Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4407/16 (S. Đ.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Ratni zločin
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 132
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 132
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4407/16
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4407/16, rješavajući apelaciju Stjepe Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Stjepe Đurića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. novembra 2016. godine i S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. novembra 2016. godine u odnosu na određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Stjepe Đurića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. novembra 2016. godine i S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2.
novembra 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu koji se odnosi na poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija Stjepe Đurića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. novembra 2016. godine i S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2.
novembra 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stjepo Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Nihada Buturović, advokat iz Konjica, podnio je 24. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. novembra 2016. godine i S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. novembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, dopisom od 7. decembra 2016. godine zatraženo je od Suda BiH da dostavi informaciju da li se apelant još uvijek nalazi u pritvoru.
3. Sud BiH i Tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 5. i 7. decembra 2016. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH (sudije za prethodni postupak) je Rješenjem broj S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. novembra 2016. godine prihvatio prijedlog Tužilaštva, te je apelantu i još devet osumnjičenih lica odredio pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) koji, prema tom rješenju, može trajati najduže jedan mjesec, računajući od dana lišenja slobode, tj. do 30. novembra 2016. godine ili do nove odluke tog suda zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. KZBiH.
6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH i uspostavljenom sudskom praksom kako domaćih sudova tako i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) razmotrio dokaze Tužilaštva, te zaključio da osnovana sumnja u pogledu postojanja širokog ili sistematičnog napada Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO) i policije na području općine Orašje u periodu od druge polovine aprila 1992. do jula 1993. godine, koji je bio usmjeren protiv srpskog civilnog stanovništva, proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora, i to izjava svjedoka i materijalne dokumentacije. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da osnovana sumnja da su u napadu na selo Bukova Greda od 9. maja 1992. godine učestvovali pripadnici HVO-a, VP HVO-a i PS Orašje proizlazi iz iskaza svjedoka J. C. i P. B. (zapisnici o saslušanju svjedoka CJB Doboj od 27. januara i 27. februara 2009. godine). Sud BiH je naveo da su na iste okolnosti svjedoci A. S. i Z. S. (zapisnici o saslušanju svjedoka CJB Doboj od 10. maja i 10. augusta 2016. godine) izjavili da su pripadnici HVO-a, prilikom vršenja napada od 9. maja 1992. godine, ubili sedmoro lica (poimenično navedenih, među kojima i jedno maloljetno lice). Sud BiH je dalje naveo da osnovana sumnja da je navedeni napad izvršen po „Zapovijedi za izolaciju srpskog stanovništva broj 333/92 od 11.06.1992. godine“ koju je izdao zapovjednik 106. brigade HVO-a, što proizlazi iz iskaza svjedoka (poimenično navedenih u obrazloženju rješenja) koji su izjavili da su prilikom izvršenja navedene zapovijedi lišeni slobode i zatvoreni svi preostali stanovnici srpske nacionalnosti sela Bukova Greda. Sud BiH je naveo da su navedeni svjedoci izjavili da je na području općine Orašje formirano nekoliko logora i zatočeničkih centara u kojima je bilo zatvoreno nekoliko stotina civila koji su svakodnevno mučeni, psihički i fizički zlostavljani, silovani i ubijani. Sud BiH je naveo da iz svega navedenog proizlazi osnovana sumnja da su pripadnici VP HVO-a i PS Orašje u inkriminirano vrijeme na području općine Orašje izvršili širok i sistematičan napad na civilno stanovništvo, što je rezultiralo ubistvima, zatvaranjem, mučenjem i drugim radnjama.
7. Sud BiH je nadalje obrazložio da osnovana sumnja da su osumnjičeni obavljali funkcije i bili pripadnici VP HVO-a i PS Orašje proizlazi iz materijalnih dokaza i iskaza svjedoka. U vezi s tim, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je apelant u periodu od aprila 1992. do jula 1993. godine bio u svojstvu vojnog policajca vojne policije 106. brigade HVO-a, što proizlazi iz spiska vojnih policajaca 106. brigade Bosanska Posavina od 21. jula 1992. godine, spiska pripadnika vojne policije - GLAVNI STOŽER od 10. novembra 1992. godine, kao i iz iskaza saslušanih svjedoka. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ukazao da je nakon detaljne analize svih dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje mjere pritvora.
8. Nadalje, Sud BiH je ukazao da su u konkretnom slučaju ispunjeni i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. U vezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH (opasnost od bjekstva), Sud BiH je, između ostalog, naveo da je, pored činjenice da svi osumnjičeni, osim državljanstva BiH, posjeduju i državljanstvo Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: RH) koja u skladu sa svojim pozitivnim zakonodavstvom ne izručuje svoje državljane radi njihovog procesuiranja, prilikom razmatranja ovog pritvorskog osnova uzeo u obzir i druge relevantne okolnosti. U vezi s tim Sud BiH je ukazao da su osumnjičeni sada postali svjesni svog položaja, odnosno činjenice da se sumnjiče da su počinili teška krivična djela za koja se mogu izreći dugogodišnje zatvorske kazne, te činjenice da je istraga u ovom predmetu u završnoj fazi, što bi, prema ocjeni Suda BiH, moglo djelovati motivirajuće za sve osumnjičene da iskoriste mogućnost dvojnog državljanstva i pobjegnu u RH i na taj način izbjegnu krivičnu odgovornost, pa je sve okolnosti konkretnog slučaja doveo u kontekst činjenice da je državljanima RH ulaskom u Evropsku uniju kretanje po zemljama Šengenskog sporazuma postalo još jednostavnije, a boravak na području tih zemalja nije vremenski ograničen, tako da sve navedeno, posmatrano u cjelini, predstavlja okolnost koja ukazuju na realnu opasnost od bjekstva za sve osumnjičene, pa i apelanta. Osim toga, Sud BiH je ukazao i na činjenicu da apelant povremeno odlazi i radi u Njemačku, zašto, prema ocjeni Suda BiH, dodatno postoji opasnost od njegovog bjekstva.
9. U vezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je ukazao da je prilikom odlučenja imao u vidu da relevantna praksa međunarodnih sudova ukazuje da se bojazan od ometanja krivičnog postupka definira kao jasna indicija ili posebna okolnost koja opravdava strah od ometanja krivičnog postupka. Nadalje je navedeno da iz prijedloga Tužilaštva BiH u odnosu na ove pritvorske razloge proizlazi osnovana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoka, prije svega, imajući u vidu da je istraga u toku, te da Tužilaštvo u narednom periodu treba saslušati svjedoke koji su u kritičnom periodu bili na području Orašja, te obavljali određene funkcije u HVO-u i policiji, a neki od njih i stražarske dužnosti (u obrazloženju rješenja poimenično navedeni svjedoci). Navedeno je, također, da Tužilaštvo u narednom periodu planira sa svjedocima provesti radnje prepoznavanja, te saslušati i druge svjedoke do kojih se dođe tokom istrage. Pored toga, Sud BiH je naveo da je cijenio i okolnost da se osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret u najvećem dijelu zasniva na iskazima svjedoka-očevidaca događaja koji su ujedno i žrtve zločina, a da su identiteti tih svjedoka u ovom trenutku poznati osumnjičenima, te da je u tom smislu nužno spriječiti utjecaj osumnjičenih na te svjedoke. U vezi s ovim pritvorskim osnovom Sud BiH se pozvao na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzet u presudi Barfuss v. The Czech Republic u kojoj je, između ostalog, iznesen stav da kompleksnost istrage, ozbiljnost optužbi i opasnost da bi postupak bio opstruiran ako bi optuženi bio pušten na slobodu predstavlja dovoljno i relevantno obrazloženje da opravda lišavanje slobode pojedinca. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da sve navedeno ukazuje na opravdanost određivanja pritvora iz razloga člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
10. Sud BiH je ispitao mogućnost primjene blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka, te je zaključio da se u konkretnom slučaju samo mjerom pritvora može osigurati nesmetano provođenje istrage, te da nijedna druga blaža mjera ne bi bila svrsishodna. Shodno navedenom, Sud BiH je odlučio kao u izreci rješenja primjenom odredaba ZKP-a, i to člana 132. stav (1) tač. a) i b), člana 134. stav (1) i člana 135. stav (1).
11. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv prvostepenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. novembra 2016. godine kojim je, između ostalog, apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje u odnosu na apelanta potvrdio. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo, između ostalog, da apelantov branilac žalbom nije uspio dovesti u pitanje zaključak suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Naime, Sud BiH je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi da je prvostepeni sud, na osnovu dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora (materijalni dokazi i iskazi svjedoka), utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant u inkriminiranom periodu, kao vojni policajac, prilikom osiguranja zatvorenih lica, njih fizički maltretirao i tukao, uslijed čega su oštećeni trpjeli snažne fizičke i psihičke bolove. Sud BiH je zaključio da dokazi Tužilaštva koji se odnose na apelanta potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant učestvovao u izvršenju krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret.
12. Sud BiH je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u odnosu na nepostojanje pritvorskog razloga iz tačke a) stav 1. člana 132. ZKPBiH, te je razmatrajući razloge propisane po navedenom osnovu, između ostalog, naveo da je prilikom odlučenja cijenio da se apelant nalazi u određenim poslovnim aktivnostima povezanim sa inostranstvom, te da ta okolnost, sagledana sa ostalim činjeničnim okolnostima koje su detaljno navedene u prvostepenom rješenju, opasnost od bjekstva čini realnom i objektivnom. Također, Sud BiH je zaključio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi kojima osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke b) stav 1. člana
132. ZKPBiH, pozivajući se na razloge koji su obrazloženi u osporenom prvostepenom rješenju. Sud BiH je također razmotrio mogućnost primjene blažih mjera osiguranja, ali u okolnostima konkretnog slučaja nije našao svrsishodnim primjenu tih mjera.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da iz osporenih rješenja jasno proizlazi da u odnosu na njega ne postoje dokazi koji bi ukazivali na postojanje „osnovane sumnje“ da je počinio krivična djela za koja se tereti. Apelant osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora koji su propisani tač. a) i b) stava 1. člana 132. ZKPBiH. U vezi sa opasnošću od bjekstva ukazuje da nema stalnog zaposlenja i da je slabog imovinskog stanja zbog čega je privremeni rad u Njemačkoj jedini izvor prihoda i egzistencije za njega i njegovog sina kojeg izdržava, te smatra da njegov privremeni rad u Njemačkoj, kao i činjenica da posjeduje dvojno državljanstvo ne predstavljaju razloge koji bi opravdali primjenu ovog pritvorskog osnova. Također, apelant je naveo da Sud BiH nije konkretizirao, niti objektivizirao razloge za primjenu pritvorskog razloga iz tačke b) stava 1. člana
132. ZKPBiH jer Sud BiH u osporenim rješenjima nije naveo činjenice koje ukazuju na opasnost od utjecaja na svjedoke i ostale osumnjičene. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se u apelaciji pozvao, te ukine osporena rješenja.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je naveo da je pravilno cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, te da su u osporavanim odlukama izneseni uvjerljivi argumenti na osnovu kojih se zaključilo da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, kao i da postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. Također, Sud BH je naveo da je rješenjem od 29. novembra 2016. godine apelantu ukinut pritvor, te da se od 30. novembra 2016. godine ne nalazi u pritvoru. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Tužilaštvo je navelo da je Sud BiH jasno obrazložio zaključke koji se odnose na postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH, te smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se apelant poziva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 131. stav (1) (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 132. stav (1) tač. a) i b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, [...].
Član 134.
Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog Tužitelja.
(2) Rješenje o pritvoru sadrži ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
20. U konkretnom slučaju krivični postupak je u fazi istrage i osporena rješenja su procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora, pa proizlazi da postupak nije okončan. U vezi s tim Ustavni sud napominje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena.
b)Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3.
Evropske konvencije
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. novembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija rješenja Suda BiH o određivanju pritvora tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
U odnosu na član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije
26. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav
3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
27. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva „postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo“ (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32. i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
28. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos pretpostavci nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
a) Član 5. stav 1. Evropske konvencije
29. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da je u smislu odredaba člana 132. stav 1. ZKPBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenog rješenja kojim je apelantu i ostalim osumnjičenima određen pritvor proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelant i drugi osumnjičeni, kao i njihovi branioci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog za određivanje pritvora na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela iz člana 172. stav 1. i 175. KZBiH. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, u obrazloženju svoje odluke, ukazao da je postojanje osnovane sumnje razmotrio, prije svega, u odnosu na opće elemente krivičnog djela koje se apelantu i ostalim osumnjičenima stavlja na teret, tj. postojanje širokog ili sistematičnog napada na civilno stanovništvo. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na iskaze saslušanih svjedoka koje je, pri tome, na potpuno jasan i detaljan način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, te Zapovijed o izolaciji srpskog stanovništva broj 333/92 od 11. juna 1992. godine i iskaze saslušanih svjedoka u vezi s načinom izvršenja navedene zapovijedi, slijedom čega je zaključio da postoji osnovana sumnja da su pripadnici VP HVO-a i PS Orašje u inkriminirano vrijeme na području općine Orašje izvršili širok i sistematičan napad na civilno stanovništvo (što je rezultiralo ubistvima, zatvaranjem, mučenjem itd.). Također, Sud BiH je ukazao da je postojanje osnovane sumnje razmotrio i u odnosu na statuse apelanta i ostalih osumnjičenih u inkriminirano vrijeme, te u vezi s tim dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da je apelant u to vrijeme bio vojni policajac, i to pripadnik vojne policije 106. brigade HVO-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Sud BiH dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili inkriminirane radnje koje su im stavljene na teret kao opći uvjet iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH nije u suprotnosti sa odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH.
b) Član 5. stav 3. Evropske konvencije
30. Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. Poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH
31. U konkretnom slučaju, u pogledu opasnosti od bjekstva iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH prvenstveno cijenio okolnost da se istraga vodi zbog teških krivičnih djela za koja su zaprijećene visoke zatvorske kazne, da je istraga u završnoj fazi, te da apelant, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo RH, pri čemu je ta okolnost dovedena u kontekst činjenice da RH ne izručuje svoje državljane organima gonjenja drugih država, što je ocijenio kao poseban problem. Pored toga, Sud BiH je na strani apelanta cijenio i činjenicu da apelant povremeno odlazi i radi u Njemačku što, prema mišljenju sudije za prethodni postupak Suda BiH, ukazuje na postojanje čvrstih apelantovih veza van države Bosne i Hercegovine, te je cijeneći navedene okolnosti u svojoj ukupnosti zaključio da one opravdavaju primjenu pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Ustavni sud, također, zapaža da je vijeće Suda BiH dodatno obrazložilo da, uz sve navedene okolnosti, prikupljeni dokazi ukazuju da apelant održava određene poslovne aktivnosti sa inostranstvom što, prema ocjeni vijeća Suda BiH, dodatno opravdava primjenu ovog pritvorskog razloga. Stoga, nasuprot apelantovim žalbenim navodima da se isti cilj može postići i blažim mjerama zabrane propisanim zakonom, vijeće Suda BiH je smatralo opravdanim da se apelantu pritvor odredi prema članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
32. Ustavni sud podsjeća da rizik od bjekstva predstavlja zabrinjavajuću okolnost za nadležne organe, posebno ako inicijalno hapšenje osumnjičenog nije bilo jednostavno, a postoje određena lica koja će pobjeći ako im se za to ukaže prilika. Međutim, nije dovoljno oslanjati se na ovu opću mogućnost, posebno ako nema nikakvih prepreka bjekstvu (vidi, Evropski sud, Stögmüller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, aplikacija broj 1601/62). Ustavni sud, nadalje, podsjeća na stav Evropskog suda iznesen u predmetu Letellier protiv Francuske: „Kako opasnost od bjekstva nije bila očigledna od samog početka, date odluke su sadržavale neadekvatne navode o razlozima utoliko što nisu spomenute okolnosti podobne za utvrđenje takve opasnosti“ (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, aplikacija broj 12369/86, tačka 41).
33. Imajući u vidu navedeno, te budući da je Sud BiH u odnosu na apelanta ovaj pritvorski razlog, u suštini, sveo na postojanje dvojnog državljanstva i težinu krivičnih djela za koja se sumnjiči, Ustavni sud smatra da u odnosu na citirani pritvorski razlog Sud BiH, u obrazloženju osporenih rješenja, nije ponudio relevantne i dovoljne razloge u odnosu na apelanta pojedinačno, odnosno nije u dovoljnoj mjeri individualizirao razloge za primjenu ovog pritvorskog razloga. Ustavni sud smatra da Sud BiH niti jednim dokazom nije potkrijepio navode o apelantovim vezama sa inostranstvom, osim što je iznesen podatak da povremeno odlazi i radi u Njemačkoj što, samo po sebi, bez drugih konkretnih dokaza da će tu okolnost iskoristiti da pobjegne ukoliko bude pušten iz pritvora ne može biti relevantno za primjenu ovog pritvorskog razloga, pa se ovi „posebni“ razlozi koje je Sud BiH imao u vidu prilikom odlučenja svode na nivo paušalnih tvrdnji. Štaviše, vijeće Suda BiH je u osporenom rješenju, uvažavajući žalbe drugih osumnjičenih u predmetnom slučaju (radilo se o istom činjeničnom i pravnom pitanju), navelo da posjedovanje dvojnog državljanstva i okolnosti koje se navode u pobijanim rješenjima (težina djela, visina zaprijećenih kazni, a koje su prisutne u svakom sličnom predmetu), same po sebi, ne predstavljaju opravdan razlog za postojanje opasnosti od bjekstva. Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja, u odsustvu drugih relevantnih dokaza, osim težine krivičnog djela i dvojnog državljanstva bilo osnova da vijeće Suda BiH identičan standard primjeni i na apelanta, te da uvaži i njegovu žalbu, što je vijeće Suda BiH propustilo da učini.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na zakonit pritvor zagarantiran članom 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije u odnosu na pritvorski razlog iz člana 132. stav (1) tačka a) ZKPBIH.
Poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH
35. U vezi s pritvorskim razlogom koji propisuje tačka b) stava (1) člana 132. ZKP-a koji se primjenjuje, između ostalog, „ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače“ Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi s činjenicama konkretnog slučaja naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, ukoliko bude na slobodi, mogao utjecati na svjedoke i time ometati istragu koja je u toku. Naime, Sud BiH je ukazao, između ostalog, da Tužilaštvo planira da u narednom periodu sasluša određene svjedoke (poimenično navedene u obrazloženju rješenje) koji su obavljali određene funkcije u HVO-u i policiji, a neki od njih i stražarske dužnosti. Također, Sud BiH je ukazao da je cijenio okolnost da se osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili predmetna krivična djela u najvećem dijelu zasniva na iskazima svjedoka-očevidaca događaja, te da su identiteti tih svjedoka u ovom trenutku poznati apelantu i ostalim osumnjičenima. Dovodeći navedene okolnosti u vezu s težinom optužbi, kao i s mogućnošću izricanja dugogodišnje kazne zatvora, Sud BiH je zaključio da sve te okolnosti ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelant i ostali, ukoliko budu na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, što je sve, i prema ocjeni Ustavnog suda, shodno činjenici da je istražni postupak u toku, u toj fazi postupka opravdalo primjenu navedenog pritvorskog osnova. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantu u međuvremenu ukinut pritvor i da je pušten na slobodu. Stoga, imajući u vidu i tu okolnost, Ustavni sud smatra da je Sud BiH pri donošenju osporenih rješenja dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH koje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav (1) tačka a) ZKP-a kada odluka o određivanju pritvora ne sadrži dovoljne i razumne razloge za zaključak da je apelantu opravdano odrediti pritvor prema navedenom pritvorskom osnovu.
38. Nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a kada odluka o određivanju pritvora sadrži dovoljne i jasne razloge za određivanje pritvora prema tom zakonskom osnovu.
39. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka 1) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman