Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1314/14 (M. S.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1314/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1314/14, rješavajući apelaciju Milorada Savića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Savića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 014267 13 Kžk od 18. decembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Savić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banjaluke, podnio je 21. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 014267 13 Kžk od 18. decembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 21. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo BiH je 28. oktobra 2016. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Sud BiH 4. novembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj X-KR-05/96-1 od 15. aprila 2008. godine apelant i još dvojica optuženih proglašeni su krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav 1 tač. c) i f) u vezi sa članom 29 i članom 180 stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Za navedeno krivično djelo apelant i optuženi Mirko Pekez su osuđeni na kazne dugotrajnog zatvora u trajanju od po 21 godinu, dok je optuženi M. P. osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 29 godina.
6. Odlučujući o žalbama apelanta, Mirka Pekeza i M. P. protiv prvostepene presude, Sud BiH je donio Presudu broj X-KRŽ-05/96-1 od 29. septembra 2008. godine kojom je, između ostalog, apelantovu žalbu i žalbu Mirka Pekeza uvažio i prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na njih ukinuo, te u tom dijelu odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
7. Sud BiH je, nakon održanog pretresa pred tim sudom, donio Presudu broj X-KRŽ- 05/96-1 od 5. maja 2009. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav 1 tač. c) i f) u vezi sa članom 29 KZBiH i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godinu, dok je optuženi Mirko Pekez proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav 1 tačka c) u vezi sa članom 31 KZBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.
8. Ustavni sud, odlučujući o apelantovoj apelaciji i apelaciji Mirka Pekeza protiv Presude Suda BiH broj X-KRŽ-05/96-1 od 5. maja 2009. godine, donio je Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2948/09 od 22. oktobra 2013. godine kojom je usvojio njihove apelacije, utvrdio kršenje člana 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i predmet vratio Sudu BiH da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 7 stav 1 Evropske konvencije.
9. Sud BiH je, nakon održanog pretresa pred tim sudom, donio Presudu broj S1 1 K 014267 13 Kžk od 18. decembra 2013. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, dok je optuženi Mirko Pekez proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 24 KZSFRJ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, te je određeno da im se u kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora po presudi tog suda od 5. maja 2009. godine. U izreci presude je navedeno da su apelant i optuženi Mirko Pekez krivi što su zajedno, za vrijeme ratnog stanja u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba na području opštine Jajce, kao pripadnici Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS) i rezervnog sastava milicije, kršeći odredbe čl. 3 i 147 Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, 10. septembra 1992. godine, poslije sahrane poginulog vojnika Vojske RS, kao organizovana grupa naoružanih ljudi koju je organizovao Jovo Jandrić, nakon zajedničkog dogovorenog plana, u selima Ljoljići i Čerkazovići, naoružani automatskim i poluatomatskim puškama, uz prijetnju njihove upotrebe, nezakonito lišili slobode i nasilno iz kuća izveli civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti i skupili ih na mjestu Osoje, u izvršenju kojih radnji im je optuženi Mirko Pekez pomogao, a nakon toga napustio grupu, dok su ostali pripadnici grupe, među kojima i apelant, sve civile poveli prema mjestu Draganovac, da bi zatim, kada su stigli u mjesto Draganovac, Jovo Jandrić naredio civilima da sve vrijedne stvari odlože na određeno mjesto (te stvari su prisvojili Jovo Jandrić i osuđeni M. P.), dok su ostali pripadnici naoružane grupe stajali sa strane sa uperenim puškama, te nakon toga odveli civile do mjesta Tisovac gdje je J. J. naredio da otpočne paljba, što je većina pripadnika naoružane grupe i učinila, kojom prilikom su usmrtili 23 lica, dok su četiri lica preživjela strijeljanje (lica koja su zadobila tjelesne povrede), a jedno lice je ostalo nepovrijeđeno (poimenično navedena lica u izreci presude).
10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo, između ostalog, da je taj sud, postupajući u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 2948/09 od 22. oktobra 2013. godine, utvrdio da se predmet nalazi u fazi pretresa u žalbenom postupku, da je održao pretres u skladu sa odredbama člana 317 ZKPBiH, te da je prihvatio sve dokaze, kako optužbe tako i odbrane, koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka. Pri tome, Sud BiH je naglasio da je taj sud, iako apelantova krivica nije bila predmet razmatranja u navedenoj odluci Ustavnog suda, iznio analizu dokazanosti bitnih činjenica na kojima se zasniva apelantova krivica, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe krivičnog zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, tj. KZSFRJ. Naime, Sud BiH je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza van razumne sumnje utvrdio da je apelant kao saizvršilac na odlučujući način doprinio izvršenju predmetnog zločina tako što je učestvovao u prikupljanju, odvođenju i pljačkanju civila, te u najmanjem bio prisutan na mjestu ubijanja civila bošnjačke nacionalnosti na način opisan u izreci presude, ako već nije i sam učestvovao u strijeljanju, što svakako predstavlja odlučujući doprinos u realizaciji izvršenja predmetnog krivičnog djela. Sud BiH je naveo da je svjedok Jovo Jandrić, koji je saslušan putem video linka uspostavljenog sa Okružnim sudom u Beogradu, izjavio da je inicijator zločinačkog plana bio osuđeni M. P, zatim da poznaje apelanta, da je siguran da je apelant bio prisutan zadušnom ručku, te da je njegovo prisustvo bilo logično s obzirom da se radilo o sahrani njegovog strica. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je bilo potrebno osvrnuti se na kredibilitet i vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka, a što je bilo predmet osporavanja od strane apelantove odbrane. Sud BiH je naveo da je u donošenju konačne odluke iskaz navedenog svjedoka koristio samo kao potkrepljujući dokaz, imajući u vidu da navedeni svjedok nije dužan da se samoinkriminiše. Sud BiH je naveo da je, ispitujući iskaz navedenog svjedoka na okolnost nastanka zajedničkog plana i apelantovog znanja za taj plan, izveo zaključak da se iskaz navedenog svjedoka u ključnim dijelovima poklapa sa ostalim dokazima, osim u dijelu u kojem navedeni svjedok odgovornost prebacuje na osuđenog M. P. Sud BiH je ukazao da je iskazu navedenog svjedoka poklonio vjeru u mjeri koja je bila potrebna za stvaranje jedne kompletne slike svega što se kritične večeri događalo, uz rezerve u pogledu radnji koje je direktno preduzeo navedeni svjedok jer je za očekivati da je imao za cilj da svojim svjedočenjem umanji sopstvenu krivičnu odgovornost. Sud BiH je naveo da nema sumnji u pogledu postojanja zločinačkog plana, čiji je idejni tvorac bio Jovo Jandrić, te da je tu zločinačku namjeru dijelio i apelant kao pripadnik organizovane grupe naoružanih ljudi čije je djelovanje bilo usmjereno ka realizaciji tog plana. Naime, Sud BiH je naveo da je apelant znao za konačni ishod i posljedicu plana i da je dijelio zločinačku namjeru ostalih učesnika da se u konačnici izvrši likvidacija okupljenog bošnjačkog stanovništva, što se može zaključiti na osnovu toga što je bio prisutan u svim fazama realizacije zločinačkog plana. Sud BiH je naveo da sama činjenica da je zločinačka zamisao nastala iz osvetoljubivih pobuda, odnosno da bi se osvetila smrt srpskog vojnika, inače apelantovog strica, ukazuje na logičan zaključak da se i sam apelant rukovodio osvetoljubivim motivima u izvršenju predmetnog zločina. Sud BiH je dalje naveo da apelant u svom iskazu nije sporio da je učestvovao u odvođenju civila iz sela Ljojići, te da su na tu okolnost svjedočili i svjedoci Fahrija Mutić i Nurija Zobić. Sud BiH je dalje naveo da je apelant kao pripadnik naoružane grupe bio prisutan i pri izvršenju radnji fizičkog zlostavljanja i pljačkanja civila tako što je zajedno sa ostalim pripadnicima grupe držao puške uperene u civile i time omogućio Jovi Jandriću i M. P. direktno izvršenje tih radnji. Pri tome, Sud BiH je ukazao da se apelantovo činjenje predmetne inkriminacije sastoji u odlučujućem doprinosu njenoj realizaciji, odnosno da je samim svojim prisustvom omogućio glavnim izvršiocima direktno činjenje radnje pljačkanja, te da je u predmetnoj inkriminaciji učestvovao u svojstvu saizvršioca, postupajući s direktnim umišljajem.
11. Nadalje, Sud BiH je naveo da je apelant u svom iskazu od 30. oktobra 2007. godine potvrdio da je bio prisutan prilikom strijeljanja civila, ali da je u toku prvostepenog postupka tvrdio da je kod sebe imao pištolj određenog kalibra, što bi trebalo ukazivati da on kritične prilike nije pucao. Međutim, Sud BiH je naveo da je ta apelantova tvrdnja osporena iskazima svjedoka koji su u to vrijeme bili pripadnici rezervnog ili redovnog sastava policije jer je nesumnjivo utvrđeno da su policajci dužili uglavnom automatsko i poluautomatsko naoružanje, te da su i svi preživjeli svjedoci bili saglasni da su pripadnici grupe, koja ih je kritične večeri vodila na strijeljanje, bili naoružani tom vrstom naoružanja. Sud BiH je, takođe, naveo da je svjedok Jovo Jandrić izjavio da je apelant bio prisutan prilikom strijeljanja civila, ali da ne zna da li je on pucao. Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju apelant nije morao fizički da učini djelo ubistva da bi snosio odgovornost, već da je bilo dovoljno utvrditi da je voljno učestvovao u aspektu zajedničkog plana. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je u tom postupku van razumne sumnje dokazano apelantovo prisustvo radnji ubijanja civila, tako što je držao pušku uperenu u civile, time omogućavajući ostalim pripadnicima grupe direktno izvršenje te krivično-pravne radnje. Sud BiH je naveo da je sasvim dovoljno što je apelant stajao naoružan dok su ostali pripadnici grupe pucali u civile da se njegova radnja okvalifikuje kao radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela u svojstvu saizvršioca. Sud BiH je ukazao da, polazeći od teorijskog koncepta saizvršilaštva, za njegovo postojanje nije odlučno kakve je ko od saizvršilaca imao pojedinačne uloge, već je sasvim dovoljno da se njihove pojedinačne radnje dopunjuju, da u svojoj ukupnosti predstavljaju cjelinu koja nužno dovodi do zabranjenih posljedica, što je i bilo u konkretnom slučaju. Sud BiH je naveo da je stoga bez značaja u kojoj mjeri je koji od pripadnika naoružane grupe kritične prilike učestvovao u izvršenju krivičnog djela, te da samim tim apelantovo ponašanje nije moralo predstavljati samu radnju izvršenja, ali se njegova radnja etablirala kao saizvršilačka u konkretnom slučaju jer je bila u vezi s radnjama ostalih saizvršilaca kojima su neposredno prouzrokovane zabranjene posljedice, što zapravo i čini njihovu zajedničku djelatnost, a time i smisao pojma saizvršilaštva.
12. Nadalje, Sud BiH je naveo da je, imajući u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 2948/09 od 22. oktobra 2013. godine i izmijenjenu optužnicu Tužilaštva BiH, na utvrđeno činjenično stanje primijenio KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, te da je u pogledu pravne ocjene i kvalifikacije djela utvrdio da je apelant počinio krivično djelo iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ. Sud BiH je naveo da se prilikom odlučivanja o kazni rukovodio opštim pravilima za odmjeravanje kazne sadržanim u odredbama člana 41 KZSFRJ, kao i svrhom kažnjavanja propisanom odredbama člana 33 KZSFRJ. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina zatvora ili kazna zatvora od 20 godina kao posebni maksimum. Pri tome, Sud BiH je ukazao da, u smislu odredaba člana 38 KZSFRJ, ne postoji mogućnost odmjeravati krivičnopravnu sankciju u rasponu od 15 do 20 godina. Sud BiH je naveo da je imao u vidu stepen apelantove krivične odgovornosti, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja, odnosno povrede zaštićenog dobra, te raniji život učinioca, njegove lične prilike, držanje nakon učinjenog djela i motiv za počinjenje djela. U pogledu apelantove krivične odgovornosti, Sud BiH je naveo da je apelant, prema činjeničnim utvrđenjima, u svojstvu saizvršioca učestvovao u svim fazama realizacije predmetnog zločina, postupajući s direktnim umišljajem, te da mu je slijedom toga taj sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Sud BiH je naveo da su kao otežavajuće okolnosti na strani apelanta cijenjene okolnosti pod kojima je krivično djelo počinjeno – u kasnim noćnim satima kada grupa naoružanih pijanih lica silom, uz prijetnje i maltretiranja, izvodi bespomoćne civile iz njihovih domova, ne govoreći im za razlog njihovog odvođenja, niti gdje ih vode, što je kod njih zasigurno izazvalo visok intenzitet pretrpljenog straha. U pogledu povrede zaštićenog dobra, Sud BiH je naveo da je cijenio svojstvo i broj žrtava, odnosno da se radilo o civilima ženama, djeci i muškarcima, od kojih je 23 ubijeno, dok su četvoro preživjelih zadobili teške tjelesne povrede ranjavanjem iz vatrenog oružja. Sud BiH je istakao da je na odmjeravanje visine kazne naročito uticao motiv, odnosno pobude iz kojih je predmetno djelo počinjeno, i to kao otežavajuća okolnost. Naime, Sud BiH je naveo da se radi o osveti kao jednom od najnižih poriva iz kojih može biti počinjeno krivično djelo, a da je kod apelanta upravo taj motiv bio ključni u kreaciji i realizaciji zločinačkog plana. Sud BiH je naveo da je, s druge strane, kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta cijenio da je apelant otac jednog djeteta, što in concreto podrazumijeva određene odgovornosti i obaveze u izdržavanju i odgoju djece, kao i činjenicu da ranije nije osuđivan i da se korektno držao pred tim sudom. Imajući u vidu sve navedeno, kao i stepen apelantovog učešća i njegov doprinos u izvršenju krivičnog djela za koje je proglašen krivim, Sud BiH je ocijenio da je izrečena kazna za učinjeno krivično djelo adekvatna svim tim okolnostima i ličnosti apelanta kao učinioca, te da će se tom kaznom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja, i to ne samo specijalna, već i generalna prevencija.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant navodi da je Sud BiH prihvatio iskaz svjedoka Jove Jandrića u cijelosti iako je u bitnim dijelovima koji se odnose na to ko je dao ideju da se prikupi bošnjačko stanovništvo, da se odvede na stratište i liši života taj iskaz neistinit. Apelant navodi da je navedeni svjedok, tereteći u svom iskazu optužene, nastojao da umanji svoju ulogu u izvršenju krivičnog djela, a da je Sud BiH poklonio vjeru iskazu tog svjedoka i na osnovu tog iskaza osudio apelanta. Apelant dalje navodi da je Sud BiH u osporenoj odluci naveo da je apelant „na odlučujući način doprinio izvršenju predmetnog zločina“, te da je „u najmanjem bio prisutan na mjestu ubijanja civila bošnjačke nacionalnosti, na način opisan u izreci presude, ako već nije i sam učestvovao u strijeljanju, što svakako predstavlja odlučujući doprinos u realizaciji izvršenja predmetnog krivičnog djela“. U vezi s tim, apelant navodi da je Sud BiH, pri izvođenju navedenog zaključka, postupio suprotno odredbama člana 14 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Naime, apelant navodi da je Sud BiH bio dužan da s jednakom pažnjom ispita i utvrdi sve činjenice koje terete apelanta, ali i one koje mu idu u korist, odnosno da „utvrdi šta je to baš dalo odlučujući doprinos u prisustvu njegovom u izvršenju djela“. Apelant dalje navodi da je Sud BiH, prilikom odmjeravanja kazne zatvora, pokazao da nije u cijelosti shvatio Odluku Ustavnog suda broj AP 2948 od 22. oktobra 2013. godine kojom je ukinuta prethodna presuda Suda BiH. Naime, apelant navodi da je KZBiH za predmetno krivično djelo propisana kazna dugotrajnog zatvora do 45 godina, a da je njemu prethodnom presudom Suda BiH izrečena kazna zatvora u trajanju od 21 godinu, dakle u visini manjoj od polovine propisane maksimalne kazne. Apelant navodi da mu je Sud BiH osporenom presudom izrekao kaznu zatvora u trajanju od 15 godina primjenom KZSFRJ, čime je izmijenio već utvrđeni pravac kažnjavanja, i to na njegovu štetu. Pri tome, apelant smatra da je maksimala kazna zatvora koja se može izreći primjenom KZSFRJ 15 godina zatvora, a ne 20 godina kako to smatra Ustavni sud.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je naveo da se apelantovi navodi svode na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno na osporavanje bitnih činjeničnih utvrđenja, koji prigovori su već iscrpljeni kroz žalbu podnesenu protiv prvostepene presude, a o kojima su dati jasni razlozi u presudi tog suda od 5. maja 2009. godine. Sud BiH je naveo da ta činjenična utvrđenja nisu bila dovedena u pitanje Odlukom Ustavnog suda broj AP 2948/09, već da je fokus bio na retroaktivnoj primjeni krivičnog zakona, slijedom čega je bespotrebno raspravljati o pitanjima u pogledu činjeničnog utvrđenja. Sud BiH je, takođe, naveo da se individualizaciji kazne i njenom ponovnom odmjeravanju u skladu sa odredbama KZSFRJ ne može pristupiti s čisto matematičkog aspekta u odnosu na prethodnu kaznu, kako je to indirektno sugerisao apelant, već da je neophodno cijeniti niz relevantnih okolnosti vodeći računa o svim aspektima njenog utvrđivanja, a pogotovo o svrsi kažnjavanja.
15. Tužilaštvo je navelo da je sve dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu cijenio prvostepeni i drugostepeni sud, te da su u tom pravcu sudovi izveli zaključke. Tužilaštvo je navelo da apelant u predmetnoj apelaciji traži da Ustavni sud te dokaze ponovo cijeni i izvede zaključak, odnosno da preispita pravilnost zaključaka prvostepenog i drugostepenog suda. U vezi s tim Tužilaštvo je navelo da je Ustavni sud u brojnim odlukama ukazao da nije zadatak tog suda da ponovo cijeni dokaze i izvodi odlučne zaključke u pogledu činjeničnog stanja.
V.Relevantni propisi
16. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo. Zatvor Član 38. st. 1, 2. i 3.
(1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina. (2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.
(3) Ako je za krivično djelo učinjeno sa umišljajem propisan zatvor u trajanju od petnaest godina, može se za teške oblike tog djela propisati i zatvor od dvadeset godina.
Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 41. stav 1.
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude uz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, […], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; […], pljačkanje imovine stanovništva, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
17. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 014267 13 Kžk od 18. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je ranije, odlučujući o apelantovoj apelaciji i apelaciji Mirka Pekeza protiv Presude Suda BiH broj X-KRŽ-05/96-1 od 5. maja 2009. godine, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2948/09 od 22. oktobra 2013. godine kojom je usvojio njihove apelaciju, utvrdio kršenje člana 7 stav 1 Evropske konvencije i predmet vratio Sudu BiH da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 7 stav 1 Evropske konvencije, te ukazao da, s obzirom na zaključak u pogledu povrede člana 7 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno da posebno razmatra navodne povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da Ustavni sud u Odluci broj AP 2948/09 od 22. oktobra 2013. godine uopšte nije ispitivao apelantove navode koji se odnose na navodno kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, slijedom čega se pokazuje kao potpuno neosnovano ukazivanje Suda BiH u odgovoru na apelaciju da „činjenična utvrđenja nisu bila dovedena u pitanje Odlukom Ustavnog suda broj AP-2948/09“. Međutim, nezavisno od ovih navoda koje je Sud BiH istakao u odgovoru na apelaciju, Ustavni sud zapaža, kako jasno proizlazi iz obrazloženja osporene odluke, da je Sud BiH, postupajući u ponovnom postupku, na održanom pretresu prihvatio sve dokaze koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka, da je, nakon ocjene svih tih dokaza, utvrdio činjenično stanje (na način kako je opisano u izreci presude) i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe KZSFRJ, te apelanta proglasio krivim za predmetno krivično djelo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati apelantove navode koji se odnose na navodno kršenje prava na pravično suđenje, to jest ispitati da li je predmetni postupak, u kojem je donesena osporena odluka Suda BiH, bio pravičan na način koji zahtijevaju odredbe člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
26. Apelant, najprije, smatra da je Sud BiH osporenu presudu zasnovao na iskazu svjedoka Jove Jandrića iako je taj iskaz u bitnim dijelovima neistinit, te da je pri izvođenju zaključka da je apelant na odlučujući način doprinio izvršenju predmetnog krivičnog djela postupio suprotno odredbama člana 14 stav 2 ZKPBiH, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
27. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
28. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da apelant u svom iskazu nije sporio da je učestvovao u odvođenju civila iz sela Ljojići, a što su potvrdili i saslušani svjedoci Fahrija Mutić i Nurija Zobić. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Sud BiH, ukazujući na apelantov iskaz od 30. oktobra 2007. godine i na iskaze saslušanih svjedoka, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka o apelantovom prisustvu prilikom strijeljanja civila. Pri tome, Sud BiH je jasno ukazao da je apelantova tvrdnja da je kritične prilike kod sebe imao pištolj, a ne automatsko ili poluautomatsko naoružanje (koje je korišćeno prilikom strijeljanja civila), osporena iskazima saslušanih svjedoka koji su potvrdili da su svi pripadnici grupe bili naoružani tom vrstom naoružanja. Međutim, nezavisno od toga, Sud BiH je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant u najmanjem bio prisutan na mjestu ubijanja civila bošnjačke nacionalnosti, ako već nije i sam učestvovao u strijeljanju civila. Pri tome, Sud BiH je, cijeneći iskaz svjedoka Jove Jandrića, detaljno i jasno obrazložio zašto i u kojem dijelu je prihvatio iskaz navedenog svjedoka, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Suda BiH u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporena odluka, nasuprot apelantovim navodima, zasnovana na brojnim dokazima koje je Sud BiH cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci osporene presude. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH, pri izvođenju zaključka da je apelant kao saizvršilac na odlučujući način doprinio izvršenju predmetnog krivičnog djela, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da je Sud BiH proizvoljno postupao prilikom odmjeravanja kazne, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pozivajući se na odredbe člana 41 KZSFRJ (opšta pravila o odmjeravanju kazne) i odredbe člana 33 KZSFRJ (svrha kažnjavanja), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge kojima se rukovodio pri izricanju apelantu kazne zatvora u navedenom trajanju. Dovodeći odredbe čl. 41 i 33 KZSFRJ u vezu sa odlučenjem Suda BiH, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH ni u tom pogledu.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, primjenjujući relevantne odredbe ZKPBiH i KZSFRJ, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sud sve izvedene dokaze ocijeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvede zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za svoje odlučenje dao detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman