Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4440/16 (B.D.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4440/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4440/16, rješavajući apelaciju B. D., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. D., protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 005837 16 U od 31. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Blagiša Lukić, advokat iz Bijeljine, podnio je 25. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 005837 16 U od 31. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske), kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja filijale tuženog Bijeljina, a kojim je odlučeno da rješenje tuženog – filijala Bijeljina od 8. marta 2012. godine kojim je apelantu obustavljena isplata penzije ostaje na snazi. U obrazloženju osporene odluke, navodi se, između ostalog, da je na osnovu odredbe člana

141. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), apelantu, kao korisniku srazmjernog dijela starosne penzije obustavljena isplata penzije počev od 1. januara 2012. godine, a po osnovu rješenja prvostepenog organa od 8. marta 2012. godine. Osim toga, konstatovano je da je po apelantovom zahtjevu za ponavljanje postupka od 13. februara 2014. godine, prvostepeni organ tuženog zaključkom od 24. avgusta 2015. godine dozvolio je ponavljanje postupka, a narednog dana donio rješenje kojim je rješenje od 8. marta 2012. godine ostalo na snazi. Dakle, konstatovano je da je Ustavni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) Odlukom broj 28/12 od 30. oktobra 2013. godine utvrdio da odredba člana 141. stav 1. Zakona o PIO nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, te da je prema članu 5. Zakona o Ustavnom sudu RS prestala da važi danom objavljivanja u Službenom glasniku Republike Srpske 13. decembra 2013. godine. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 69. Zakona o Ustavnom sudu RS reguliše pitanje prava pravnih subjekata o čijem je pojedinačnom subjektivnom pravu odlučno na osnovu neustavne zakonske odredbe, pa tako prema stavu 1. navedenog člana oni imaju pravo da od nadležnog organa traže izmjenu tog pojedinačnog akta, a stavom 2. je propisan prekluzivni rok u kome se navedena izmjena može tražiti, dok stav 3. propisuje da odluka suda predstavlja razlog za ponavljanje postupka. Shodno tome, konstatovano je da prema odredbi člana 69. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu RS prijedlog za izmjenu konačnog ili pravosnažnog akta može se pdonijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke u Službenom glasniku Republike Srpske, ako od dana dostavljanja pojedinačnog akta do dana donošenja odluke suda nije prošlo više od godinu dana. U vezi s tim, zaključeno je, na osnovu stanja spisa, da apelant na sporno rješenje od 8. marta 2012. godine nije izjavljivao pravni lijek, te je isto postalo pravosnažno 4. aprila 2012. godine, a odluka Ustavnog suda RS donesena 30. oktobra 2013. godine. Pored toga, Okružni sud navodi da je pravno shvatanje sudske prakse da se zakon, drugi propisi i opšti akti, koji na osnovu odluke Ustavnog suda RS prestaju da važe, ne mogu primjenjivati na odnose koji su nastali prije objavljivanja odluke suda ako do toga dana nisu pravosnažno riješeni. Prema tome, zaključeno je da iako je apelant prijedlog za ponavljanje postupka podnio u okviru prekluzivnog roka od šest mjeseci po objavljivanju navedene odluke Ustavnog suda RS, zbog nepostojanja zakonske pretpostavke iz člana 69. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu RS, koja se odnosi na ispunjenost prethodnog roka za koji su relevantni dani donošenja osporenog akta i odluke Ustavnog suda RS, nisu stečeni zakonski uslovi za izmjenu rješenja od 8. marta 2012. godine.

Apelacioni navodi

2. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4440/16 (B.D.) | Sudska praksa | Aktio