Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-988/14 (DOO «Alcoop» Brčko Distrikt BiH)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-988/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 988/14, rješavajući apelaciju DOO „Alcoop“ Brčko distrikt, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija DOO „Alcoop“ Brčko distrikt.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 001060 13 Rev od 23. januara 2014. godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. DOO „Alcoop“ Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 28. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 Ps 001060 13 Rev od 23. januara 2014. godine i 96 0 Ps 001060 12 Pž od 27. marta 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te Pravobranilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koje je zastupalo tuženog Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 16. do 21. novembra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Poreske uprave - Inspekcija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 02/2-456.1/2-576-005/05 od 7. aprila 2005. godine apelantu je naloženo da, radi otklanjanja nepravilnosti koje se odnose na obračun i uplatu javnih prihoda, izvrši uplatu poreza na promet usluga u iznosu od 55.056,22 KM i kaznenu kamatu u iznosu od 8.572,51 KM, što ukupno iznosi 63.631,73 KM. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv tog rješenja, Apelaciona komisija Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) donijela je Rješenje broj 02/2-456.1/2-576-005/05 od 7. juna 2005. godine kojim je apelantova žalba odbijena.

6. Apelant je 12. jula 2005. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi poništenja Rješenja Apelacione komisije broj 02/2-456.1/2-576-005/05 od 7. juna 2005. godine. Osnovni sud je, odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, donio Presudu broj U-54/05 od 24. oktobra 2005. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. Kao razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da iz činjenica utvrđenih u upravnom postupku proizlazi da je Apelaciona komisija odbila apelantovu žalbu pozivajući se na Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 7/02, 16/03, 21/03 i 11/04; u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na promet), nalazeći da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Apelacioni sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dragane Tešić kao predsjednice vijeća, te Ruže Gligorević i Josipe Lucić kao članova vijeća, donio je Presudu broj Už-42/05 od 18. januara 2006. godine kojom je apelantovu žalbu odbio, a Presudu Osnovnog suda broj U-54/05 od 18. januara 2006. godine potvrdio.

8. Apelacioni sud je u [drugom, prema apelantovim navodima činjenično i pravno identičnom] predmetu koji je vođen po žalbi tužioca „Meblcomerc“ d.o.o. Brčko donio Presudu broj UŽ.43/05 od 8. maja 2006. godine kojom je usvojio žalbu i poništio rješenje Apelacione komisije, te predmet vratio Apelacionoj komisiji na ponovno odlučivanje.

9. U međuvremenu je Ustavni sud svojom Odlukom broj AP 928/06 od 9. maja 2007. godine, odbacio kao nedopuštenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Apelacionog suda broj Už-42/05 od 18. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda broj U-54/05 od 24. oktobra 2005. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (dostupna na www.ustavnisud.ba).

Parnični postupak okončan osporenim presudama

10. Apelant je 26. februara 2009. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi isplate iznosa od 63.631,73 KM zato što je smatrao da se tuženi za taj iznos neosnovano obogatio na njegovu štetu jer je taj iznos „nezakonito plaćen porez“, i taj sud je Presudom broj 96 96 0 lp 001060 09 Ps od 8. novembra 2012. godine usvojio zahtjev i obavezao tuženog da apelantu isplati novčani iznos od 63.631,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. oktobra 2005. godine i troškovima postupka u iznosu od 8.711,40 KM.

11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant tražio da mu tuženi isplati iznos od 63.631,73 KM koji je on uplatio 4. oktobra 2005. godine na JRD na ime poreza za izvršene usluge prodaje „Ultra star paketa“ i „Ultra kartica za punjenje“ u ime i za račun JP BH Telekom - Direkcija Tuzla kao poslodavca. Navedeno je da je apelant istakao da je poslodavac izvršio uplatu poreza na promet na ukupnu prodaju, pa i na promet izvršen od strane apelanta kao posrednika, a apelant je, kao posrednik u toj prodaji, u obavezi da izvrši uplatu poreza na promet usluga na iznos provizije. Apelant je istakao da mu je zbog nerazumijevanja predmetnog ugovornog odnosa zapisnikom o izvršenoj inspekcijskoj kontroli od 22. marta 2005. godine na ime izvršenih usluga posredovanja utvrđena neosnovana poreska obaveza, te da su zbog protivpravnog postupanja Poreske uprave, Apelacione komisije (organa uprave), Osnovnog suda i Apelacionog suda povrijeđene odredbe Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i nastala je šteta za apelanta u iznosu od 63.631,73 KM koji je apelant uplatio 4. oktobra 2005. godine, za koji iznos se tuženi neosnovano obogatio.

12. Dalje je navedeno da je apelant istakao da je pet mjeseci nakon donošenja presude kojom se njegova žalba odbija kao neosnovana, Apelacioni sud u predmetu po žalbi tužioca DOO „Mebl-comerc“ Brčko potpuno ispravio svoj raniji pravni stav i usvojio odnosno poništio Rješenje Apelacione komisije. Nakon donošenja nove odluke Apelacionog suda, apelant je podnio prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanog upravnog spora po Presudi Osnovnog suda broj U-54/05 od 24. oktobra 2005. godine koji je, svojim rješenjem od 13. maja 2008. godine, taj prijedlog i usvojio. Međutim, Rješenjem Apelacionog suda broj 097-0-Uvl-08-000001 od 16. decembra 2008. godine žalba tuženog je usvojena, a Rješenje Osnovnog suda broj U-54/05 od 13. maja 2008. godine preinačeno tako što je apelantov prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanog upravnog spora po Presudi Osnovnog suda broj U-54/05 odbijen u cijelosti kao neosnovan, uz obrazloženje da presuda donesena u drugom predmetu ne predstavlja novi dokaz u smislu odredbi člana 327. stav 1. tačka 10. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je istakao da je potpuno jasno da je kasnije ispravljenim pravnim stavovima Poreske uprave, Apelacione komisije, Osnovnog suda i Apelacionog suda apelantu nanesena ogromna šteta, pa se na ovaj način tuženi neosnovano obogatio na njegovu štetu za iznos nezakonito naplaćenog poreza u iznosu od 63.631,73 KM.

13. Navedeno je da je tuženi osporio osnov tužbenog zahtjeva istakavši prigovor res iudicata (pravomoćno presuđene stvari) i prigovor zastare potraživanja, a u toku postupka pred prvostepenim sudom zakonski zastupnik tuženog je naglasio da je ovaj sporni odnos (predmet spora) razriješen u upravnom postupku i upravnom sporu, i na snazi su sva rješenja iz upravnog postupka i sudske odluke iz upravnog spora i da se stoga o predmetnom zahtjevu ne može odlučivati u parničnom postupku.

14. Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, nesporno proizlazi da je organ tuženog postupao suprotno odredbama člana 18. Zakona o prometu proizvoda i usluga i da je na nezakonit način utvrđena nepostojeća poreska obaveza apelanta u iznosu od 63.631,73 KM, koju je apelant uplatio, na koji način se tuženi neosnovano obogatio, a što je suprotno odredbama člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je stoga sud zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan imajući u vidu odredbe člana 289. ZPP u vezi sa članom 210. stav 1. ZOO.

15. Apelacioni sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Josipe Lučić kao predsjednice vijeća, Ruže Gligorević i Dragane Tešić kao članova vijeća, odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv Presude Osnovnog suda broj 96 0 lp 001060 09 Ps od 8. novembra 2012. godine, na sjednici vijeća održanoj 27. marta 2013. godine, donio je Presudu broj 96 0 Ps 001060 12 Pž kojom je žalbu tuženog uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev (stav I izreke presude). Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.818,75 KM u roku od 30 dana od dana prijema ove presude (stav II izreke presude).

16. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice i u obrazloženju svoje presude naveo na osnovu kojih dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom je to utvrdio, ali da je izostala ocjena suda o njima. Naime, kako je istakao Apelacioni sud, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud na okolnosti osnovanosti apelantovog potraživanja prema tuženom (ignorirajući pravomoćna i konačna akta organa uprave i pravomoćnu i izvršnu presudu donesenu u upravnom sporu) proveo dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske struke, iz čijeg pismenog nalaza od 15. aprila 2011. godine proizlazi da je u periodu poslovanja od 2002. do 2004. godine apelant kao pravno lice pravilno obračunao i evidentirao obaveze po osnovu poreza na promet usluga vrijednosnica BH Telekoma Sarajevo i nije mogao biti dodatno „terećen“ Rješenjem Poreske uprave broj 02/2-456.1/257 6- 005/05 od 7. aprila 2005. godine, kako je u presudi prvostepenog suda navedeno (strana 4. pasus 6. obrazloženja). Pri tome, prema stavu Apelacionog suda, prvostepeni sud je potpuno zanemario odlučne činjenice za ovaj predmet spora, a to su da je navedeni iznos, koji apelant potražuje tužbom u ovom sporu, apelant uplatio na JRD na osnovu pravomoćne i izvršne sudske odluke donesene u upravnom sporu, čijem donošenju je prethodio upravni postupak u kojem je doneseno pravomoćno i konačno rješenje organa uprave. Istaknuto je da su sve te odluke, kako organa uprave tako i sudske, još uvijek na snazi i sve dok je to tako ne može se tužbom tražiti povrat uplaćenog novčanog iznosa, čija je uplata rezultat tog postupka (upravnog i sudskog) i tih odluka (organa uprave i suda).

17. Naglašeno je, iako se ne radi o res iudicata, jer je apelantova poreska obaveza utvrđena u drugom postupku u upravnom sporu, kome je prethodio upravni postupak, da nema osnova za takvo potraživanje, niti je moguće postaviti takav zahtjev u parničnom postupku jer se radi o naplati poreske obaveze koja je stvar upravnog postupka, odnosno upravnog spora, a u tom postupku, iako to nije stvar ocjene u ovom postupku, apelant je, prema podacima u spisu predmeta, obavezan na plaćanje poreza za izvršene usluge prodaje „Ultra start paketa“ i „Ultra kartica za punjenje“ za period od 2002. do 2004. godine. Također, kako je dalje istakao Apelacioni sud, apelant nije dokazao tvrdnje da je poslodavac izvršio uplatu poreza na promet izvršen od strane apelanta kao posrednika, niti je predlagao izvođenje dokaza vještačenjem od strane vještaka ekonomske struke u tom postupku, na što žalba tuženog osnovano ukazuje. Stoga je Apelacioni sud zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu, pa je žalbu tuženog uvažio kao osnovanu i pobijanu presudu suda preinačio na osnovu člana 338. stav 1. tačka 2. ZPP.

18. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 Ps 001060 12 Pž od 27. marta 2013. godine, Apelacioni sud je 23. januara 2014. godine donio Presudu broj 96 0 Ps 001060 13 Rev kojom se revizija odbija. Apelacioni sud je, između ostalog, ocijenio neosnovanim revizioni prigovor povrede prava na pravično suđenje zbog povrede odredaba člana

111. ZPP, koji je apelant obrazložio navodima da je jedan od osnova iz kojeg potražuje naknadu predmetne štete taj što je drugostepeni sud donio nezakonitu odluku u upravno-sudskom postupku u predmetu broj Už-42/05 u kojem je, odlukom od 18. januara 2006. godine, potvrđena (nezakonita) odluka upravnih organa kojim (odlukama) je utvrđena apelantova obaveza na isplatu predmetnog novčanog iznosa od 63.631,73 KM po osnovu poreske obveze, da bi, i pored toga, isto vijeće drugostepenog suda odlučivalo i u predmetnoj pravnoj stvari, mada su postupajući članovi vijeća bili u obavezi da se izuzmu od rada u predmetnom spisu u postupku odlučivanja o žalbi.

19. Navedeno je da je, prema stanju spisa, apelant tužbom pokrenuo predmetni postupak radi naplate novčanog iznosa po osnovu „nezakonito naplaćenog poreza na promet usluga“, za koji iznos se tuženi neosnovano obogatio kada je porez po istom pravnom osnovu plaćen od strane JP BH Telecom - Direkcija Tuzla, a sve to zbog nezakonitih odluka u upravnom postupku koje su potvrđene u upravno-sudskom postupku, pri kojem zahtjevu je ostao tokom postupka, pri čemu nije podnio zahtjev kojim je izričito tražio izuzeće bilo kojeg sudije drugostepenog suda u postupku odlučivanja po žalbi. Ukazano je da je izuzeće institut koji se primjenjuje u parničnom postupku radi osiguranja objektivnosti u vođenju postupka i rješavanju parničnih stvari, kao i radi otklanjanja nepovjerenja stranke prema službenim licima koja odlučuju u tom postupku. Kada postoje razlozi za izuzeće sudije stranka podnosi zahtjev na način i u rokovima određenim odredbom člana 112. ZPP, dok su odredbom člana 111. navedenog zakona navedeni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti kada sudija ne može odlučivati u određenim predmetima, u kom slučaju je postupajući sudija dužan da o tome obavijesti predsjednika suda. Kako je apelantov zahtjev za izuzeće izostao, a s obzirom da navedeni razlozi nisu nastupili, odnosno ne predstavljaju tzv. apsolutne razloge za izuzeće postupajućih sudija iz predmetnog žalbenog postupka, shodno odredbi člana 111. stav 1. tačka 4. ZPP-a nije ostvarena povreda postupka na koju ukazuje revizija iz člana 318. ZPP sa rezultatom ukidanja pobijane drugostepene presude, a time ni povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

20. Dalje je ocijenjen neosnovanim i revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazano je da institut stjecanja bez osnova (član 210. ZOO) podrazumijeva obligaciono-pravni odnos između sticaoca i oštećenog u kojem je sticalac obavezan da vrati imovinu i naknadi vrijednost imovine oštećenom licu od kojeg je tu imovinu sticalac stekao bez pravnog osnova u pravnom poslu ili zakonu, odnosno bez pravnog osnova koji se nije ostvario ili je kasnije otpao. Apelant je, dakle, u parničnom postupku zahtjev za isplatu naknade štete u bitnom opredijelio po osnovu stjecanja bez osnova jer je, kako je tvrdio, vještačenjem utvrđeno da je po istom osnovu, za isti vremenski period i u istom iznosu porez na promet proizvoda i usluga platio ,,BH Telecom“, dok je konačnom i pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku utvrđena apelantova obaveza po istom osnovu. Međutim, kako je u vezi s tim istakao Apelacioni sud, odluka na osnovu koje je utvrđena apelantova obaveza nije ukinuta, niti na bilo koji način stavljena van snage u postupku u kojem je donesena. Stoga je drugostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio žalbu tuženog upravo na osnovu tih utvrđenih činjenica (koje nisu sporne), te preinačio prvostepenu presudu kojom je tužbeni zahtjev usvojen jer nisu ispunjeni uvjeti za isplatu naknade po osnovu stjecanja bez osnova.

21. Ukazano je da se pravomoćna odluka donesena u postupku pred drugim organom, odnosno u konkretnom slučaju po pravilima Zakona o upravnom postupku (ili Zakona o upravnom sporovima) može preispitivati i pobijati jedino na način, u postupku i od strane suda koji je za to ovlašten zakonom. Ovo i iz razloga što bi ovaj sud, radi ocjene osnovanosti opredijeljenog zahtjeva i raspravljanja o njemu, došao u situaciju da cijeni pravilnost i zakonitost odluke donesene u drugom postupku po pravilima tog postupka kontrolom utvrđenog činjeničnog stanja u tom postupku, za što nema ovlašćenja ni po odredbama ZPP (član l. Zakona), kojima je zapravo utvrđeno područje primjene ZPP.

22. Osim toga, ukazano je da je apelant imao mogućnost da traži povrat poreza koji nije bio dužan da plati, što svakako podrazumijeva i situaciju kada je i ukoliko je porez po istom osnovu već plaćen, podnošenjem zahtjeva organu gdje se vodi kao poreski obveznik shodno odredbama člana

48. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, a sve radi izbjegavanja eventualno dvostrukog oporezivanja po istom pravnom osnovu. Slijedom svega navedenog, Apelacioni sud je zaključio da nisu ostvareni razlozi iz kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizioni sud pazi po službenoj dužnosti (član 350. ZPP), pa je u smislu odredaba člana 357. ZPP odbio reviziju. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u smislu povrede načela nepristrasnosti suda jer je Apelacioni sud zaključio da nije postojao razlog za izuzeće sudija drugostepenog vijeća Apelacionog suda, kao i iz razloga što apelant ne može u parničnom postupku potraživati povrat poreske obaveze koja je neosporno utvrđena suprotno pozitivnim zakonskim propisima. Ukazuje da je drugostepeno vijeće Apelacionog suda u upravnom sporu (prema kojem je apelant sudsku zaštitu od nezakonitog postupanja organa uprave mogao tražiti i ostvariti samo u upravnom sporu) sudilo u identičnom sastavu kao i drugostepeno vijeće Apelacionog suda u predmetnom parničnom postupku. Imajući u vidu činjenicu da je jedan od pravnih osnova apelantovog potraživanja u predmetnom parničnom postupku odgovornost tuženog „za greške u radu njegovih zaposlenika - donosilaca odluka u organima uprave, te sudija Osnovnog i Apelacionog suda“, smatra da je nesporno da su postojali razlozi za izuzeće navedenih sudija iz člana 111. ZPP. Dalje, ističe da se iz konačne presude zapravo vidi stav Apelacionog suda da se u konkretnom slučaju radi o ,,res iudicata“, odnosno da je o apelantovom pravu već odlučeno u upravnom sporu radi poništenja organa uprave kojima je apelantu nezakonito obračunat porez na promet usluga. Ukazuje da je iz obrazloženja drugostepenog i revizionog vijeća Apelacionog suda sasvim vidljivo da ti sudovi smatraju da je apelant sudsku zaštitu od nezakonitog obračuna poreza na promet usluga mogao potraživati isključivo u upravnom sporu. Što se tiče pozivanja revizionog vijeća na odredbe člana

48. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga kao navodnog osnova za povrat poreza koji apelant nije bio dužan da plati, ono je potpuno neosnovano jer se iste odredbe odnose isključivo na promet po članu 7. istog zakona i odnose se samo na kupce koji su registrirani za nabavku proizvoda kao reprodukcionog materijala. Apelant smatra da se suštinska povreda apelantovih navedenih ustavnih prava ogleda u stavu Apelacionog suda, suprotno stavu Osnovnog suda, da nakon pravomoćnosti odluke suda u upravnom sporu kojom se odbija tužbeni zahtjev za poništenje upravnih akata, kojima je suprotno zakonu, utvrđena apelantova poreska obaveza, nije moguće tražiti sudsku zaštitu u parničnom postupku sa osnova stjecanja bez osnova kao i osnova naknade štete zbog grešaka u radu zaposlenika tuženog prilikom odlučivanja o apelantovoj poreskoj obavezi. Smatra da je ovakav stav potpuno pogrešan. U tom kontekstu, kako tvrdi, suočen je s nespornom činjenicom da su redovni sudovi, vjerovatno zbog „nedovoljnog iskustva u poreskim pravnim stvarima“, na apelantovu štetu donijeli neosporno pogrešne sudske odluke. Ovu grešku, kako tvrdi, sudovi su kasnije, odlučujući na pravilan način u drugim, identičnim upravnim sporovima (po tužbi tužioca „Brčko Promet“ d.o.o. Brčko i ,,Mebl-komerc“ d.o.o. Brčko i dr.), posredno i priznali, te je u tom kontekstu dostavio i presude Apelacionog suda br. Už.43/05 od 8. maja 2006. godine (tužilac ,,Mebl-Komerc“ d.o.o. Brčko) i 097-0-Už-06-000038 od 13. februara 2007. godine (tužilac „Brčko Promet“ d.o.o. Brčko). Smatra da u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji neosporno postoji apelantovo pravo da pozivanjem na institut stjecanja bez osnova (neosnovanog obogaćenja), te institut naknade štete zbog grešaka donosilaca odluka u upravnom postupku i sudija u upravnom sporu radi poništenja nezakonitih akata organa uprave potražuje odgovarajući novčani iznos u cilju reparacije svog materijalnog stanja, nastalog usljed štetnih radnji zaposlenika tuženog koji su svojim greškama oštetili apelanta za značajan novčani iznos.

II.Odgovor na apelaciju

24. Apelacioni sud (reviziono vijeće) naveo je da ostaje pri stavu da nisu ispunjeni zakonski razlozi za izuzeće sudija žalbenog vijeća za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari u smislu odredbe člana 111. stav 1. tačka 4. ZPP jer postupajuće sudije (žalbenog vijeća) nisu učestvovale u donošenju odluke prvostepenog suda, niti u donošenju odluka upravnih organa koje su bile predmet upravnog spora, pa je zbog toga reviziono vijeće u osporenoj odluci cijenilo da nije ostvarena povreda postupka iz člana 349. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 111. stav 1. tačka 4. navedenog zakona u drugostepenoj presudi. Nadalje, ukazano je da je prema utvrđenju iz redovnog postupka, apelantov zahtjev za isplatu štete po osnovu stjecanja bez osnova čini povraćaj poreza, utvrđen od strane upravnih organa, za period od 2002. do 2004. godine u postupku provedenom po odredbama Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i na osnovu poreskih zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine; da apelant u redovnom postupku nije dokazao da je taj porez plaćen. S obzirom na činjenična utvrđenja iz redovnog postupka, koja ne mogu biti predmet preispitivanja u revizionom postupku (član 349. stav 2. ZPP-a), reviziono vijeće je ocijenilo da revizija nije osnovana, da se konačan upravni akt i pravomoćna presuda donesena u upravnom sporu mogu pobijati i preispitivati jedino na način, u postupku i od strane suda koji je za to ovlašten zakonom.

25. Tuženi je istakao da se apelant u apelaciji ne može pozivati na povrede svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ako te povrede dovodi u vezu s postupanjima redovnih sudova, a za ili protiv takvih postupanja apelant nije koristio svoja procesna prava u redovnom postupku. Tako, ako apelant smatra da postoje razlozi za izuzeće iz člana 111. ZPP, tada apelant ima procesno pravo da podnese zahtjev za izuzeće shodno odredbi člana 112. ZPP. Ako takav zahtjev apelant nije podnio, tada je to procesni propust apelanta. Nadalje, u pobijanim presudama su jasno i potpuno izneseni razlozi odbijanja tužbenog zahtjeva. Tako je sasvim jasno da ne može biti usvojen tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu člana 210. ZOO jer nije dokazano da je dio apelantove imovine „na bilo koji način prešao“ u imovinu drugog lica (tuženog u tom postupku), a da pri tome taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu.

26. Osnovni sud je naveo da ostaje pri svim navodima i razlozima iznesenim u svojoj presudi. Smatra da je presuda donesena uz dosljednu primjenu procesnog i materijalnog prava, da su prilikom donošenja presude uzeti u obzir svi navodi i dokazi koje je apelantov punomoćnik podnio i predložio tako da apelantova prava, kada je u pitanju pravo na pravično i fer suđenje i pristup sudu, te ostvarenja prava na imovinu ni u kom slučaju nisu povrijeđena.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član l Ovim zakonom određuju se pravila postupka na osnovu kojih Osnovni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Apelacioni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

XII. IZUZEĆE

Član 111 Sudija ne može suditi:

[…] 4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

Član 112. st. (1) i (2) (1) Stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.

(2) Stranka može u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek, poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 111. ovog zakona.

Član 114 Kad sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji neki od razloga za njegovo izuzeće iz člana 111. ovog zakona, dužan je da odmah o tome obavijesti predsjednika suda, a da postupak nastavi bez odlaganja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će odrediti sebi zamjenika iz reda sudija tog suda.

Član 326. st. (1) i (2) (1) Apelacioni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Apelacioni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred Apelacionim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povreda odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred Apelacionim sudom Član 338. stav 1. tačka 2) Apelacioni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[…] 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred Osnovnim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 Ps 001060 13 Rev od 23. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu novčanog iznosa za koji se, prema apelantovom stavu, tuženi neosnovano obogatio. Shodno tome, Ustavni sud konstatira da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovim imovinskim pravima/obavezama, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da apelacija, između ostalog, pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje s aspekta nepristrasnosti suda s obzirom na to da su u predmetnom parničnom postupku, povodom žalbe tuženog na presudu kojom je usvojen apelantov zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 63.631,73 KM kojim se, prema apelantovom stavu, tuženi neosnovano obogatio, odlučivale iste sudije koje su učestvovale u donošenju odluke Apelacionog suda u predmetu koji je vođen u upravnom sporu pokrenutom povodom apelantove tužbe za poništenje akta kojim mu je naloženo da plati iznos od 63.631,73 KM. Iste sudije su, također, prema apelantovim navodima, kasnije u „identičnim“ drugim predmetima, prilikom odlučivanja zauzele suprotan stav od stava u apelantovom predmetu.

37. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud podsjeća da je „nepristrasnost“ odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama. Prema utvrđenoj praksi Evropskog za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Postojanje nepristrasnosti se, također, ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).

38. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje subjektivnu nepristrasnost sutkinja Dragane Tešić, Ruže Gligorević i Josipe Lucić, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelant je osporio pristrasnost navedenih sutkinja prema objektivnom načelu jer su iste sutkinje bile članovi vijeća Apelacionog suda koje je donijelo presudu u prethodno vođenom upravnom sporu u istom predmetu i žalbenog vijeća Apelacionog suda koje je u predmetnom parničnom postupku donijelo presudu kojom je odlučilo o zahtjevu za isplatu iznosa od 63.631,73 KM kojim se, prema apelantovom stavu, tuženi neosnovano obogatio.

39. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno „pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi“ (vidi, Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da „činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi, Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, Serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

40. Osim toga, Ustavni sud upućuje i na noviju praksu Evropskog suda u predmetu Šorgić protiv Srbije (vidi, Evropski sud, Šorgić protiv Srbije, presuda od 3. novembra 2011. godine, aplikacija broj 34973/06). U navedenom predmetu, u kojem je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, aplikant je, između ostalog, isticao da je sudija D učestvovao u razmatranju njegovog predmeta pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom 24. marta 2004. godine i 20. aprila 2006. godine iako je već odlučivao o istom predmetu u nižim instancama. S tim u vezi, Evropski sud je, između ostalog, konstatirao da je sudija D učestvovao u donošenju navedene odluke Okružnog suda od 24. marta 2004. godine kojom se određuje vraćanje predmeta na nižu instancu, kao i odluke Vrhovnog suda od 20. aprila 2006. godine kojom je revizija aplikanta odbijena, i da su se obje odluke odnosile na raskid preostalog dijela predmetnog ugovora, te da proizlazi da u vezi sa odlukom od 24. marta 2004. godine i, a fortiori, odlukom od 20. aprila 2006. godine, mogu postojati opravdane sumnje u odsustvo nepristrasnosti navedenog sudije, odnosno i, dalje, da se te sumnje mogu smatrati objektivno opravdanim.

41. Dovodeći navedene stavove i praksu u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi da su sutkinje Dragana Tešić, Ruža Gligorević i Josipa Lucić činile žalbeno vijeće koje je donijelo Presudu Apelacionog suda broj Už.42/05 od 18. januara 2006. godine o odbijanju kao neosnovane apelantove žalbe podnesene protiv Presude Osnovnog suda broj U-54/05 od 24. oktobra 2005. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv akta kojim mu je naloženo da na račun tuženog uplati iznos od 63.631,73 KM po osnovu poreske obaveze. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, zatim, dakle nakon što je apelant platio poreski dug (po osnovu rješenja koje je bilo predmet ispitivanja u upravnom sporu), usvojio apelantov tužbeni zahtjev i donio Presudu broj 96 96 0 lp 001060 09 Ps od 8. novembra 2012. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu plati novčani iznos koji je apelant platio po osnovu poreske obaveze, zbog neosnovanog bogaćenja. Međutim, Apelacioni sud je, odlučujući o žalbi tuženog protiv navedene presude Osnovnog suda, donio Presudu broj 96 0 Ps 001060 12 Pž od 27. marta 2013. godine kojom je žalbu tuženog uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

42. Ustavni sud nadalje zapaža da je u Presudi broj 96 96 0 lp 001060 09 Ps od 8. novembra 2012. godine navedeno da su, među ostalim, provedeni i dokazi uvidom u presude iz upravnog spora broj U-54/05 i Už.42/05 od 18. januara 2006. godine, dakle da su i te presude činile sastavni dio spisa. Ustavni sud, s obzirom na navedeno, prvenstveno zapaža da su sutkinje Dragana Tešić, Ruža Gligorević i Josipa Lucić učestvovale u donošenju Presude broj Už.42/05 od 18. januara 2006. godine. Pri tome, Ustavni sud naglašava da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da su se navedene sutkinje, u identičnom sastavu vijeća, direktno bavile odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta i prilikom donošenja ranije Odluke Apelacionog suda broj Už.42/05 od 18. januara 2006. godine, kao i prilikom odlučivanja o žalbi tuženog na Presudu Osnovnog suda broj 96 96 0 lp 001060 09 Ps od 8. novembra 2012. godine donesenoj u parničnom postupku.

43. Ustavni sud dalje smatra potrebnim ukazati da odredbe člana 111. ZPP eksplicitno ne isključuju mogućnost postupanja istog sudije ili sudija istog suda u istom postupku. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je odredbama člana 111. ZPP propisano da: „Sudija ne može suditi […] 4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa; 5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.“ Dakle, odredbama člana 111. st. 4) i 5) ZPP je predviđeno da sudija može biti izuzet iz razloga koji nisu eksplicitno predviđeni u st. 1), 2) i 3) istog člana. Ustavni sud, također, zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije morao biti upoznat sa članovima žalbenog vijeća Apelacionog suda do donošenja odluke, što znači da nije mogao ni tražiti izuzeće sutkinja Dragane Tešić, Ruže Gligorević i Josipe Lucić u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom budući da je odluka donesena na sjednici vijeća. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, naročito činjenicu da su se navedene sutkinje, kao članovi istog vijeća, direktno bavile meritumom konkretnog predmeta i prilikom donošenja ranije Presude u upravnom sporu Apelacionog suda broj UŽ-42/05 08 od 18. januara 2006. godine, kao i odlučivanja o žalbi prilikom donošenja osporene Presude broj 96 0 Ps 001060 12 Pž od 27. marta 2013. godine, te činjenicu da su obje te odluke bile „odbijajuće“ za apelanta, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do situacije koja može potaknuti legitimne sumnje u pogledu objektivne nepristrasnosti suda i dovesti u pitanje načelo nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo da mu sudi nepristrasan sud u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Zbog toga, kako bi se otklonila bila kakva sumnja u postojanje objektivne nepristrasnosti, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporene presude Apelacionog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

46. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment nepristrasnosti suda, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom jer je vijeće Apelacionog suda u istom sastavu učestvovalo u odlučivanju o apelantovoj žalbi u upravnom sporu i apelantovoj žalbi u parničnom postupku, koji postupci su proizišli iz činjenično istog osnova.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-988/14 (DOO «Alcoop» Brčko Distrikt BiH) | Sudska praksa | Aktio