Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4506/16 (N. Š.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Utvrđivanje/osporavanje očinstva
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4506/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4506/16, rješavajući apelaciju Nenada Šarenca, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nenad Šarenac, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 206386 16 Gž od 26. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Šarenac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo & Guzin, iz Mostara, podnio je 30. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 206386 16 Gž od 26. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odlučeno je, između ostalog, da će malodobno dijete D. Š., živjeti sa majkom E. B., koja će izvršavati i roditeljsko staranje, da je apelant, kao otac malodobnog D. Š., dužan doprinositi za izdržavanje malodobnog djeteta iznos od po 150,00 KM mjesečno, također je određeno na koji će način apelant ostvarivati lični odnos i neposredni kontakt sa malodobnim sinom, te je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da apelant nije otac malodobnog D. Š.

2. Kantonalni sud navodi, da ne stoje apelantovi žalbeni navodi, koji se u suštini svode na to da se na osnovu analize genomske DNK koja je urađena od strane JZU Univerzitetsko kliničkog centra Tuzla, Poliklinike za laboratorijsku dijagnostiku i koja nije zasnovana sa 100% tačnosti, nije mogao pravilno zasnovati zaključak prvostepenog suda da je apelant biološki otac mldb. D. Š., a slijedom toga i data ocjena o neosnovanosti postavljenog protivtužbenog zahtjeva. Suprotno ovakvim paušalnim tvrdnjama žalbe, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je bilo postupanje prvostepenog suda, kada je obzirom na sadržinu analize genomske DNK Poliklinike za laboratorijsku dijagnostiku JZU UKC Tuzla, koja analizom dobivenih STR DNK profila uzoraka majke, djeteta i pretpostavljenog oca, pokazuje da je apelant biološki otac djeteta, i zasnovao svoju ocjenu o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva apelanta. Kantonalni sud ističe, da primjena metoda genomske analize DNK od strane Poliklinike za laboratorijsku dijagnostiku Tuzla, predstavlja najsavremeniju naučnu metodu koja se u sudskoj medicini koristi za određivanje identiteta lica kao i za utvrđivanje očinstva i materinstva i da se primjena te metode u navedenoj Poliklinici vrši na najsavremenijoj opremi, te da ni sama apelantova žalba to ne spori. Stoga, kako metoda analize DNK predstavlja ne samo novu, već trenutno i najpouzdaniju metodu kod utvrđivanja očinstva, to se po ocjeni Kantonalnog suda neprihvatljivim pokazuje polemisanje žalbe da je upitna vjerodostojnost predmetnog nalaza i njegova dokazna snaga u situaciji kada nije dat procenat vjerovatnoće s kojim se utvrđuje očinstvo. Također se navodi, da ni žalbeni navodi apelanta, da na glavnu raspravu nije pozivan predstavnik ustanove koja je provela vještačenje, da stankama nije pružena mogućnost da ispitaju vještaka, te da je apelant uskraćen u svom pravu za raspravljanje pred sudom, nisu osnovani, iz razloga što iz zapisnika sa glavne rasprave, proizlazi da punomoćnici stranaka nisu prigovarali nalazu DNK analize Poliklinike za laboratorijsku dijagnostiku, da je punomoćnik apelanta, čak izjavio da „imajući u vidu rezultate DNK analize i snagu dokaza koju ista ima", odustaje od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka R. i B. Š.. Dakle, Kantonalni sud zaključuje, da ni punomoćnik apelanta niti punomoćnik tužitelja (E. B. i mldb. D. Š.) nisu prigovarali navedenom nalazu i mišljenju, niti su tražili bilo kakva razjašnjenja od strane stručne osobe koja bi zastupala dati nalaz, pa je prvostepeni sud imao uporište u odredbi člana 157. stav 1. Zakona o parničnom postupku, da glavnu raspravu održi bez prisustva vještaka, a nakon provedenog dokaznog postupka istu i zaključi.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4506/16 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio