogućnost da u slučaju postojanja osnovane sumnje da je u postupku vještačenja bilo nedostataka, nepravilnosti ili propusta koji su bitno uticali na ocjenu radne sposobnosti, da se izvrši ponovno vještačenje i da ocjena o radnoj sposobnosti – invalidnosti osiguranika. Shodno tome, utvrđeno je da je tokom vanredne kontrole apelant pregledan i izvršen uvid u medicinsku dokumentaciju (pobliže navedena u obrazloženju osporene odluke), te da iz naknadne provjere nalaza, ocjene i mišljenja u postupku utvrđivanja stepena invalidnosti apelanta proizilazi da je u prethodnom postupku bilo nepravilnosti. Naime, utvrđeno je da apelant ne posjeduje medicinsku dokumentaciju o bilo kakvom liječenju, nakon što je u prethodnom postupku utvrđeno da je nesposoban za rad, što znači da se nije obraćao ljekaru, a što je trebao činiti po pitanju bolesti koja je osnov za ostvarivanje prava na penziju. Pored toga, konstatovano je da nisu osnovani apelantovi tužbeni navodi da ne postoji egzaktan dokaz o nepravilnosti medicinske dokumentacije, obzirom da je utvrđeno da se apelant nije liječio u Kantonalnoj bolnici „Dr Safet Mujić Mostar“, a iz navedene zdravstvene ustanove je priložio obimnu dokumentaciju na osnovu koje je ostvario pravo na invalidsku penziju.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4335/16 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio