Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5169/14 (N. B.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5169/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5169/14, rješavajući apelaciju Nedeljka Brborovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedeljka Brborovića izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 009514 14 Gž od 28. oktoba 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nedeljko Brborović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, koga zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 2. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 009514 14 Gž od 28. oktobra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tuženog Slavka Brborovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. decembra 2016. godine, dok je tuženi (pravni zastupnik tuženog) dostavio odgovor na apelaciju 28. novembra 2016. godine i zahtjev za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom (za sastavljanje odgovora na apelaciju i razmatranje spisa predmeta).

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 009514 11 P od 9. decembra 2013. godine utvrđeno je da je apelant po osnovu nasljeđivanja stekao pravo svojine na parceli kao u izreci presude, ukupne površine 64 m2, i garaži, površine 33 m2 (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), upisanoj u list nepokretnosti, takođe kao u izreci presude, na apelantovo ime sa dijelom 1/1 posjeda, na kojoj je tuženi bespravno izgradio garažu, dimenzija kao u izreci presude, bez apelantovog znanja i odobrenja, te na taj način onemogućio apelanta da koristi predmetnu nepokretnost, što je tuženi dužan priznati, te predati apelantu predmetnu nepokretnost, oslobođenu od lica i stvari, i izgrađenu garažu prema skici lica mjesta vještaka geodetske struke od 17. oktobra 2013. godine, koja je sastavni dio ove presude. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.200 KM.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u svojstvu tužioca 11. maja 2011. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi utvrđivanja prava svojine i predaje u posjed predmetne nepokretnosti. U tužbi je naveo da je vlasnik predmetne nepokretnosti sa dijelom 1/1, koju je stekao nasljeđivanjem od svog oca Mitra Brborovića (u daljnjem tekstu: apelantov otac), da je na molbu tuženog prije 10 godina, na osnovu usmenog dogovora, dozvolio mu da na predmetnoj nepokretnosti postavi septičku jamu, što je ovaj i učinio. Dalje, apelant je naveo da je tuženi, koristeći njegovo odsustvo (jer je boravio u Sloveniji), na dijelu predmetne nepokretnosti koju mu je ustupio radi postavljanja septičke jame, bez njegovog znanja i odobrenja, izgradio garažu, dimenzija 3 x 4 m, što je apelant primijetio po povratku sa odsustva. Apelant je, takođe, naveo da je od tuženog tražio da ukloni garažu koju je tuženi bespravno sagradio na šta tuženi nije pristao. Svoj tužbeni zahtjev apelant temelji na odredbi člana 23 stav 1 i člana 126 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP).

7. Na osnovu izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti i pravo posjeda na navedenoj nepokretnosti, pa je uvidom u posjedovni list utvrdio da je predmetna nepokretnost upisana na apelantovo ime sa dijelom 1/1, dok je uvidom u izjavu sačinjenu 3. juna 1991. godine između apelanta i pravnog prednika tuženog djed tuženog Mirka Brborovića (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženog), koju su ovjerila ovlašćena lica Skupštine opštine Skender- Vakuf (u daljnjem tekstu: SO), utvrdio da iz nje proizilazi da je apelant pravnom predniku tuženog dao u zamjenu dio predmetne nepokretnosti, površine 80 m2, za parcelu pravnog prednika tuženog površine 250 m2. Navedenom izjavom je uređeno da se zamijenjene nepokretnosti imaju smatrati svojinom apelanta i prednika tuženog, te da im na zamijenjenim nepokretnostima pripadaju sva prava. Osim toga, utvrđeno je da su se ovom izjavom apelant i pravni prednik tuženog obavezali da će sačiniti potrebne ugovore, kao i da se izjava ima smatrati sačinjenim ugovorom i da su apelant i pravni prednik tuženog izjavu sačinili u prisustvu dva svjedoka Slavka Brborovića i Anđelka Brborovića, čiji su potpisi ovjereni u SO. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je u prilogu izjave kopija katastarskog plana za predmetnu nepokretnost upisanu u posjedovnom listu na apelantovom pravnom predniku, dok je nalazom vještaka geodetske struke Mladena Mijatovića konstatovano da u katastarskoj evidenciji ne postoji pravni osnov za eventualno sticanje prava tuženog na garaži sagrađenoj na predmetnoj nepokretnosti, jer je izjava data kada je na predmetnoj nepokretnosti u vrijeme popisnog katastra ova nepokretnost bila upisana na ime apelantovog oca, da je nakon njegove smrti, 14. marta 1977. godine, u ostavinskom postupku doneseno rješenje o nasljeđivanju kojim su njegovim zakonskim nasljednicima proglašeni apelant i još dva brata sa dijelom od 2/9, a dvije apelantove sestre sa dijelom od 1/6. Ostavinsko rješenje je sprovedeno 12. maja 2006. godine, nakon čega su nepokretnosti dobijene nasljeđivanjem upisane na zakonske nasljednike, a da je tek izlaganjem novog premjera, izvršenog od 2008. godine do 2010. godine, apelant upisan kao posjednik predmetne nepokretnosti sa dijelom 1/1. Vještak je dalje naveo da za područje opštine Kneževo ne postoje zemljišne knjige, već da lista nepokretnosti predstavlja evidenciju posjednika i vlasnika zemljišta.

8. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da tuženi u toku postupka nije uspio dokazati da ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnoj nepokretnosti, jer izjava u kojoj je uistinu navedeno da se vrši zamjena nepokretnosti apelanta i pravnog prednika tuženog, po ocjeni suda, nije sačinjena u formi pogodnoj za sticanje i prenos prava svojine, jer nije ovjerena u nadležnom sudu, te što iz nalaza vještaka proizilazi da je u vrijeme kada je izjava sačinjena predmetna nepokretnost bila upisana na apelantovog oca koji je u međuvremenu umro, pa stoga apelant bez učešća ostalih suvlasnika nije mogao raspolagati predmetnom nepokretnošću, na osnovu čega je Osnovni sud odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na temelju odredbe člana 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 009514 14 Gž od 28. oktobra 2014. godine žalba tuženog je uvažena, presuda Osnovnog suda od 9. decembra 2013. godine preinačena, tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom na ime troškova sastavljanja žalbe naknadi iznos od 789,75 KM.

10. Okružni sud je u obrazloženju naveo da tuženi osporava presudu prvostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženi u žalbi, takođe, navodi da je nesporno da je apelant na predmetnoj nepokretnosti upisan sa dijelom 1/1 na kojoj je sagradio garažu 2000. godine za svoje potrebe. Tuženi smatra da je prvostepeni sud propustio da utvrdi pravni osnov sticanja predmetne nepokretnosti i njegovu savjesnost prilikom gradnje garaže, a što smatra da se vidi iz ponašanja stranaka u odnosu na zamijenjene nepokretnosti u čijem posjedu su više od 20 godina. Okružni sud je zaključio da je među parničnim strankama sporno ko ima jači pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnoj nepokretnosti na kojoj je tuženi sagradio garažu za koju smatra da ju je savjesno sagradio na osnovu izjave o zamjeni nepokretnosti. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i člana 131 stav 2 ZSP propisano da, kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno, te ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo prava ima lice kod koga se stvar nalazi, odnosno lice kome je stvar prvom predata. Okružni sud je, takođe, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da se na predmetnoj nepokretnosti nalazi garaža tuženog koju je on napravio za svoje potrebe, ali, isto tako, da je predmetna nepokretnost u posjedovnom listu upisana na apelantovo ime sa dijelom 1/1, na osnovu rješenja o nasljeđivanju. Dakle, Okružni sud je utvrdio da je tuženi svoje tvrdnje o zamjeni nepokretnosti dokazivao izjavom od 3. juna 1991. godine, dok je apelant svoje tvrdnje dokazivao izvodom iz posjedovnog lista. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da iz odredbe člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti proizilazi da će ugovor zaključen u pisanoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine proizvoditi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. Ocjenjujući jačinu dokaza u odnosu na jači pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnoj nepokretnosti, Okružni sud smatra da je primjenom pravila o teretu dokazivanja (prema odredbi člana 126 ZPP) tuženi dokazao da ima jači pravni osnov za sticanje prava svojine. Ovo zbog toga što u okolnostima konkretnog slučaja, prema odredbi člana 552 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), izjava o zamjeni nepokretnosti ima karakter ugovora o razmjeni nepokretnosti, jer sadrži ugovorne strane, predmet zamjene, izjavu da se stvari predaju i stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, jer je data u prisustvu svjedoka koju su navedenu izjavu potpisali, te koju su ovjerila ovlašćena lica SO. Takođe, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 58 stav 1 ZSP propisano da samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom 10 godina neprekidnog održaja. Imajući u vidu vrijeme trajanja nesmetane državine tuženog, Okružni sud je istakao da smatra da je tuženi stekao jači pravi osnov za sticanje prava svojine na predmetnoj nepokretnosti, jer je savjestan držalac nepokretnosti po osnovu izjave kao ugovora o zamjeni nepokretnosti od 1991. godine, na temelju čega je zaključio da je stekao pravo svojine na navedenoj nepokretnosti originarnim putem, te jer je držalac stvari - garaže nesmetano u kontinuitetu 10 godina. Prema tome, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude na osnovu člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant u apelaciji ističe da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Smatra da se presuda Okružnog suda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, tvrdi da tuženi nije imao valjan pravni osnov za korišćenje predmetne parcele, budući da je predmetna nepokretnost na kojoj je tuženi sagradio garažu u vrijeme popisnog katastra bila upisana na ime njegovog oca, koja je dalje bila predmet nasljeđivanja, te da je tek u vrijeme izlaganja novog premjera upisan u posjedovnom listu kao posjednik predmetne nepokretnosti sa dijelom 1/1. Dakle, u vrijeme kada je sačinjena izjava na koju se tuženi poziva, predmetna nepokretnost je bila upisana na ime apelantovog oca, zbog čega smatra da je tuženi u obavezi da mu predmetnu nepokretnost vrati, oslobođenu od lica i stvari, i izgrađene garaže prema skici vještaka geodetske struke Mladena Mijatovića od 17. oktobra 2013. godine.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je preinačio presudu prvostepenog suda zbog toga što smatra da tuženi ima jači pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnoj parceli i sagrađenoj garaži, odnosno zato što je, shodno članu 126 ZPP, dokazao svoje jače pravo svojine. Taj stav je obrazložio na način da je tuženi vršio nesmetanu državinu na navedenoj nepokretnosti kao savjestan držalac po osnovu izjave o zamjeni nepokretnosti od 1991. godine, te zato što je na njoj stekao pravo svojine originarnim putem, držanjem predmetne nepokretnosti u kontinuitetu od 10 godina.

13. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da je drugostepeni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, zbog čega smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Prema tome, tuženi ističe da je apelant uložio apelaciju zbog nezadovoljstva odlukom Okružnog suda, zbog čega apelantove navode smatra u potpunosti neosnovanim i bespredmetnim, učinjenim samo sa ciljem da se pokuša promijeniti presuda Okružnog suda, donesena u skladu sa zakonskim odredbama, pa predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana i da se potvrdi presuda Okružnog suda.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 26/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/3) u relevantnom dijelu glasi:

Član 41.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.

15. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. stav 4.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.

16. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ bro.124/08, 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 58. stav 1.

(1) Samostali držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita, savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.

Član 131. stav 2.

(2) Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari jači pravni osnov ima lice koje može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako oba lica lica to mogu ili ne može ni jedan, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo prava ima lice kod koga se stvar nalazi, odnosno lice koje je stvar prvom predana.

17. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 552.

(1)Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču da preda stvar koja se razmjenjuje, tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.

(2) Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu, koji se primjenjivao u momentu donošenja osporenih odluka, glasi:

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 73 0 P 009514 14 Gž od 28. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. novembra 2014. godine a apelacija je podnesena 2. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

26. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo radi utvrđivanja jačeg prava svojine na predmetnoj nepokretnosti iz čega slijedi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava, što upućuje na zaključak da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. Nadalje, u vezi s ključnim prigovorima koji se apelacijom pokreću, a tiču se pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda Okružnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

29. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je u predmetnom slučaju donio konačnu odluku, svoj stav o preinačenju presude prvostepenog suda i odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva dovoljno jasno i argumentovano obrazložio, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na osnovu činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda izveo zaključak suprotan stavu toga suda, u smislu da je tuženi dokazao da ima jači pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnoj nepokretnosti, shodno relevantnim odredbama ZPP, ZOO i ZSP. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud pojasnio zbog čega nije mogao prihvatiti stav nižestepenog suda da tuženi nije imao valjan pravni osnov da na predmetnoj nepokretnosti sagradi garažu, ocijenivši da je u okolnostima konkretnog predmeta za razrješenje konkretne pravne stvari, suprotno zaključku prvostepenog suda (da apelant bez učešća ostalih suvlasnika - zakonskih nasljednika nije mogao raspolagati navedenom nepokretnošću), ključna okolnost postojanje izjave od 3. juna 1991. godine kojom su parnične stranke zamijenile nepokretnosti.

30. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, ocjenjujući sadržaj izjave, utvrdio da ona ima karakter ugovora o razmjeni nepokretnosti prema odredbi člana 552 ZOO, jer sadrži ugovorne strane, predmet zamjene, da se zamijenjene stvari predaju, da strane koje su zaključile izjavu stiču pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine na zamijenjenim nepokretnostima, jer je sačinjena u prisustvu svjedoka koji su se potpisali na navedenu izjavu, te zato što su je ovjerila ovlašćena lica SO. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, ocjenjujući apelantov tužbeni zahtjev, te dovodeći ga u vezu sa izvedenim dokazima primjenom člana 58 stav 1 ZSP za svoj stav dao jasne i detaljne razloge, da je tuženi s obzirom na vrijeme trajanja nesmetane državine na predmetnoj nepokretnosti od 1991. godine, odnosno od dana zaključivanja izjave, stekao jači pravni osnov za sticanje prava svojine na navedenoj nepokretnosti, tj. da je kao svjestan držalac stekao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine originarnim putem, garaže, koju koristi u kontinuitetu nesmetano 10 godina. Stoga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj presudi dao jasno i argumentovano obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljni ili neprihvatljivi.

31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u okolnostima konkretnog slučaja u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, primjenom materijalnog prava neosnovani.

Ostali navodi

32. Što se tiče apelantovih navoda koji se tiču kršenja prava na poštivanje privatnog, porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava, takođe, dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju ovih prava, takođe, neosnovani.

33. U pogledu zahtjeva tuženog da mu se dosude troškovi postupka pred Ustavnim sudom (za sastavljanje odgovor na apelaciju i razmatranje spisa predmeta), Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da stranke u postupku pred Ustavnim sudom imaju pravo na naknadu troškova postupka iz čega proizilazi da navedene troškove snosi isključivo tuženi.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud za svoju odluku naveo jasne i dovoljne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na poštivanje privatnog, porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5169/14 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio