Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4378/16 (B. C.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4378/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4378/16, rješavajući apelaciju Bojana Cvijana, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bojan Cvijan, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 015384 15 Kž 10 od 23. septembra 2016. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine, u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bojan Cvijan protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 015384 15 Kž 10 od 23. septembra 2016. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojan Cvijan (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Lejla Čović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 015384 15 Kž 10 od 23. septembra 2016. godine i rješenja Suda BiH broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.

2. Prvostepenim rješenjem Suda BiH broj S1 2K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine prema optuženima, među kojima je i apelant ukinute su mjere zabrane (prema apelantu mjera zabrane putovanja) i određen je pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže 9 mjeseci od dana lišenja slobode ili do nove odluke suda.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Sud BiH dana 14. septembra 2016. godine objavio prvostepenu kojim su optuženi oglašeni krivim –apelant za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), u vezi sa krivičnim djelima Razbojništvo iz člana 289. Krivičnog zakona Federacije BiH ( u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 33 KZ FBiH, Ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa članom 25 KZ Republike Srpske, razbojništvo iz člana 289. KZ FBiH, dogovor za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. KZ RS, te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina.

4. Imajući u vidu činjenicu da je objavljena prvostepena presuda, odnosno da su optuženi nepravosnažno oglašeni krivima, te imajući u vidu da se prema optuženima ranije primjenjivane određene mjere zabrane (koje su bile na snazi), ali i novonastalu situaciju, te uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinilaca, Sud BiH je našao opravdanim i nužnim, u ovoj fazi postupka, prema optuženima ukinuti ranije izrečene mjere zabrane, te odrediti mjeru pritvora, a u cilju osiguranja prisustva optuženih i uspješnog vođenja i okončanja predmetnog krivičnog postupka, nalazeći istovremeno da ranije izrečene mjere zabrane u ovoj fazi postupka nisu dovoljan garant osiguranja prisustva optuženog.

5. Sud BiH se pozvao na odredbu člana 138. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine( u daljnjem tekstu: ZKP BiH). Sud BiH je naveo da je prvi uslov postojanja osude na kaznu zatvora ispunjen. Sud BiH je dalje ispitao ostale okolnosti, kako to nalaže citirana zakonska odredba, koje postoje na strani optuženih, a koje su vezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno sa ličnošću počinilaca, te je u tom smislu našao da u ovoj fazi postupka, na strani optuženih egzistira posebni pritvorski razlog propisan članom 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Prema ocjeni Suda BIH, na strani optuženih u ovom procesnom trenutku egzistira stvarna i realna opasnost od bjekstva, a koja opravdava određivanje mjere pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Sud BiH je u vezi sa ovim zaključkom prije svega cijenio činjenicu da su optuženi oglašeni krivim za izvršenje teškog krivičnog djela učinjenog u sastavu grupe za organizirani kriminal, za koje su optuženima izrečene kazne zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) do 5 (pet) godina, koje, po ocjeni Suda BiH mogu u ovom procesnom trenutku, predstavljati jak motiv za bjekstvo. Dodatno, postupajući u skladu sa odredbom člana 138. stav 1. ZKP BiH, Sud BiH je pri odlučivanju cijenio sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno činjenicu da su optuženi nepravosnažno oglašeni krivim za počinjenje teških krivičnih djela, poduzetih u sastavu grupe za organizirani kriminal, a kojima djelima su „Privredna banka Sarajevo d.d.“ Sarajevo, odnosno ,,JP BH Pošta" d.o.o. Sarajevo oštećene za precizirane iznose, ali imajući u vidu prirodu predmetnih krivičnih djela, te involviranost većeg broja lica u izvršenju istih, odnosno činjenicu da su pripadnici grupe za organizirani kriminal postupali sa jasno podijeljenim ulogama i zadacima, te da se međusobno dobro poznaju, pri čemu su u počinjenju krivičnih djela imali mnoge pomagače, od kojih se neki nalaze i van područja BiH, uslijed čega je Sud BiH zaključio da bi optuženi u slučaju da se prema istima ne odredi mjera pritvora u ovoj fazi postupka na raspolaganju imali mnoge pomagače, koji bi im nesumnjivo mogli pomoći da otežaju ili izbjegnu okončanje ovog krivičnog postupka, odnosno koji bi im pružili utočište u cilju izbjegavanja krivičnog gonjenja. Stoga, imajući u vidu prethodno iznesene razloge, Sud BiH je našao opravdanim i nužnim, prema optuženima odrediti pritvor iz razloga propisanih u članu 132. stav 1 tačka a) ZKP BiH.

6. Sud BiH se rukovodio i odredbom člana 131. stav 1. ZKP BiH i odredbom člana 123. stav 2. ZKP BiH, te je preispitao mogućnost dalje primjene mjera zabrane, kao blažih mjera za osiguranje prisustva optuženih i uspješnog vođenja krivičnog postupka, ali cijeneći sve prethodno navedene okolnosti posmatrane u međusobnoj povezanosti, a naročito činjenicu da su optuženi nepravnosnažno osuđeni na kaznu zatvora u dužem trajanju (a što u ranijoj fazi postupka nije bio slučaj) Sud BiH je zaključio da je pritvor jedina mjera kojom će se u ovoj fazi postupka ostvariti svrha zbog koje je određen.

7. Sud BiH, rješavajući po žalbi apelanta i ostalih optuženih, donio je rješenje broj S1 2 K 015384 15 Kž 10, od 23. septembra 2016. godine, kojim je žalbe odbio kao neosnovane.

8. Sud BiH je naveo žalbene razloge zbog kojih su izjavljene žalbe, odgovor Tužilaštva, te je nakon ispitivanja pobijanog rješenja utvrdio da žalbama nisu dovedeni u pitanje ispravni i valjani zaključci prvostepenog rješenja. Sud BiH je naveo da se rješenje temelji na članu 138. stav 1. ZKP, te da je opravdanost pritvora najprije utemeljena na činjenici da su izrečene mjere zatvora u trajanju od 5 do 20 godina optuženima, pri čemu se optuženi dobro poznaju, te su imali pomagače, od kojih su neki van teritorije Bosne i Hercegovine, te bi mogli optuženi pronaći utočište. Sud BiH dalje dataljno navodi odredbu člana 138. stav 1. ZKP te navodi da se u konkretnom slučaju radi o dispoziciji suda u vezi sa određivanjem opravdanosti mjere pritvora, bez postojanja prijedloga tužioca, kao i da je po ocjeni Suda BiH, nakon izricanja prvostepene presude, naglašena obaveza suda da se stara da se postupak uspješno okonča i u konkretnom slučaju obezbijedi prisustvo lica koja su nepravosnažno osuđena za teška krivična djela do dovršetka krivičnog postupka. Sud BiH nadalje to dovodi u vezu sa članom 5. stav 1. tačka 1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nadalje, navode odbrane da za svakog optuženog ponaosob nije konkretizovano postojanje okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora, te da se ne radi o identičnim okolnostima za svakog od optuženih, Sud BiH navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su optužena lica povezana u izvršenju krivičnog djela te je u ovom trenutku u ovoj fazi postupka nepravosnažno dokazana njihova pripadnost grupi za organizovani kriminal. To je po mišljenju Suda BiH posebno značajno jer kod takvih djela svaki od pripadnika grupe je dobro povezan sa ostatkom grupe, koju povezanost može iskoristiti kako bi pobjegao ili se krio. Takođe, Sud BiH je ukazao da ne treba zanemariti činjenicu da su pojedini članovi grupe koji su bili saoptuženi u ovom postupku i kojima su izrečene mjere zabrane takvu odluku zloupotrijebili te postali nedostupni organima gonjenja u Bosne i Hercegovine. Sud BiH je ukazao da je neizvjesnost ishoda krivičnog postupka koji se vodi za krivično djelo organizovani kriminal u vezi sa drugim veoma ozbiljnim krivičnim djelima, što prema mišljenju Suda BiH, bez obzira na dužinu trajanja izrečene sankcije, predstavlja motivaciju da pokušaju da izbjegnu postupak za koji mogu smatrati da bi mogao rezultirati pravosnažnim kaznama zatvora.

9. Sud BiH nalazi da je opravdana mjera pritvora imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela opisan u izreci nepravosnažne presude, što je pojasnio. Sud BiH je u odnosu na prigovor apelanta da je rješenje kontradiktorno samo sebi , što je dovelo do povrede odredbi krivičnog postupka, jer je data pravna pouka suprotna odredbi člana 134. stav 4. ZKP, naveo da je isti neosnovan jer se u konkretnom slučaju ne radi o određivanju pritvora u istrazi, te se s obzirom na to ne mogu primjenjivati rokovi za žalbu i odlučivanje po istoj kao što je to slučaj kod određivanja pritvora tokom istrage shodno članu 134. stav 4. ZKP. Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera ali je po ocjeni Suda BiH pravilno zaključilo da postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora. Sud BiH je cijenio kao nerelevantne okolnosti da su pojedini optuženi od početka svjesni propisane kazne zatvora za pojedina krivična djela koja im se stavljaju a teret, te uprkos tome nisu ometali tok postupka. Sud BiH navodi da je momentom izricanja presude manja neizvjesnost ishoda postupka u odnosu na fazu koja je postojala prije izricanja prvostepene presude. Apelacioni navodi

10. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član II/3.e) i član 6. Evropske konvencije. Apelant svoje navode o povredama prava na koje se pozvao, u suštini, argumentuje tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno člana 138. ZKP, odnosno određivanja mjere pritvora bez prijedloga tužilaštva. Takođe apelant navodi da se sud rukovodio samo visinom izrečene kazne zatvora i težinom optužbi. Apelant ukazuje da je u osporenim rješenjima navedeno da se apelantu određuje pritvor iz razloga što je krivično djelo učinjeno u okviru grupe te postoji bojazan da će članovi grupe koji su na slobodi omogućiti apelantu izbjegavanje krivičnog postupka, bez konkretnog obrazloženja na koje članove misli. Apelant ukazuje na svoju povezanost sa Bosnom i Hercegovinom gdje mu je porodica. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje apelant ukazuje na neobrazloženost osporenih rješenja. Apelant je ukazao na brojne predmete iz prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4). Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(l) apelacija je preuranjena;

(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

16. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu, ukinuta mjera zabrane i određen pritvor nakon izricanja prvostepene presude jer su sudovi smatrali da je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje predmetnog krivičnog djela i ličnost apelanta (u smislu odredbi člana 138. stav 1. ZKP BiH). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 138. stav 1. ZKP BiH propisano da kada izrekne presudu na kaznu zatvora, Sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinioca. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da njegovo lišavanje slobode i određivanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. Osim toga Ustavni sud podsjeća da je isto osporeno rješenje sa gotovo identičnim apelacionim navodima ispitao u odnosu na jedno od lica koje je suoptuženo sa apelantom u odluci AP-4820/16 (odluka o dopustivosti AP-4820/16, od 23. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te je zaključio da je apelacija očigledno neosnovana, te ne nalazi razloge za drugačije odlučenje u konkretnom predmetu. Osim toga mnogobrojni predmeti na koje se pozvao apelant u konkretnoj apelaciji iz prakse Evropskog suda i Ustavnog suda ne utiču na drugačije odlučenje.

18. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b)U odnosu na prava na pravično suđenje

19. Apelant smatra da mu je rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.

20. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelanti imaju, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

21. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su predmet osporavanja apelacijom rješenja o određivanju pritvora apelantu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju «utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe» protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije.

22. U skladu s navedenim, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4378/16 (B. C.) | Sudska praksa | Aktio