Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-296/16 (H. V.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 138
- Ukaz o proglašenju Zakona o gradu bihać · čl. 138
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-296/16
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 296/16, rješavajući apelaciju Hamdije Veladžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Hamdije Veladžića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 I 017841 10 I od 4. marta 2010. godine.
Ova odluka se dostavlja Gradu Bihaću da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštovanje ljudskih prava, tako što će preduzeti mjere s ciljem da apelanti/povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Grada Bihaća naplate svoja potraživanja u razumnom roku.
Nalaže se Gradu Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hamdija Veladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 14. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 I 017841 10 I od 4. marta 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 8. aprila 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je 20. aprila 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 3. marta 2010. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne Presude Općinskog suda broj P:642/98 od 8. februara 2005. godine, kojom je tuženoj Općini Bihać naloženo da apelantu kao tužitelju naknadi materijalnu štetu za izgubljenu dobit po osnovu zakupnine poslovnog prostora u iznosu pobliže navedenom u dispozitivu navedene presude.
6. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 17 0 I 017841 10 I od 4. marta 2010. godine usvojio apelantov prijedlog i odredio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika Općine Bihać kod „UniCredit Bank“ d.d. Mostar.
7. Izvršenik je protiv navedenog Rješenja o izvršenju od 4. marta 2010. godine podnio prigovor, koji je Općinski sud odbio kao neosnovan Rješenjem isti broj od 30. juna 2010. godine.
8. Odlučujući po žalbi izvršenika podnesenoj protiv Rješenja Općinskog suda od 30. juna 2010. godine, Kantonalni sud u Bihaću je donio Rješenje broj 17 0 I 017841 10 Gž od 4. novembra 2010. godine kojim je kao neosnovanu odbio žalbu izvršenika i potvrdio prvostepeno rješenje.
9. Općinski sud je 28. januara 2011. godine dostavio rješenje o izvršenju na provođenje „UniCredit Bank“ d.d. Mostar. Navedena banka je 25. februara 2011. godine obavijestila Općinski sud da je kopiju rješenja o izvršenju proslijedila izvršeniku Općini Bihać, jer će se pljenidba novčanih sredstava izvršenika provesti u visini predviđenoj na poziciji budžeta, shodno odredbama člana 138. stav 3. Zakona o izvršnom postupku FBiH.
10. Prema stanju spisa predmeta, rješenje o izvršenju još uvijek nije izvršeno.
11. Nakon stupanja na snagu Zakona o Gradu Bihać („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 80/14), općina Bihać je dobila status grada.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant se žali da su njegova ljudska prava prekršena jer mu do dana podnošenja apelacije nisu isplaćena njegova potraživanja. S tim u vezi je apelant naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Slijedom navedenog, apelant je tražio i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM za svaku godinu neblagovremenog postupanja u predmetnoj pravnoj stvari.
b) Odgovor na apelaciju
13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju postupka, te istakao da je 28. novembra 2011. godine rješenje o izvršenju dostavio nadležnoj banci izvršenika na izvršenje, a koja ga je podneskom od 25. februara 2011. godine obavijestila da je rješenje o izvršenju proslijedila izvršeniku Općini Bihać, jer će se pljenidba novčanih sredstava izvršenika provesti u visini predviđenoj na poziciji budžeta, shodno odredbama člana 138. stav 3. Zakona o izvršnom postupku FBiH. Također je istaknuto da Općinski sud nema nikakve zakonske mogućnosti da utječe na izvršenike radi provođenja predmetnih izvršenja.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 6.
(1) Sredstva izvršenja su izvršne radnje ili sistem takvih radnji kojima se prema zakonu potraživanje prinudno ostvaruje.
(2) Predmet izvršenja su stvari i prava na kojim se prema zakonu može provesti izvršenje radi ostvarivanja potraživanja.
(3) Izvršne radnje mogu se neposredno provesti protiv izvršenika i drugih osoba, u skladu sa ovim zakonom.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 138.
Ograničenje izvršenja (4) Izvršenje na teret sredstava budžeta grada i opštine provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta.
Član 167.
(1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.
(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
(4) S rješenjem o izvršenju izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom.
Član 169.
(1) Ako na računu označenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prijenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražilac izvršenja.
(2) Ukoliko banka ne uspije u cjelini naplatiti izvršnu tražbinu zbog nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drugačije određeno. (3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvještaj o promjenama na računu iz stava 5. člana 166. ovog zakona.
Član 175.
Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po opštim pravilima o naknadi štete..
VI.Dopustivost
15. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
16. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravomoćnog rješenja kojim je određeno izvršenje na osnovu prethodno donesene pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.
17. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredbi iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
18. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
19. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku, na osnovu pravomoćne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.
21. Na osnovu odredbi člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
22. Apelant ukazuje da mu je, zbog neprovođenja pravomoćnog rješenja kojim je određeno predloženo izvršenje, a koje je doneseno na osnovu pravomoćne sudske odluke, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Pravo na imovinu
25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
27. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetno rješenje o izvršenju dostavljeno „UniCredit Bank“ d.d. Mostar na provođenje. Međutim, očigledno je da sa izvršenikovog transakcijskog računa, prema predmetnoj pravomoćnoj sudskoj odluci, nije izvršen prenos novčanih sredstava na transakcijski račun apelanta.
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud nije konstatirao da je predmetni izvršni postupak dovršen u smislu odredbi člana 64. ZIP-a, niti je o tome obavijestio apelanta. Međutim, imajući u vidu nespornu situaciju u konkretnom slučaju, tj. da do provođenja predmetnog rješenja o izvršenju nije došlo, na izvršenikovom transakcijskom računu nije bilo sredstava na kojima bi se izvršenje moglo provesti, Ustavni sud smatra da navedeni postupak Općinskog suda (neobavještavanje apelanata o nemogućnosti provođenja predmetnih rješenja) nije ugrozio pravo apelanta na izvršenje pravomoćne sudske odluke.
29. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, u prvom redu, radi o nemogućnosti apelanta da realizira izvršenje pravomoćne sudske odluke na teret budžetskih sredstava s računa izvršenika. Konkretno, riječ je o pravomoćno dosuđenim potraživanjima koje treba namiriti iz općinskog, odnosno gradskog nivoa vlasti.
30. Ustavni sud napominje da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu
1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštovanje individualnih ljudskih prava u koje se ubraja i pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da su pravomoćnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret budžetskih sredstava jedne općine, odnosno grada, te da, uslijed velikog broja povjerilaca, nema raspoloživih sredstava na kojima bi se izvršenje moglo provesti. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava, usvojen u predmetu Jeličić protiv BiH (vidi presudu od 31. oktobra 2006. godine, stav 39) na koji se Evropski sud za ljudska prava ponovo pozvao u drugom predmetu ove vrste protiv naše države (Čolić i dr. protiv BiH, vidi presudu od 10. novembra 2009. godine) prema kojem: „Sud i dalje ponavlja da ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao izgovor za nepoštovanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgoda u izvršenju presude može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6 § 1 (vidi Burdov v. Rusija, broj 59498/00, § 35, ECHR 2002-III, i Teteriny v. Rusija, broj 11931/03, § 41, od 30. juna 2005).“
31. Ustavni sud podržava navedeni stav Evropskog suda prema kojem: „...nedostatak sredstava ne može biti izgovor za nepoštovanje obaveza proisteklih iz presude...“, mada je Ustavni sud svjestan da globalna ekonomska kriza neminovno mora utjecati na Bosnu i Hercegovinu. Posebno se naglašava ne tako davna ratna prošlost, te, s tim u vezi, ogromna šteta koja je nanesena ljudskim i ekonomskim potencijalima, a što je imalo kao posljedicu i nastanak velikog broja različitih potraživanja koja egzistiraju na osnovu pravomoćnih sudskih odluka prema svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini postoje „posebne okolnosti“ na osnovu kojih bi se mogla opravdati određena odgoda u izvršenju pravomoćnih sudskih odluka. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju Federacija BiH i izvršenik, tj. Općina, odnosno sada Grad Bihać, preduzeli određene korake s ciljem izvršenja pravomoćnih sudskih odluka. Naime, Federacija BiH je usvojila dopunu ZIP-a kojim je u relevantnom dijelu navedenog zakona (član 138. st. 4. i 5) propisano da se izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije i kantona provodi „[…] u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta […], te da više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke“.
32. Međutim, u konkretnom slučaju, prema shvatanju Ustavnog suda, suština problema je u tome što izvršenik nije napravio ukupan broj i listu svih potraživanja (glavnica i kamate) koje mora isplatiti iz svojih budžetskih sredstava na osnovu izvršnih sudskih odluka. Tako je nemoguće procijeniti, uzimajući u obzir prosječna izdvajanja budžetskih sredstava namijenjena za isplatu izvršnih sudskih odluka, kada će povjerioci biti isplaćeni. Osim toga, problem je i što ne postoji centralna evidencija potraživanja svih povjerilaca sačinjena prema datumu njihovog izvršnog naslova s evidentiranim isplatama (ukoliko ih je bilo), te s redoslijedom dalje isplate, koja bi bila transparentna u odnosu na povjerioce, kako bi se izbjegle sve sumnje da nekome može biti izvršena isplata prije nego što je njegov izvršni naslov došao na red da bude isplaćen. Ispunjavanjem navedenog i planiranjem adekvatnih novčanih iznosa u budžetu svake godine, iz kojih bi se mogla izvršiti isplata svim povjeriocima u razumnom roku, izvršenik bi ispunio svoju pozitivnu obavezu osiguranja poštovanja ljudskih prava (konkretno prava na izvršenje pravomoćne sudske odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju).
33. Osim toga, imajući u vidu da „...novčani iznos koji je u korist apelanta dosuđen pravosnažnom sudskom odlukom predstavlja imovinu apelanta u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju...“, Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju neizvršenjem predmetne sudske odluke dovedeno u pitanje i apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema mišljenju Ustavnog suda, izvršenje predmetne presude odvijat će se u skladu sa odredbama člana 138. stav 4. ZIP-a. Dalje, može se konstatirati da na izvršenikovom računu nema raspoloživih sredstava za izvršenje prema navedenoj sudskoj presudi, te da, stoga, treba čekati dok se za tu namjenu ne odobre i planiraju sredstva u budžetu izvršenika, prema citiranoj odredbi člana 138. stav 4. ZIP-a.
34. Stoga se može zaključiti da je neizvršenje predmetnih sudskih odluka zasnovano na odredbama člana 138. stav 4. ZIP-a. Ustavni sud smatra da je usvajanje navedenih odredbi bilo u javnom interesu (a što do sada niko nije osporio relevantnim dokazima) jer bi istovremeno izvršenje velikog broja pravomoćnih presuda dovelo u pitanje funkcioniranje izvršenika. Međutim, način na koji je u konkretnom slučaju izvršeno ograničenje izvršenja pravomoćnih sudskih odluka dovelo je u pitanje načelo proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo načelo, kao što je Ustavni sud ponovio u više svojih odluka, podrazumijeva da postoji „fer-balans“ između javnog interesa šire zajednice i poštovanja individualnih ljudskih prava. Upravo to načelo je, prema mišljenju Ustavnog suda, povrijeđeno u konkretnom slučaju, jer odredbe člana 138. stav 4. ZIP-a ne daju bilo kakve odgovore na pitanje kada bi apelant mogao namiriti svoja potraživanja, tj. kada će u relevantnoj budžetskoj stavci biti raspoloživih sredstava za isplatu prema pravomoćnim sudskim odlukama. S tim u vezi, s pravom se može postaviti pitanje apsolutne neizvjesnosti (u pogledu roka i ishoda naplate) u kojoj se nalazi apelant kao imalac pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđeno novčano potraživanje prema izvršeniku, pa je i opravdan apelantov strah da li će uopće doživjeti da naplati svoja potraživanja.
35. Dakle, s ciljem ispunjavanja navedenih pozitivnih obaveza, izvršenik mora izračunati ukupan iznos novca koji je obavezan isplatiti povjeriocima na osnovu izvršnih sudskih odluka, te sačiniti odgovarajuću evidenciju (transparentnu listu, bez mogućnosti zloupotrebe, koja uključuje svakog povjerioca posebno, bez obzira na datum pravomoćno dosuđenog potraživanja, kao i na predmet spora). Planiranjem dovoljnih budžetskih sredstava postat će moguće da povjerioci naplate svoja potraživanja u razumnom roku. Ustavni sud neće određivati koliki će biti „razuman rok“ jer smatra da je izvršenik u boljem položaju da odredi vremenski rok u okviru kojeg će izvršiti isplatu svih izvršnih sudskih odluka, a taj rok će biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali istovremeno neće ugroziti funkcioniranje izvršenika.
36. Ustavni sud napominje da je suštinski identična stanovišta iz obrazloženja ove odluke već ranije usvojio u Odluci broj AP 1544/08 od 27. maja 2011. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), uz napomenu da se u tom slučaju radilo o problemima izvršenja pravomoćnih sudskih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, dok se u konkretnom slučaju radi o problemima izvršenja pravomoćnih sudskih odluka na teret budžeta izvršenika.
37. Također, Ustavni sud podsjeća da je identična pravna pitanja – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta Zeničko-dobojskog kantona – razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2110/08 od 12. oktobra 2011. godine, objavljenoj u „Službenom glasniku BiH“ broj 99/11, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3713/10 od 16. maja 2013. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u predmetnim odlukama Ustavni sud je zaključio da, „imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da Vlada Zeničko-dobojskog kantona nije izračunala ukupan zbir dugovanja po osnovu izvršnih sudskih odluka koji bi ažurirala sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji centralna i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, proizlazi da apelanti, kao imaoci izvršnog sudskog naslova, nemaju garancije da će moći naplatiti svoja potraživanja od Zeničko-dobojskog kantona u razumnom roku, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke u razumnom roku, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 54)“.
38. Konačno, Ustavni sud zapaža da je isto pravno pitanje, pokrenuto predmetnom apelacijom, raspravio i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4289/15 od 15. septembra 2016. godine u kojoj je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 I 038475 12 I od 12. aprila 2012. godine, slijedom čega je naloženo Gradu Bihaću da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštovanje ljudskih prava, tako što će preduzeti mjere s ciljem da apelanti/povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Grada Bihaća naplate svoja potraživanja u razumnom roku.
39. Imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da nadležne vlasti izvršenika nisu izračunale ukupan zbir dugovanja po osnovu izvršnih sudskih odluka, koji bi se ažurirali sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji centralna i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, proizlazi da apelant kao imalac izvršnog sudskog naslova nema garancije da će u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja od izvršenika. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pitanje naknade nematerijalne štete
40. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio zbog povrede njegovih prava, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo, pa, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju činjenica da je izdat nalog Gradu Bihaću da izvrši svoje ustavne obveze i osigura poštovanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelant i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Grada Bihaća naplate svoja potraživanja u što kraćem roku, odgovarajuća satisfakcija za apelanta.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne postoje garancije da će apelant kao imalac izvršnog sudskog naslova u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman