Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4396/16 (S. V.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4396/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4396/16, rješavajući apelaciju Sretena Vuksića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sreten Vuksić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 Rs 016997 16 Rsž od 9. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sreten Vuksić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bratunca, kojeg zastupa Danilo Mrkaljević, advokat iz Srebrenice, podnio je 19. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 Rs 016997 16 Rsž od 9. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda, pa je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Gradska čistoća“ a.d. Bratunac) da apelantu, na ime materijalne štete zbog neiskorištenih 28 radnih dana godišnjeg odmora, isplati određeni novčani iznos.
2. Okružni sud navodi, da iz spisa nesporno proizlazi da je prema priloženom ugovoru o radu od 26. decembra 2014. godine tuženi imenovao apelanta za svog v.d. direktora na određeno vrijeme za period od 26. decembra 2014. godine pa do raspisivanja javnog konkursa, izbora i imenovanje direktora, da je 20. oktobra 2015. godine raspisan javni konkurs za izbor i imenovanje direktora tuženog i da nije izvršen izbor i imenovanje direktora po tom konkursu, da je po ponovljenom konkursu za izbor i imenovanje direktora tuženog od 6. novembra 2015. godine, izvršen izbor i imenovanje direktora tuženog 25. novembra 2015. godine, da je apelant kao v.d. direktor tuženog rješenjem od 18. novembra 2015. godine odredio da će koristiti godišnji odmor za 2015. godinu u trajanju od 29 radnih dana u periodu od 23. novembra do 31. decembra 2015. godine i najkasnije do kraja juna naredne godine, da apelant tvrdi da je po navedenom rješenju od 18. novembra 2015. godine započeo sa korištenjem godišnjeg odmora 25. novembra 2015. godine i da je tuženi 26. novembra 2015. godine Poreskoj upravi prijavio da prestaje da uplaćuje doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje apelanta sa 25. novembrom 2015. godine (iz razloga što je na taj dan imenovao drugog direktora po konkursu od 6. novembra 2015. godine), te da je apelant trebao i morao da ima saznanje da je prema odredbi člana 57. stav 1. Zakona o radu, stekao pravo na godišnji odmor po osnovu navedenog ugovora o radu, nakon šest mjeseci neprekidnog rada (u julu mjesecu 2015. godine). Okružni sud ističe, da je osnovano ukazivanje tuženog u žalbi da je ugovorom o radu određeno da apelantu kao v.d. direktoru prestaje radni odnos danom donošenja odluke o izboru i imenovanju direktora tuženog, da je apelantu na osnovu navedenog ugovora o radu prestao radni odnos, na radnom mjestu v.d. direktora, momentom donošenja nesporne odluke o izboru i imenovanju direktora po odluci od 25. novembra 2015. godine, da je apelant kao v.d. direktor imao mogućnost da rješenjem blagovremeno odredi korištenja godišnjeg odmora prije isteka radnog odnosa na osnovu navedenog ugovora o radu, da je apelant sračunato nezakonito htio da svojim navedenim rješenjem o korištenju godišnjeg odmora faktički produži radni odnos koji je prestao 25. novembra 2015. godine i da je tim rješenjem nezakonito odredio korištenje godišnjeg odmora za period od 25. novembra 2015. godine pa nadalje, te da nema krivice tuženog što apelant nije iskoristio godišnji odmor u vrijeme prije isteka radnog odnosa i da stoga ne postoji njegova obaveza da naknadi štetu apelantu zbog neiskorištenog godišnjeg odmora. Okružni sud konstatuje, da iz navedenih razloga nije postojao osnov da prvostepeni sud obaveže tuženog da naknadi štetu apelantu zbog neiskorištenog odmora za vrijeme radnog odnosa na osnovu ugovora o radu, pozivajući se pri tom na odredbu člana 106. Zakona o radu, kojom je određeno da se na pitanje naknade štete pričinjene na radu ili u vezi sa radom koja nisu posebno uređena tim zakonom, primjenjuju propisi o obligacionim odnosima, kao i na odredbu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je određeno da ko prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Po ocjeni Okružnog suda, neprihvatljivo je ukazivanje apelanta da mu je tuženi skrivljeno onemogućio da koristi godišnji odmor za vrijeme dok je bio u radnom odnosu kod tuženog iz razloga što mu nije odredio zamjenika. Naime, nesporno je da iz spisa proizlazi da je apelant kao v.d. direktor tuženog imao zakonsku mogućnost da u navedenim okolnostima blagovremeno rješenjem odredi korištenje godišnjeg odmora za vrijeme dok je bio u radnom odnosu kod tuženog na osnovu navedenog ugovora o radu (nakon što je to pravo stekao u julu mjesecu 2015. godine) i da odredi odgovarajućeg radnika koji će ga zamjenjivati na poslovima radnog mjesta v.d. direktora dok je na godišnjem odmoru (to rješenje je mogao donijeti samostalno ili uz konsultaciju sa nadzornim odborom tuženog).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman